Heni Erceg: Grabežljivci

Povezani članci

• Vesna Rajnović: Milanović ima ambiciju obnoviti politiku Franje Tuđmana prema BIH koja je tijekom rata realizirala udruženim zločinačkim pothvatom u punom kapacitetu svoje destruktivnosti
• Vinko Grgurev: Komunizam – VI. dio
• Zoran Erceg: Ograđujem se od ovakve sramotne proslave Oluje
• ZAŠTO IZ SLUČAJA MARIJE I BOBE NISMO NIŠTA NAUČILI?
• Opet zajednička kolona u Jasenovcu
• Tomislav Jakić: Svaki poredak lakše se održava kada ima neprijatelja

No premda Bandić jest kapitalac, akcija „Agram“ tek je manji dio obračuna s političkim grabežljivcima, zato jer je ovdje riječ o dubokoj strukturnoj korupciji koju su vladajući socijaldemokrati tiho promatrali ili, još gore, i sami uzgajali u vlastitim redovima.

Sunovratio se ljetos jedan suri orao, pogođen sačmaricom nekog krivolovca, na kamenjar otoka Paga i, premda teško ranjen, pacijent je preživio operaciju i eno ga već nekoliko mjeseci uspješno trenira, pokušavajući se osposobiti za povratak u nebeske visine. Ali onda je orlovim spasiocima, sokolarima iz Šibenika, ovih dana iz Ministarstva zaštite okoliša naređeno da pticu hitno, dovodeći joj opet u opasnost život, prebace u Zagreb, uz arogantnu argumentaciju: „Ministarstvo ima dužnost nadzora vašega rada, stoga donosi odluke, a vaše nije da ih preispitujete“. Eh, kad bi orao znao čitati, kao što to zna njegov spasilac, koji će, slobodno poput sokola, bahatim birokratima odgovoriti kako „javnost i struka imaju pravo preispitati svaku odluku vlasti“ i zaključio „orla možete dobiti samo upotrebom sile“.

A o brizi državnih institucija za ptičji i životinjski svijet, prirodu općenito, ljude nećemo spominjati, najbolje govori podatak kako se u Hrvatskoj godišnje odstrijeli i odnese oko dva milijuna ptica, a da nijedan krivolovac i švercer dragocjenim vrstama nije uhvaćen. Stoga je priča o spašenom orlu tek povod za storiju o jednom Ministarstvu, kao ogledalu države, uz kojega postoji još i Fond za zaštitu okoliša, pa Agencija za zaštitu istoga, pa Državni zavod za zaštitu prirode… S ukupno 582 činovnika! Sve na čelu s ministrom koji se, dok je onaj ranjeni orao napuštao svoje nebeske visine, upravo spremao nebu pod oblake, to jest u svoj novi ured na 22. katu novoizgrađenog nebodera u takozvanom Zagreb Cityju. Ali ne u bilo kakav ured, nego u velebni prostor od 54 kvadrata, s jednim, i ne samo za hrvatske prilike, svakako zanimljivim detaljem – kupaonicom od 13 i pol metara kvadratnih. Tu je, naravno, i moćni, visinski pogled na svijet ispod, kakav onaj ranjeni orao još uvijek može samo sanjati. Osim ministra, sličan će ured, s kupaonicom iste veličine, imati i direktor Fonda za zaštitu okoliša koji je, prije otkrića važnosti očuvanja prirodnog i životinjskog svijeta, bio direktor firme koja je i gradila taj zagrebački poslovni toranj.

Sukob interesa? Ma kakvi, ne za hrvatsku političku kastu kojoj ništa čudno da se u vremenima ekonomskog potonuća države gomila birokarata smješta u raskošne poslovne prostore, takozvane „A klase“, za čijih će 9396 četvornih metara država godišnje izdvajati astronomska dva milijuna eura. A moglo se kudikamo jeftinije preurediti neku od stotinu slobodnih državnih zgrada pa je koristiti besplatno.

Da, ali 22. kat, pogled s visine, vlastita kupaonica…, ma jebeš krizu i državu u dugovima, razmišljao je ministar, pa potom papagajski ponavljao kako nije riječ o luksuzu, nego o „povećanju efikasnosti Ministarstva“. Efikasnosti koja se iscrpljuje na svakom uglu Hrvatske, zagušene nelegalnim smetlištima, uzaludnosti ustanove čiji su inspektori na primjer prespavali opasno narušavanje biljnog svijeta na jednom dalmatinskom otoku, nakon što su bespravni berači ovoga ljeta naprosto iskorijenili neke vrste ljekovitog, užasno skupog i isplativog bilja, a za sobom ostavili opustošeni kamenjar.

Aferu ministrova poslovnog prostora sada istražuje Državno tužilaštvo, sve uz šutnju nadređenog mu, hrvatskog premijera kojemu jedan skandal sustiže drugi, ali pospan je nekako gospodin Milanović, pa je s poznatim prezirom prema javnosti, odšutio i skandal tek izabranog ministra zdravstva, sektora u kojemu više nema novca ni za elementarne usluge, a koji je u obnovu ureda ulupao enormnih sto hiljada eura. Stoga tako djetinje naivno zvuče riječi onoga šibenskog sokolara, koji je posve neopterećeno podučio ministra zaštite okoliša kako mu je „dužnost da ponizno i skromno, kako dolikuje javnim službenicima odgovori na sva pitanja“. Jer takav javni službenik ne živi u Hrvatskoj, ovo je, naime, postojbina grabežljivaca, poput vječnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, uhapšenog konačno s čitavom ergelom suradnika zbog niza kriminalnih radnji, koje se sve svode na uobičajeno namještanje višemilijunskih poslova njegovim mafijaškim ili političkim frendovima.

No zašto je Bandić uhapšen baš sada, kada se već desetljećima zna da je njegovo diktatorsko upravljanje Zagrebom bilo neprobojni paravan za svaku vrstu protuzakonitih poslova? Zbog sporosti organa represije? Ili ipak zbog političkog tajminga? Koji pak itekako odgovara trenutačnoj vlasti, budući da se upravo Bandić, nekadašnji kadar socijaldemokratske partije i nadasve vješt populista, danas blizak konzervativnoj desnici, spremao na žestok izborni udar svojoj bivšoj partiji. Dobro je svakako da je, eto, nakon desetljeća uzurpacije javnih poslova pao upravo elitni pripadnik te zaštićene, specifične vrste javnih radnika koja leti visoko i, kao u najboljoj satiri, radosno gađa glave svojih podanika vlastitim izmetom. No premda Bandić jest kapitalac, akcija „Agram“ tek je manji dio obračuna s političkim grabežljivcima, zato jer je ovdje riječ o dubokoj strukturnoj korupciji koju su vladajući socijaldemokrati tiho promatrali ili, još gore, i sami uzgajali u vlastitim redovima.

Mladina