Mario Stanić: Ako nitko u državi ne reagira na ustaško navijanje, onda smo zaista dosegnuli dno

Autor/ica 👤tačno.net 19.11.2014. u 10:55

Povezani članci

MARIO STANIĆ, strijelac prvog i povijesnog gola za Hrvatsku na svjetskim prvenstva te bivši igrač između ostalog Željezničara, Dinama, Benfice, Parme i Chelseaja, bez sumnje osoba je koja ruši duboko uvriježene predrasude o nogometašima.

Stanić, koji je donedavno pisao sjajne analize određenih anomalija u hrvatskom nogometu, idealna je osoba za porazgovarati o svemu onome što se događalo na utakmici između Italije i Hrvatske na San Siru te o pozadini i o posljedicama svega onoga čemu smo morali svjedočiti u nedjelju.

Osim toga, dotakli smo se njegove karijere, Željezničara, Liliana Thurama, ali i stanja u hrvatskom društvu u cjelini.

Kolega Staniću, nema vas već jako dugo u novinarskim vodama. Možemo li uskoro očekivati neki vaš novi tekst?

”Sve što sam pisao, pisao sam isključivo iz hobija. Niti je redakcija koja je objavljivala moje tekstove imala ikakve obaveze prema meni, niti sam ja imao ikakve obaveze prema njima. Odlučio bih nešto napisati samo onda kad bih osjetio neku potrebu da o nekim stvarima moram nešto reći. Sve što sam napisao bilo je onako kako sam ja vidio neke stvari.

Zaista dugo nisam ništa napisao jer sam shvatio da nas okružuje gomila negativnih stvari o kojima bi sigurno trebalo nešto napisati i na koncu, o kojima se i piše, no jednostavno nisam htio biti jedan od onih koji će po stoti put isticati i na naslovnice stavljati negativne stvari. Nisam želio dodatno pametovati, kritizirati i dolijevati dodatno ulje na vatru i zbog toga sam uzeo stanku od nekih par mjeseci.”

Bivša ste igračka veličina te sportaš čija je karijera fascinantna. S druge strane, za razliku od mnogih bivših sportaša, vi imate taj dar da argumentirano i suvislo ukažete na brojne probleme u našem sportu i društvu u cjelini. Velikog američkog redatelja, Roberta Altmana jednom su upitali zbog čega radi filmove u kojima isključivo kritizira američki način života i njihovo društvo, mrzi li on Ameriku. On im je odgovorio: ”Naprotiv, ja Ameriku obožavam i baš zato ću upozoravati na njene probleme”. Ne smatrate li da taj novinarski dar i status koji imate trebate iskoristiti za ukazivanje na sve ono što ne valja?

”Naravno. Pa ja sam i pisao takve tekstove. Pisao sam o svemu što me smetalo u našem nogometu i nisam želio poput noja zabijati glavu u pijesak. Naravno da ne treba šutjeti i gledati svoja posla. Nikako. Ali, ne želim biti ni samo negativan. Ako uzmemo da od deset vijesti u hrvatskom sportu njih devet bude negativno, i svi upravo potenciraju baš to negativno, onda i sami postanete takvi. Upravo sam zato i uzeo taj predah od te moje, nazovimo je novinarske karijere.

Međutim, slažem se s vama. Bez prave kritike nema ni pravog napretka. Bez preuzimanja odgovornosti bivših sportaša, koji su prošli nešto u životu i kojima je sport puno toga donio, jednostavno ne vidim pomaka u našem sportu. Ako mi ne reagiramo, pa kako ćemo onda imati obraza ičemu se čuditi i kritizirati.

S druge strane, meni je puno lakše nego vama ili bilo kojem vašem kolegi. Pitanje je kako bih ja pisao da nisam neovisan, da sam član neke skupine, da radim za nekoga tko me plaća i prema kojem imam neke obaveze. Urednik diktira i često se morate tom diktatu pokoriti jer vam o tome ovisi gola egzistencija, jer nemate alternative. Ja ju imam. Za razliku od većine, ja mogu do kraja biti pun ovih ili onih ideala i njih staviti na papir. Hoće li se to nekom svidjeti ili neće, to je najmanje bitno.

