Potresna priča zlostavljane djevojčice: Ko će mene zaštiti?

Povezani članci

• Simon Wiesenthal centar oštro osudio izjave Kolinde Grabar Kitarović
• Povodom 23. godišnjice zločina u Štrpcima
• Nisu tražile i nisu same, od Milene do stotina drugih ispovijesti o preživljenoj traumi seksualnog zlostavljana na Balkanu
• Restart za Bosnu i Hercegovinu: jačati demokrate, oduzeti moć etnokartelima
• Osuđeni zbog mirnog manifestovanja
• Kako se organizuje Prajd u Beogradu: Komunalno-politički uslovi za paradu ponosa

Nasilje nad djecom u Bosni i Hercegovini predstavlja veoma ozbiljan društveni problem i danas je jedan od najčešćih oblika kršenja osnovnih prava i interesa djece. Osnovno pravo svakog djeteta, pravo na život i razvoj, ne samo da je povrijeđeno već i ozbiljno ugroženo različitim oblicima nasilja koje na dijete ostavlja trajne i teške posljedice.

Iako statistički podaci ukazuju da se nasilje na djecom u najvećem broju slučajeva događa upravo u vlastitim porodicama, veliki broj bosanskohercegovačke djece izloženo je direktno ili indirektno nasilju u obrazovnim institucijama.

Sa žrtvama nasilja u obrazovnim institucijama veoma je teško stupiti u kontakt budući da se djeca, zbog straha od odmazde i nastavka ponižavanja, bojazni od vlastitih roditelja i nerazumijevanja okruženja u kojem se nalaze ne žele govoriti o ovim temama.

Jedna od rijetkih žrtava nasilja u školama koja se usudila javno progovoriti o ovom  veoma ozbiljnom društvenom problemu je petnaestogodišnja Ivana Š. čiji je stvarni identitet poznat redakciji.

Ivana možeš li nam reći  kada su te drugarice iz razreda počele verbalno maltretirati i zbog čega?

Sve je počelo još na početku prvog razreda srednje škole. Još na samom početku škole ove popularne djevojčice su se odmah počele družiti a nas koje smo bile malo drugačije od njih i za koje one nisu smatrale da se mogu družiti sa njima počele su zadirkivati i davati nam nadimke. Ja sam se u sedmom razredu osnovne škole naglo udebljala i pokušavam stalno smršati ali nikako ne mogu, a imam i bubuljice pa su me zbog toga zadirkivale i govorile mi da sam  debela krava, hodajuća čvilja i debela balintura zato što mi je tata Hrvat, a mama muslimanka, a moju drugaricu koja sjedi sa mnom i nosi naočale,  zovu ćorava kokoš. Ali nju su tako prestali zvati.

Da li si to prijavila razrednici?

Jesam, jednom ali onda je postalo još gore. Nakon što su mi išarale torbu i pocijepale mi teke dok sam bila na velikom odmoru ja sam otišla do razrednice i prijavila ih. Razrednica ih je sve pozvala na razgovor sa roditeljima ali poslije toga je postalo još gore. Kao da su ostavile sve druge i samo mene maltretirale.

Dakle to je bila osveta zato što si ih prijavila?

Da one su mi se počele osvećivati. Jedna mi je rekla da ću im platiti zbog prijavljivanja. Mislila sam da će me samo nastaviti zvati tim imenima ali one su postale još gore. Počele su me ismijavati i zato što nemam novaca kao i one i zato što nosim odjeću sa pijace. Meni roditelji ponekad nemaju novaca da mi daju za školu pa mi mama pravi sendvič a one kad to vide onda mi priđu i počnu pljuvati na sendvič i smiju se i govore kako ću zbog toga smršati. Ja sam mislila da će u drugom razredu to prestati i da će naći nekog drugog ali nisu. Kad smo krenuli u drugi razred na početku godine na satu zemljopisa mi je jedna od tih djevojčica, budući da sjedi iza mene u klupi, upaljačem zapalila kosu. Kad sam zaprijetila da ću ih prijaviti onda mi je jedna od njih pokazala snimak na mobitelu sa tjelesnog kad smo se presvlačile i rekla mi da će ako ih prijavim svi na internetu vidjeti debelu dlakavu kravu kako se skida.

Jesi li to rekla svojim roditeljima?

Nisam. Ne mogu im to reći zato što me je stid a i zato što se bojim da ako kažem tata će otići u školu a onda će mi još gore biti i onda će mi se baš osvećivati. Mama me par puta vidjela da plačem navečer i pitala zbog čega, a ja sam joj slagala da sam dobila slabu ocjenu  u školi. Ove sve djevojčice imaju veoma važne roditelje tako da mislim i da kažem mami i tati da se ipak ništa ne bi promijenilo.

Da li su ti se ocjene pokvarile zbog ovoga šta ti se dešava?

Nisu, ja sam odlična učenica. Nemam sve petice ali sam odlična. Samo mi se ponekad ne ide u školu pa onda se pretvaram da imam temperaturu ili da me boli stomak kako ne bih išla na sate. Nije to tako često i svi su mi izostanci opravdani zato što mi mama ide svaki put da mi opravda sate. Razrednica je primijetila da se nešto događa ali kada me zove da pričamo ja se pretvaram da je sve u redu. Išla sam i kod pedagogije ali ni njoj nisam ništa rekla.

Kako se osjećaš zbog svega što ti se dogodilo i što ti se i danas događa?

Pa tužna sam zbog svega i nije mi jasno zašto su baš mene izabrale. Ponekad ne mogu da spavam i stalno mi se plače zbog svega što mi se događa. Stalno sam na nekim dijetama  i manje jedem jer mislim ako smršam da me više neće zezati. Mislila sam i da kažem roditeljima da mi se ova škola ne sviđa pa da se sad u trećem razredu prebacim u drugu školu. Voljela bih samo da se jednog dana probudim i da više ništa od ovoga ne postoji.

Ivana Š. petnaestogodišnja djevojčica samo je jedna od hiljadu djece u bosanskohercegovačkim školama koja zbog svog izgleda,  načina oblačenja,  materijalnog stanja ili bilo kojeg drugog, u suštini nebitnog osnova, bivaju žrtve različitih oblika nasilja u obrazovno-vaspitnim institucijama.

Nasilje poput ovoga kojem je Ivana Š. svakodnevno podvrgnuta nikada nije opravdano i svako se može i mora spriječiti.

Obaveza nas građana ove države, a i institucija države je da obezbjedi osnovno pravo svakog djeteta na poštovanje njegovog ljudskog dostojanstva, fizičkog i psihičkog integriteta, sprečavanjem svih oblika nasilja i zlostavljanja, jer je ostvarivanje ovog prava djeteta ključno za obezbjeđenje i unapređenje svih drugih prava djeteta.

Nažalost, kao što vidimo poštivanje elementarnih prava djece u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini predstavlja samo demagošku floskulu i puko slovo zakona na papiru.

Ivani Š. redakcija portala Tačno.net zahvaljuje se na iskazanoj hrabrosti.