ENG
Gradimir Gojer: OD SHAMANA DO REVOLUCIONARA
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Valjda je teatar u svim vremenima bio i pozvan da upravo to čini: da provocira društenu i političku zbilju svojim kritičkim odnosom, a da u isto doba pokazuje virtuozitet i ukupne moći glumačke i redateljske magije u vremenu u kojem egzistiramo!
Piše Gradimir Gojer
Dimitrije Mitrinović, „Juriš sutrašnjice“, hagiografija u režiji Filipa Gajića, produkcija KPGT Beograd
U godini obilježavanja obljetnice Prvog svjetskog rata, sjećanja i kontroverzi u vezi početaka ovog velikog povjesnog događaja, vezane poglavito za Mladu Bosnu i mladobosance uopće, Ljubiša Ristić manirom izrazito angažiranog teatarskog stvaraoca pokreće projekat KPGT, Sezona „Hrabri, stari svet“, počinjući ga hagiografskom cjelinom o Dimitriju Mitrinoviću. Zanimljiv je kut iz kojeg Ristić baca pogled na događanja oko Prvog svjetskog rata…
Sve je u ovoj predstavi neobično: od njenog nastanka, njenog žanra, do stila koji je redatelj Filip Gajić koristio, apsolutno potvrdivši svojim djelom izbor Ljubiše Ristića!
Tekstovi za ovu predstavu nastali su, kako sami autori vele, kao žitije pozicionirano u suradnji redatelja i glumaca, po motivima još neobjavljenog djela Dragana Bisenića Hrabri, stari svet – američke elite,Srbija i Jugoslavija.
Mitrinović kao pjesnik, kao misteriozni šef vojnog krila Mlade Bosne, kao svojevrsni tvorac apsoluno utemeljene sintagme sveslovenstvo i svečovjek, prijatelj Vasilija Kandinskog, obožavan od Alana Wattsa, Picasa, Knuta Hamsuna, Ezre Pounda, Jamesa Joycea, Tesle i Pupina; obožavan u društvu najljepših žena svoga vremena; čovjek koji se osobno zamjerio kraljevima i carevima; čudo koje su jurile tajne službe… Ovaj poznavalac šamanskih tehnika i perzijskog sufizma bio je propovjednikom čudesnih sinteza Mojsija, Muhameda, Krista i Bude…
Napraviti predstavu koja ne govori tek i samo o ovoj kontroverznoj povjesnoj osobnosti, već progovara o brojnim južnoslavenskim revolucionarnim tendencijama, od onih ispoljavanih perom, do onih realiziranih kroz pucanj, čini se gotovo nemogućim?!? Odvažnost redatelja Gajića da praktično u praznom prostoru izazovne Šećerane sa nekoliko stolaca, klasično stiliziranim kostimima i korištenjem svih mogućnosti glumačkog iskaza, tek otvori neka neuralgična mjesta južnoslavenske, srpske, hrvatske i bosanske povjesti donijela je mogućnost da svoja izražajna sredstva pokažu Zoltan Pletl, Ana Kostovska, Lazar Jovanov, Jana Milosavljević, Nikola Ivačkov, Jovan Stamatović Karić, Milena Arsić, Natalija Gajić, Mihajlo Perišić i Slobodan Lazarević. Ništa manje Gajić nije dao prostora ni skladateljima Hisaši Mihailu, Isaku Yamasaki Vukeliću, kao ni kostimografkinji Maji Kuzmanović.
Dio glazbe u predstavi izvodi se uživo. Tu je dvojac Jovan Stamatović Karić i Bojana Račić suvereno kreirao ne samo odlične tonske zavjese, već i usklađivao odlično korsko pjevanje cijelog ansambla, kako sa pianom solo, tako i sa glazbom puštenom sa vrpce.
Ono što ovu predstavu izdvaja iz teatarske konfekcioniranosti naših kazališnih i duhovnih prostora uopće je njena angažiranost na rastvaranju brojnih rana u povjesnoj neuralgiji južnoslavenskog prostora. Predstava hrabro govori poetskim jezikom i što je to Kosovo, ne samo za Srbe nego i za druge Slavene, i kako je na stravične neuralgije povjesnosti reagirao zbroj povjesnih osoba: Krleža, kralj Nikola, Ivan Meštrović, Tin Ujević… Ali, redatelj Gajić se zna ironijski, farsično, pa čak i klasičnim travestiranjem poigrati sa ozbiljnošću svih ovih tema iz naše povjesti, dovodeći ih u pojedinimn trenucima i do apsurdnosti dječije igre??!
Predstava pokazuje da redatelju Gajiću nije bilo značajno da li će svaki slog u rečenici biti izgovoren savršeno, da li će svaki ton na pozornici biti otpjevan i upjevan…
Bilo mu je iznimno značajno da složena metaforika izražajnih sredstava u predstavi bude donošena u stilski dosljednom ključu, kroz požrtvovani (čak i onda kada nije savršen!) gest glumačkog ansambla… Primjetio sam na ovoj predstavi da nebrojna publika koja dolazi u ovaj ekskluzivistički teatar na kraju grada, tek ponekad reagira i saučestvuje sa događanjem na pozornici, a redatelj ju je mislio isključivo kao korelaciju, kao zajednički akt pozornice i publike!
Ristićeva tendencija da progovara otvoreno, da vremenu u kojem živimo baca u lice sve ono što vlastela i danas i jučer, a i sutra, ne želi čuti i vidjeti, a što je prava istina povjesnog tutnja na ovim prostorima, porodila je predstavu koje se ni jedan njen sudionik ne bi trebalo stiditi. Pogotovo u dobu u kojem južnoslavenski teatri igraju predstave dobrano i duboko namočene u patinu prošlosti, baveći se prošlošću i samima sobom, a tek rijetko progovarajući hrabro, kao ova predstava Filipa Gajića, o onome kakvi smo i koliko smo krvavi pod kožom, bez obzira kako se zovemo, kako se križamo i kojem bogu se molimo… Avangardni pokušaj Dimitrija Mitrinovića da napravi sintezu religijskog i društveno angažiranog, našao je u ovoj skupini zavjerenika, jer drugačije se ne može nazvati ansambl Gajićeve predstave, koji strasno igra pred dvadesetak gledatelja, istinski treptaj UMJETNIČKOG!
Predstava koja neće, to je očito, imati veliku gledanost, a i kako bi je mogla imati, kada bi slučajna anketa na ulicama naših gradova zorno pokazala da iznimno mali procenat građana zna uopće tko je Dimitrije Mitrinović, razobličava neke povjesne laži, o čemu bi se mogao napisati čitav esej…
Zasad, moj iznimno ozbiljan odnos prema svemu što je donešeno na pozornicu u krajnjem ishodu donosi pozitivan uklon, jer ovakve predstave, sklonjene iz prostora kićenosti i lukrativnosti, donose politički angažman par excelance, ali i glumačko tijelo i kompletan glumački habitus u praznom prostoru, pred iznimno ozbiljne ispite!
A, valjda je teatar u svim vremenima bio i pozvan da upravo to čini: da provocira društenu i političku zbilju svojim kritičkim odnosom, a da u isto doba pokazuje virtuozitet i ukupne moći glumačke i redateljske magije u vremenu u kojem egzistiramo!
Autor/ica 👤tačno.net