Već sam rekao da nisam jako dugo ništa napisao, no život je čudan, tko zna što se može dogoditi. Evo, do prije nekog vremena nisam ni znao da imam nekakav talent za novinarski posao, da bi uopće itko htio čitati moje tekstove. Na kraju se pokazalo da su bile dobre kritike i jako mi je drago zbog toga, no ponavljam, i dalje to vidim isključivo kao hobi te kao platformu na kojoj mogu iskazati i ukazati na sve ono što me muči. Samo to.

Znam da nisam školovan novinar, no mišljenja sam da za mnoge stvari u životu najprije trebaš imati osjećaja, a tek onda diplomu. Danas živimo u vremenu u kojem mnogi oko nas imaju diplome, a živimo u društvu koje je na rubu. Upravo oni s najvišim diplomama i najjačim titulama vode nas u kaos. Pogledajmo samo bankarski sustav koji je uništio ovaj narod, cijelu tu ekonomsku situaciju koja je porazna, pa to su sve napravili ”stručni” ljudi, oni s diplomama.

Ljudi seljaci, oni bez škole, bez nekog velikog obrazovanja itekako znaju dobro štedjeti, čuvati i rasporediti ono što imaju. Stara je naša poslovica: ”Pruži se onoliko koliko ti je deka duga”.”

Krenimo mi na glavnu temu ovog razgovora, a to je utakmica Italije i Hrvatske na San Siru. Nažalost, zbog onoga što se dogodilo jako se malo pisalo o samoj igri, a neusporedivo puno više o onome što nema veze sa sportom. Naravno, dotaknut ćemo se i toga, no za početak recite kako ste vidjeli samu utakmicu? Bili ste na San Siru, pa eto, da čujemo vaše dojmove iz prve ruke.

”Gotovo je nemoguće pričati o samoj utakmici, a da ju je se ne stavi u kontekst onoga što se poslije dogodilo. Mišljenja sam da ne treba dodatno potencirati taj događaj, jer ti ljudi koji su napravili ono, došli su na stadion biti u prvom planu i očigledno im je to pošlo za rukom, tako da je i za novinare, ali i za sve koji prate nogomet i prirodno da utakmica padne u drugi plan.

Samu utakmicu je užasno teško komentirati jer ona nije odrađena do kraja. Bila je i s igračke i s trenerske strane izuzetno zahtjevna, jer početi, pa prekidati, pa dovršavati, a misli su vam totalno van igre i samo gledate tribine hoće li se ponovo nešto dogoditi, užasno je teško.

Ipak, činjenica je da smo mi apsolutno dominirali utakmicom, da smo bili gospodari situacije i činjenica je da Talijane nikad, otkako znam za sebe, nisam gledao u tako podređenom položaju i na tako niskoj razini. Bez obzira što su njima nedostajali neki igrači, nedopustivo je za zemlju s toliko ljudi i s takvom nogometnom tradicijom da na svom stadionu, pred svojom publikom igra takav bunker.

Hrvatska je nakon ove utakmice pokazala da se ne treba brinuti za budućnost svog nogometa, a jedino tko se treba bojati, to su Talijani.

Smatram da smo utakmicu trebali pobijediti i da bi je pobijedili da nije bila prekinuta, a fascinirala me igra Talijana. Svih deset igrača u krilu Buffona, pa što naprave iz kontre naprave. Još bih to i razumio da su igrali protiv Brazila, Argentine ili Njemačke, ali protiv jedne male Hrvatske, to me zaista zaprepastilo.”

Usprkos činjenici da smo u Italiji odigrali jako dobro, da smo ostvarili i solidan rezultat, ne mogu se oteti dojmu da neke stvari ipak nisu štimale do kraja. U prvom redu mislim na igru oba bočna igrača, zatim Olića te apsolutnu neiskorištenost, u Atleticu izuzetno efikasnog Mandžukića, koji u reprezentaciji niti zabija, niti se nalazi u šansama. Italija nam se nudila, a mi nismo znali to iskoristiti do kraja. Slažete li se?

