Esad BAJTAL: Gorak okus prevare

Izdvajamo

• Kukićev rukopis čita se kao inventar izgubljenih iluzija i godina onih građana Bosne i Hercegovine koji su, svoj poratni optimizam i nadanja u bolju budućnost, gradili na logici "zdravog razuma". Umjesto toga doživjeli su sofisticirano njegovanje agonije onog istog predratnog besmisla koji je rezlutirao progonima, silovanjem, ponižavanje i ubijanjem nedužnih ljudi, a u ime tobožnje odbrane etnosa, koji danas, umjesto ratnog noža i metka, biva ubijan tajkunskom pljačkom, iznuđenom besposlicom, masovnom glađu i siromaštvom neviđenih razmjera.

Povezani članci

• Civilni sektor: Romani, ite domum
• Milenko Perović se pita: Imamo li hrabrosti da se udupremo Srpskoj Pravoslovnoj Crkvi
• Nataša Kandić: Nasleđe Haškog tribunala nam nikada neće dozvoliti da zaboravimo ratne zločine
• Đurđica Čilić: Čikadem
• Bosanske zime, veziri i njihovi ljudi
• Preminula Segmedina Srna-Bajramović

Čitan na tragu raskrinkavanja javnih laži i ideološkog licemjerja bh. politikanata, Kukićev se rukopis doima kao kompendij dvodecenijskog javašluka bez zadrške,  te, kao pedagoški uzorno životno štivo..

Recenzija knjige ZADAH KOLEKTIVNE IZDAJE,  Slavo Kukić

Piše: Esad BAJTAL

U trenutku pisanja ove recenzije, autor rukopisa Zadah kolektivne izdaje, još ima dileme oko njegovog konačnog naslova.

Uprkos tome, kritički raspoloženo čitanje napisanog osjeća gorak okus prevare onih kojima se Kukić tokom ispisivanja svojih kolumni intenzivno bavi. A bavi se prevarama prevaranata (vlasti) koji izdaju prevarene, dakle narod koji ih je ne samo doveo, nego ih uporno svim prevarama uprkos, još uvijek drži − tamo gdje jesu.

Na taj način sam narod izdaje upravo one koji kritikujući njegove prevarante, pokušavaju promijeniti porazno stanje stvari u objektivno našoj, a faktički Ničijoj Zemlji. I to je stvarno, izvorno-autorski nemišljeno mjesto odurno-bazdećeg “mirisa kolektivne izdaje” koji, asocijativno hermeneutički, najprije izbija iz života, pa tek onda iz radnog, kontra adresiranog naslova Kukićeve kritički profilirane kolumnističke zbirke.

Sadržajno-stilski rukopis je samo logičan nastavak Kukićeve knjige “Lopovluk u ime naroda”, koja je izraz kontinuiranog angažmana autora na polju kritičko-analitičkog rasvjetljavanja kriminogeno-politikanskih zbivanja na javnoj i političkoj sceni Bosne i Hercegovine.

A u pitanju je scena na kojoj razlika između zaošijane etno-demokrature i nominalne socijaldemokratije postaje sve tanja i tanja. Odnosno, u jednom slučaju, ova se druga interesno-pragmatski potpuno stopila sa onom prvom. A tamo gdje su interesne logike slične ili iste (nepotizam, pljačka, ucjene … ), nominalne razlike postaju nevažne. Jer, građanima je, sa stanovišta životne perspektive sve neizvjesnije budućnosti, sasvim svejedno da li ih vlastodršci pljačkaju i gule pod plaštom etno-nacionanlne (u jednom) ili internacionalne priče (u drugom slučaju).

Slavo Kukić, univerzitetski profesor, bh. akademik i promotori njegove knjige u Sarajevu: prof. dr. Esad Bajtal, filozof, sociolog i psiholog; Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, novinar, esejist i publicista; univerzitetski profesor Srđan Vukadinović i bh. filozof i esejist Miodrag Živanović – foto: Samir Huseinović, DW

Političko i pravno, pokazuje nam to ovaj rukopis, miješaju se tako antidemokratski nakaradno da je politika, kao nigdje u demokratskom svijetu, daleko iznad i prije svakog prava. Možda tu enormnu politizaciju života najbolje odslikava pravni slučaj Sejdić-Finci u kome već hronični etnokolektivitis (upala etno-uma), već godinama, jeftinom sofisterijom, obesnažuje i sprečava realizaciju odluke jedne međunarodne sudske instance.

S druge strane, Kukić nam, na konkretnom primjeru politički motivisanog hapšenja visokog dužnosnika pokazuje sav jad i čemer nečega što se da okarakterisati kao − namjenski projektovana theatralizacija sudstva i službi sigurnosti, u interesu aktualne vlasti i njenih jeftino-vlastodržačkih i debelo antidemokratskih kombinatorika i retorika etno-vođa. Voluntarističkih retorika vaskrslog etno-staljinizma po kome debelo kriminalizirani manjeentitetski vlastodršci proglašavaju nenadležnost državnih sudova za njihove kriminalne malverzacije i silno bogatstvo. Bogatstvo koje ih, već samo sobom, svojom enormnom vrijednošću, logički optužuje i preporučuje istrazi i sudstvu.

