Predrag Lucić: Desni žmigavac za Pantovčak

Izdvajamo

• Kujundžić je na to u intervjuu Jutarnjem listu odgovorio da su »jadni oni koji veličaju Antu Pavelića, kao i oni koji slave Josipa Broza Tita i koji se ne znaju pokajati za žrtve njihovih režima«, iz čega će Đapić vjerojatno izvući zaključak da bi lider Saveza za Hrvatsku, kad bi se kojim slučajem zatekao na nekom kongresu gastroenterologa u Beogradu, odšetao i do Kuće cvijeća, vođen istom znatiželjom koja ga je odvela do madridskoga groblja San Isidro.

Povezani članci

• Kruh s okusom baruta i krvi
• Pismo sa Kosova: Moj sugrađanin – Prizrenac Ivica Dačić
• Elvedin Nezirović: Priče koje moramo ispričati
• Hrvatska: Mađarski MOL kupio iračku naftu preko hrvatske luke
• Daleko je hrvatsko proljeće dok europske bure deru
• Vesna i Leon Levar: „Šuti, inače ćeš proći kao Levar“

Netom što je Anto Đapić obznanio svoju predsjedničku kandidaturu, utrka za Pantovčak je naglo dobila na ozbiljnosti.

Nekadašnji se šef HSP-a nije šalio kad je rekao da na izbore ide »kako ne bi dopustio da lažni proroci zavladaju Hrvatskom«, a u jednako ozbiljnom tonu je podsjetio biračko tijelo sklono zaboravu da je upravo on, i to još prije 22 godine, otvarao teme vezane uz minhensko suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, na kojima sada pokušavaju profitirati i oni predsjednički kandidati koji su u to doba – za razliku od njega – »gradili svoje znanstvene i pravne, liječničke i diplomatske karijere«.

Mogao je Đapić otići i korak dalje, pa birače podsjetiti kako je i on u međuvremenu pokušao izgraditi svoju znanstvenu i pravnu karijeru, ali je valjda shvatio da bi to narušilo ozbiljnost njegova nastupa, budući da u toj dojmljivoj akademskoj karijeri nije dogurao dalje od titule lažnoga magistra pravnih znanosti.

»Oni mogu biti bolji pravnici, liječnici i diplomati, ali ja sam bolji političar«, ukazao je Đapić na svoje komparativne prednosti u odnosu na protukandidate koji su se u životu bavili i nešto mlađim zanatima od politike.

Samoga sebe je potom proglasio »spasiteljem desnice«, e da bi za Milana Kujundžića, koji je do Đapićeve kandidature slovio za neupitnog favorita onih glasača kojima ni Kolinda Grabar Kitarović nije dovoljno desna, ustvrdio kako uopće nije političar desnice, em zato što je koalirajući s HDSSB-om prihvatio regionalizam, em nadasve zato što je izjavio da je na grob ustaškog poglavnika Ante Pavelića išao samo iz znatiželje.

»Da ja odem na Pavelićev grob, a još nisam ondje bio, pomolio bih se i zapalio svijeću čovjeku koji je imao svoje vrline i mane, u prvom redu zato što je bio hrvatski političar«, pojasnio je znameniti mjerač visine kukuruza kako bi i zašto svaki pravi hrvatski desničar trebao hodočastiti »grobnici od zlata«.

Kujundžić je na to u intervjuu Jutarnjem listu odgovorio da su »jadni oni koji veličaju Antu Pavelića, kao i oni koji slave Josipa Broza Tita i koji se ne znaju pokajati za žrtve njihovih režima«, iz čega će Đapić vjerojatno izvući zaključak da bi lider Saveza za Hrvatsku, kad bi se kojim slučajem zatekao na nekom kongresu gastroenterologa u Beogradu, odšetao i do Kuće cvijeća, vođen istom znatiželjom koja ga je odvela do madridskoga groblja San Isidro.

Zanimljivo je da je u istom intervjuu, upitan pokušava li se isprofilirati u neku desnu Mirelu Holy i preuzeti dio nezadovoljnih HDZ-ovih glasača, Milan Kujundžić kazao kako »odbija podjelu na ljevicu i desnicu«, jer su »ti pojmovi u Hrvatskoj umjetno proizvedeni«.

Po njemu, ovdašnji »takozvani ljevičari nemaju nikakvu sličnost s istinskom ljevicom, s radništvom i sirotinjom, kao što ni takozvani desničari nemaju veze s domoljubljem«. Još je zanimljivije da je ovih dana tu istu podjelu odbacio i mladić po imenu Zvonimir Pavlinović , izjavivši u Hrvatskom tjedniku:

»Ne priznajemo mi te podjele političkih elita na lijevo i desno. Takvim podjelama, kao i podjelama na stranačke pripadnosti, uspjeli su razbiti dobar dio domoljubnoga korpusa.« Posebnu vjerodostojnost toj izjavi daje to što ju je Pavlinović izgovorio kao tajnik udruge građana koja posluje pod imenom – »Urbana desnica«.

Nisu, dakle, hrvatski desničari posvađani samo međusobno, nego i sa samima sobom. Jer kako drugačije objasniti to što se svojom voljom nazivaju desničarima, a istodobno odbacuju podjelu na ljevicu i desnicu?

Ili to što odbacuju takvu podjelu, a u isto vrijeme jedni druge proglašavaju razbijačima desnoga korpusa i lažnim desničarima? I kako da se onda u svemu tome snađu njihovi glasači kod kojih se od izbora do izbora javlja uvijek isti strah? Strah da će svoj iskreni desni glas baciti na nekog »lažnog desničara« ili »razbijača desnoga korpusa«.

Hoće li se svi ti birači na predstojećim predsjedničkim izborima uhvatiti za isti štap i svoje povjerenje pokloniti, evo recimo, onom kandidatu koji je u upravo objavljenom intervjuu uglednom Financial Timesu izjavio:

»Najveća prepreka reformama je u našim glavama. Kad god se pojavi neki ozbiljan investitor, reakcija javnosti je da ”dolazi zaraditi, što je nedopustivo”. To je vjerojatno naslijeđe iz bivšeg političkog sustava, socijalizma.«?

Hoće li desno biračko tijelo pozitivno odgovoriti na ovaj vapaj za sretnijom i desnijom Hrvatskom, pa mandat za borbu protiv pogubnoga socijalističkog naslijeđa povjeriti upravo citiranom sugovorniku Financial Timesa, gospodinu Ivi Josipoviću?