”Ulazimo u sferu trenerskog posla, nečega što je vrlo teško komentirati iz daljine. Svi mi koji s tribine ili ispred TV-a gledamo utakmicu nemamo pravi uvid u pravo stanje stvari. Veoma je lako sastaviti momčad na osnovi statistike, međutim, ona puno toga otkriva, ali i skriva.

Ne slažem se s idejom da se kroz medije neki igrači pokušavaju umjesto nekih drugih ubaciti u reprezentaciju. Na takav način se samo stvara i pritisak na izbornika, a i na same igrače da se svojevoljno oproste, što mislim da nije pravi put kako bi to trebalo izgledati. Smatram kako je to intimna stvar izbornika, koji ima najbolji uvid u formu igrača i u ono što on zapravo očekuje od njih. Nije ništa čudno da neki igrač igra jako dobro za svoj klub, a u reprezentaciji ne pokazuje ništa. Ili obratno.

U Francuskoj, kad smo bili treći na svijetu, dvojica najboljih igrača bili su Asanović i Šuker, a obojica su tada igrali jako malo u svojim klubovima. Ne mora ništa to značiti, a na treneru je da procijeni tko i u kojim okolnostima mu najviše treba. Tu dolazimo do osjećaja trenera i onoga gdje najviše dolazi do izražaja je li neki trener velik ili nije.

Uvijek će u nekim utakmicama postojati igrači koji neće biti na razini koju od njih mi očekujemo. No, to je tako, to je nogomet. Kad bi svaki put svi odigrali onako kako mi zamislimo, onda bi to bila idealna slika, a to je nemoguće, zar ne?

Naravno da ima igrača koji kod trenera imaju veći kredibilitet, možda je to razlog zbog kojega Kovač forsira baš neke igrače. Međutim, teško je ovako sa strane biti pametan i biti siguran koji bi igrači trebali biti oni koji moraju igrati. Svi mi volimo biti treneri i nametati neke svoje favorite, no tako samo nabijamo dodatni pritisak i na te igrače, a i na izbornika, a to nikako nije dobro.

Da sam ja izbornik, ja znam što bih napravio, no ta ideja će ostati samo u mojoj glavi jer smatram da nimalo ne bi bilo kolegijalno prema Kovaču da ja sad tu prosipam neku mudrosti i na neki način ga kritiziram.

Svaki trener griješi u svojoj karijeri. Nema trenera koji nekad nije imao svoje loše trenutke. Meni su bili treneri i Mourinho i Ancelotti i obojica nisu samo jednom poslije utakmice u svlačionici priznavali da su pogriješili. Kod nas se gleda na pogrešku kao na sramotu. To je apsurd. Nije sramota pogriješiti, sramota je ništa ne pokušati napraviti.”

Spomenuli ste Mourinha i Ancelottija. Kako je bilo igrati i trenirati pod vodstvom dvojice ponajboljih svjetskih trenera u posljednjih 20, 30 godina?

”Puno je lakše i jednostavnije nego što ljudi to zamišljaju. Kad bih ih morao jednom riječju obojicu opisati, rekao bih da se radi o dvojici jako jednostavnih ljudi. Obojica imaju neke svoje zahtjeve, neke svoje principe, bilo to ljudske ili profesionalne prirode. Obojica izuzetno paze na sklad svlačionice, da svi budemo u istom čamcu, da svi veslamo u istom pravcu.

To je ukratko to, tko uspijeva držati taj pravac taj je unutra, tko ne uspijeva, taj otpada, nema tu neke velike filozofije.

Ono što ih razlikuje su zaista sitnice, detalji, koji ne bi trebali utjecati na kvalitetu njih kao trenera. Ancelotti, kao i većina Talijana najviše je orijentiran na fazu obranu i na kreiranje kontre koja graniči sa savršenstvom. S druge strane, Mourinho je taktiku radio svaki dan i nikad nisi znao što priprema protivniku. Ono što je jedino bilo konstanta, to je bila igra napadača. Oni su od prve do posljednje minute morali jednako disciplinirano igrati, kako u fazi napada, tako i obrane.