Ovo je rukopis o prevarama i politikantskim mahinacijama voluntaristički “pomahnitale političke prakse” koja se, slijedeći gole stranačko-privatne interese, a pod plaštom tzv. “vitalnog nacionalnog interesa”, poodavno, drsko i nabusito, otela i Pravu i Pravdi. Otuda se svako ljudsko življenje Ovdje pokazuje, kao camusovsko stranstvovanje, odnosno, i još gore (a riječima samog autora), kao “dobrovoljno tamnovanje u vlastitoj domovini”.

Dakle, u toj državi zatvoru, svaki se glas pobune ili cirkusantski ignoriše, ili cinično interpretira, ili doslovno fizički kažnjava, kako smo to vidjeli u doba februarskog građanskog bunta koji je, uprkos svojoj minornosti i teritorijalnoj lokalizovanosti, izazvao lavinu straha i politikantski tempiranih optužbi na sve tri politikantsko-vlastodržačke etno-strane.

 Slavo Kukić i Esad Bajtal

Tako to biva pod vlašću onih koji, nestvarnu, idejno smišljenu “nacionalnu ugroženost”, stavljaju daleko iznad stvarne ekonomske, a vlastodržačkom pljačkom produkovanim siromaštvom, i doslovne, biološko-egzistencijalne ugroženosti građana. Građana koji su te licemjerne vlasti doveli na carski tron upravo zato da ih, shodno vlastitim predizbornim obećanjima, kutarišu te, socijalne, životne bijede. Naravno, na kraju sve završava u skladu sa onom narodnom “obećanje ludom radovanje”.

I tako od izbora do izbora. Narod mudro prozire, ali praktično ne prezire njihovo licemjerstvo, te, sado-mazohistički uporno, biranjem uvijek istih, već više od dvije decenije (kuloarski kukajući), poslušnički uredno produžavajući njihov mandat, samo prolongira svoju dvodecenijsku životnu muku. Odnosno, time, etno-radikalna aktivna manjina, jedne i iste, glasački nameće apstinentskoj biračkoj većini.

Politikantske igre oko tvz. “Ostalih”, dakle bh. državljana izvan svetog etno B-H-S trojstva, pokazuje sav paradoks činjenice da je samo u Bosni zabranjeno biti Bosanac. Istovremeno, i jezikom iskustvenih činjenica govoreći, u najbližem državnom susjedstvu i komšiluku (koji ideološki imperativno diktiraju kako da se Ovdje izjašnjavate) svako od nas je, kad tamo ode, upravo samo to − Bosanac ili Bosančeros. Pa čak i onda ako si iz Hercegovine, Istočne ili Zapadne, svjedno. Tako se sama životna logika, na najbolji mogući način, izruguje iracionalnoj idejnoj etno-ortodoksiji onih koji je ideološki istrajno nameću i namiču.

To da su mesari već godinama, a da se vjerski službenici tek kandidiraju za vrh države; da je “proizvodnja slučajeva” unosan politički posao; da vladaju ljudi a ne zakon; da je na sceni dirigovano novinarstvo i gušenje medijskih sloboda; da su na sceni bitke za prošlost i prošlo, a protiv budućnosti ovih građana i njihove djece; da je sistem obrazovanja idejnom podobnošću, nepotizmom i logistički, iskarikiran do besvijesti; da su reket i sijanje straha dnevno-političke discipline, a mržnja instrument socijalne kontrole etno-sluđenih podanika; sve je to samo dio politikantskog folklora, koji autor prokazuje kolumnističko-kritičkom i logičko-analitičkom visprenošću angažovanog intelektualca.

To će na kraju “platiti” na način primjeren bestidno-sirovoj politikantskoj bahatosti, koja ne preze ni od čega. Pa ni od najgrubljeg, krvavo fizičkog napada na radnom mjestu autora. Ako se to “dogodi”, a dogodilo se, čak na Fakultetu, onda ostaje gorak okus pitanja izdaje elementarnih akademskih uzusa i sumnje u institucionalnu umiješanost odgovornih fakultetskih struktura za nespriječeni krvavi napad sred Kukićevog kabineta.

U konačnoj liniji, Kukićev rukopis čita se kao inventar izgubljenih iluzija i godina onih građana Bosne i Hercegovine koji su, svoj poratni optimizam i nadanja u bolju budućnost, gradili na logici “zdravog razuma”. Umjesto toga doživjeli su sofisticirano njegovanje agonije onog istog predratnog besmisla koji je rezlutirao progonima, silovanjem, ponižavanje i ubijanjem nedužnih ljudi, a u ime tobožnje odbrane etnosa, koji danas, umjesto ratnog noža i metka, biva ubijan tajkunskom pljačkom, iznuđenom besposlicom, masovnom glađu i siromaštvom neviđenih razmjera.

Sve u svemu, čitan na tragu raskrinkavanja javnih laži i ideološkog licemjerja bh. politikanata, Kukićev se rukopis doima kao kompendij dvodecenijskog javašluka bez zadrške, te, kao pedagoški uzorno životno štivo, zaslužuje punu pažnju budućeg izdavača, koji će ga, knjiški uokvirenog, isporučiti ne samo stručnoj kritici, nego i najširoj čitalačkoj publici BiH i regiona.

Sutješčica, avgusta 2014.