Možda su i pripreme utakmica i treninga bile drugačije. Jedan je možda malo više sistematičniji, dok će drugi možda ipak nekog igrača više osloboditi, dati mu neku vrstu slobode da do kraja oslobodi svoju kreaciju.”

Tko je taj koji je dozvoljavao veću slobodu igraču?

”Sve ovisi puno o igračima koje imate u momčadi, i čak bi rekao da je Mourinho taj. Posebice u počecima svoje trenerske karijere, Carlo, koji je bio učenik škole Arigga Sacchija, i nije bio baš za neke prevelike izlete izvan šablone i taktike koju je on odredio. Sacchi je u Milanu uveo revoluciju sa svojom 4-4-2 formacijom i tim famoznim zadnjim redom, tako da je Ancelotti, kao njegov “šegrt” možda i više pažnje obraćao na samu taktiku od Mourinha.

On je jako vodio računa da svi igrači drže do svojih pozicija i sjećam se da smo u Parmi s Carlom imali više razgovora oko toga, jer su se neki igrači osjećali pomalo sputani u njegovim zamislima. Međutim, ono što ga čini posebno velikim, on nikad nije tvrdoglavo slijedio svoje principe i čuvao svoj ego. Ako bi smatrao da je neka kritika opravdana, on bi bez problema prešao preko svoje taštine i promijenio bi odluku.

Obojica su zaista tolerantni ljudi, no imaju strahovit autoritet, imaju znanje i iako ponekad izgledaju jako kruti i nedodirljivi, zaista je riječ o fleksibilnim trenerima.”

U karijeri ste igrali za sedam klubova, od Želje do Chelseaja. Možete li izdvojiti jedan koji vam je ipak najdraži, klub u kojem ste se ipak osjećali najbolje?

”Željo je moja prva ljubav. U Želji sam odrastao i to je nešto što se ne može s ničim usporediti. Nakon Želje sam postao profesionalac. Kad zaigrate za klub iz svog grada, za klub za koji navijate od malena, više od toga se ne može, to zauvijek ostaje u srcu. Kad pređete u te profesionalne vode, sve je nekako drugačije. Nije to isto. Tamo odrađujete ono za što ste plaćeni.

Imao sam sreću da sam u svojoj karijeri igrao za sjajne klubove u kojima mi je zaista bilo divno. Uživao sam u gradovima u kojima sam živio, no sve je zapravo najviše ovisno o rezultatu. Čim igrate u klubu koji pobjeđuje, a niste povrijeđeni, automatski vam je tamo lijepo. Ipak, Željo je Željo.”

Ako zanemarimo Želju, koji je priča za sebe i van je ikakve konkurencije, možda ipak da izdvojimo dvije sezone u Belgiji kada ste s Club Bruggeom bili najbolji strijelac lige što vam je otvorilo vrata reprezentaciji, no tamo vas Ćiro nije vidio kao napadača, već kao desnog bočnog. Kako je do toga došlo i kako ste se tako fantastično uspjeli prilagoditi na tu poziciju? Sam Berti Vogts je nakon poraza od Hrvatske na SP u Francuskoj rekao da to nije nikakvo čudo jer Nijemci jednostavno nemaju moderne igrače poput Stanića.

”U Brugge sam došao iz Benfice, dakle iz većeg kluba u manji. Neki bi rekli da je to korak unazad u karijeri, no ja se s time ne slažem. Kako ćete napravit skok ako ne uhvatite zalet i ne zakoračite unatrag, je li tako? Ne mogu vjerovati da i dan danas to mnogi nikao da shvate. Najvažniji korak u cijeloj karijeri malog Kramarića je to što je otišao iz Dinama u Rijeku. Na stranu sve, ali najvažnije je da on sutra postane igrač i da napreduje. Očito je da je on u Rijeci doživio jedno oslobođenje, dobio je samopouzdanje koje mu je bilo potrebno i danas se pola Europe otima za njega.

Za mladog igrača jedino je važno da igra, nebitno koja je razina kluba. Ako si pravi, bez brige, dokazat ćeš to i u malom klubu, no moraš igrati.

Što se tiče te moje prilagodbe na tu ulogu desnog bočnog, reći ću da ništa nije slučajno. Kad sam počinjao svoju karijeru u Želji, pa nema pozicije osim golmanske, na kojoj ja nisam igrao. Jedno vrijeme sam čak bio i lijevi bek. Tada je to bilo normalno da se mlade igrače ne forsira samo na jednoj poziciji, da nas se ne ograničava ni sputava. Važilo je pravilo da što više pozicija promijeniš, to si kvalitetniji igrač. Znam da i danas postoje igrači koji mogu igrati na više pozicija, ali ne žele ući u taj rizik. Osobno, ja sam bio spreman na taj rizik jer nisam imao što izgubiti. Bio sam svjestan da u konkurenciji Šukera, Bokšića ili Vlaovića, u reprezentaciji neću nikad dobiti pravu priliku na poziciji napadača.

Sve je dakle bilo stvar mog samopouzdanja i moje želje. Smatram da sam odradio koliko sam mogao, da sam dao sve što sam znao, a sad, je li to bilo dovoljno, ne znam. Nema tu neke velike pameti. Ako imate fizičke predispozicije, ako imate želju, onda nema granica do onih koje vi sami sebi ne postavite.

Što se tiče toga zbog čega se Ćiro odlučio na taj potez, ne znam, to morate njega pitati. Sjećam se samo da mi je došao jedan dan na pripremama i iznio mi taj prijedlog. Moram priznati da sam bio pomalo zatečen. Kao napadač sam stvorio neko ime, kao napadač sam dobio poziv u reprezentaciju, a sad selidba na beka. Tražio sam od Ćire da mi da koji dan da razmislim, no zapravo, nije tu bilo neke velike dvojbe.

Ipak, treba istaći da je i Ćiro tu puno toga uložio. Bio je to veliki rizik. Super je kad trener nešto eksperimentira, a to se na kraju pokaže kao dobitna kombinacija, no što bi bilo da je taj potez doživio fijasko? Sigurno bi i on dobio po prstima. Kad ste trener morate imati svoju viziju i nju slijediti. Dat ću vam primjer iz Parme i koliko je Carlo Ancelotti velik trener. Kad sam ja tamo došao, prva špica nam je bio Hernan Crespo.

Čovjek nije dao gol puna dva mjeseca. Svaku utakmicu je cijeli stadion zviždao i Crespu i Ancelottiju, koji ga je tvrdoglavo forsirao. Moram priznati da sam se i ja tome čudio. No, Ancelotti je sve to izdržao, znao je dobro što želi i na kraju svi dobro znamo kakva je bila karijera Hernana Crespa. Na tom primjeru se najbolje vidi razlika trenera i trenera.”

Kad već pričamo o Parmi i periodu u kojem ste vi tamo bili, desnog beka je igrao jedan jako zanimljiv igrač.

”Nogomet je neobjašnjiv. Kad čujem neke trenere i neke analitičare koji govore kako su napravili savršenu pripremu utakmice i kako su sve predvidjeli, dođe mi slabo. Tko god tako nešto kaže, taj ne zna puno. U nogometu možete biti maksimalno sistematičan, ali ne možete sve predvidjeti.

Lilian Thuram je igrao sa mnom u Parmi četiri godine i za sve to vrijeme čovjek je zabio mislim samo jedan gol. Kako je on nama zabio te golove, ja zaista, ni nakon 16 godina ne mogu objasniti. Što je on tamo radio, zašto je uopće bio tamo, posebice kod prvog gola, meni je i danas zagonetka. Jedino to mogu opravdati nekim adrenalinom, inspiracijom i kreativnim ludilom, nikako drugačije.”

Za kraj, moramo se dotaknuti i onoga što je ipak obilježilo utakmicu na San Siru? Jesu li ti događaji po vama isključivo ”teroristički čin”, kakvim ga neki pokušavaju prikazati ili je pozadina svega ipak dublja i kompleksnija?

”Ne razumijem nasilje, ne želim opravdati ono što se dogodilo na stadionu, no mišljenja sam da je istina puno kompleksnija od one koju nam mnogi pokušavaju prezentirati. Baklji, bakljada, nereda na utakmicama je bilo i toga će uvijek biti. U zemljama koje nemaju razvijenu svijest, koje nemaju razvijeni mehanizam da se to zaustavi, takve stvari su nažalost gotovo pa svakodnevna pojava.

Osobno, mene je na toj utakmici puno više od tih baklji zasmetalo obostrano zviždanje himnama. Ako ti ljudi nisu bili u stanju barem 35 sekundi pokazati respekt prema državi i protivniku s kojim igraju, onda se moramo svi skupa zapitati što bi se tek dogodilo da su stvari posve izmakli kontroli i da je sve krenulo po zlu. Nama ne treba nikakva revolucija, nama je potrebna evolucija.

Međutim, nije to problem od jučer. To se nam se događa već godinama, a svi pred tim zatvaramo oči i pravimo se da nas se to ne tiče. Pa kad se dogodi nešto ovako, onda se svi skupa pravimo blesavi i čudimo se.

To me je puno više zaboljelo nego sam prekid. Jer ako zviždi 60 ili 70 posto stadiona, ma nije više ni bitno tko je zviždao, svi koji zvižde su isti. Jednostavno, nismo na razini, ponašamo se kao da smo u tko zna kojoj godini. Očito je da nismo u stanju kontrolirati neke svoje nagone i ponašamo se kao zadnji primitivci. Možda je to teško priznati, ali to je istina.

Ulaziti sad u problematiku zbog čega se to dogodilo, na kraju krajeva, nije ni bitno. Osobno me sve to skupa više niti ne zanima.

Navijači za ove u savezu govore da su kriminalci, ti kriminalci za te navijače kažu da su huligani, a je li tko postavio pitanje što je sa svima nama koji smo u sredini. Koji smo na koncu došli na stadion pogledati utakmicu. Mi smo taoci i jednih i drugih. Vjerujte mi, u trenutku tog prekida, osjećao sam se toliko poniženo, tako jadno, tako iskorišteno, izmanipulirano, da sam otišao i nisam čekao hoće li se ta utakmica nastaviti. Ne znam koga su oni tjerali, ali mene su uspjeli otjerati.”

Izbornik Kovač je nakon utakmica izjavio da ga je sram i stid. U redu, neka bude tako, sasvim je logično da se tako osjeća. Međutim, nisu baklje bile jedini problem koji su navijači napravili. Ustaško skandiranje, ustaška ikonografija svakodnevnica su hrvatskog nogometa. Tako je bilo u Milanu, a tako je i na gotovo svim utakmicama hrvatske reprezentacije i hrvatskih klubova. Nitko se iz saveza nikad nije oglasio po tom pitanju, niti je Kovač izjavio da ga je sram i stid radi toga, čak ni nakon onog Šimunićevog ispada. Mislim da je prizivanje fašističkog režima čin veleizdaje te da je puno veći krimen od bacanja baklji na travnjak. Slažete li se?

”Gledajte, mi živimo u licemjernom svijetu. Licemjerje doživljavamo na svakom koraku i nogomet je samo preslika onoga kakvo nam je društvo. Ako krenemo redom i pogledamo što se sve događa u politici, zdravstvu, školstvu, kakvi su nam mediji, onda ne treba čuditi zbog čega nam društvo sve brže klizi u neku vrstu kamenog doba. I svi smo zbog toga krivi. Počevši od mene, tebe, pa nadalje. S tim našim silnim prešućivanjem i nereagiranjem, svi skupa postajemo sukrivci za stanje u kojem se nalazimo.

Depresija koja se nadvila nad cjelokupno hrvatsko društvo je ono što me najviše smeta. Više to nije stvar koliko tko nečega ima ili nema, već je u pitanju nemogućnost da se u gradu sretne nekoga tko je nasmiješen. Vraćamo se svi skupa u rikverc i to u svim segmentima. A najviše boli to što je to postalo normalno. Postali smo društvo koje od zdravih ljudi pravi nezdrave.

Što se tiče ovog s ustašama, a ne znam, ako nitko ne smatra na tako nešto shodnim reagirati, a onda smo očito mi svi ustaše. Zaista ne znam što nam se to događa. Ako nam je to dio navijačkog folklora, onda smo zaista dosegnuli dno.”

index.hr