ENG
‘Podjela ljudi prema dva definirana spola danas više ne postoji’
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
‘Jezik, rod i spol’ dokumentarac je koji se bavi odnosom hrvatskog jezika i promjene spola, a autorica mu je HTV-ova novinarka, redateljica i književnica Danijela Stanojević te govori za tportal.hr o feminizmu, kulturi, politici, pisanju i smrti spolova
‘Vjerujem u cjeloživotnu edukaciju i rad na sebi’, započinje razgovorDanijela Stanojević, objašnjavajući ishodište svoje želje da režira ‘Jezik, rod i spol’ te nastavlja:
‘Tako sam, uz niz svojih specijalizacija, studija i edukacija, odlučila upisati Ženske studije. Feministkinja sam od srednje škole, otkako sam shvatila da je to dio novog doba i kulturološke promjene u ovom vrlo nedemokratskom i ustvari nemoralnom kapitalizmu, ne samo prema ženama. On traži definicije, etikete i naravno politički korektan govor jer inače bi se valjda ljudi zaboravili ponašati normalno i tolerantno, solidarno. A kako sam spisateljica, scenaristica i novinarka, tako sam zaljubljena u riječi, jezik. Osjetljiva sam na riječi. Ne bih rekla da je tu ključna pismenost koliko je ključna svijest o jeziku. Naši pravopisi se ionako mijenjaju kao i vicevi, uvijek je aktualan neki novi. Način na koji govorimo, pišemo, sastavljamo rečenice i pojmove, kao i rod u kojem pišemo o sebi, ustvari je naš psihološki odraz stanja svijesti u kontekstu društva, naše okoline. Tako sam na kraju Ženskih studija (za koje bi bilo bolje da se zovu Rodni studiji) odlučila napraviti završni rad u mediju u kojem se najbrže, najbolje i najspretnije izražavam, a to je bio dokumentarni film ‘Jezik, rod i spol’.
Pitala sam Noaha Pintarića želi li mi pomoći da napravim film od 25 minuta u formatu 4:3, zastarjelom formatu koji odlazi u povijest, kao i ovaj odnos prema ženama, LGBTQI osobama, a posebno me za to inspirirao referendum koji se zakuhavao tih dana – zato recimo ovaj film krši pravila u montaži te nas slova napadaju i izlaze iz okvira. Tada se u kratkom roku mobilizirala masa na trošenje javnog novca kako bi se definiralo nešto što već jest činjenica, a to je da je brak zajednica između žene i muškarca. Samo zato što naše društvo njeguje negativnu selekciju. Podjela je važna, kao i definicije, etikete, brojanje krvnih zrnca. Nisam mogla vjerovati u to koliko naši ljudi imaju slabu svijest o jeziku i svojim pravima. Tako je nastao ovaj film, jer htjela sam prikazati kroz jezik, detalj kako administrativni jezik krši naša ljudska prava. Možda baš kao i gospođa Željka Markić, samo što sam ja liberalka i želim da naše društvo bude liberalno te pokazati da naš sustav ne funkcionira i koliko je okrenut protiv nas svih, bili žene, transrodne osobe ili brkati alfa-muškarci.
Noah Pintarić otvoreno govori o svojoj promjeni rodnog identiteta – koliko je bilo teško dobiti sugovornike da otvoreno govore o temi koja je u ovoj zemlji još uvijek radije viđena ispod tepiha?
Odgovorit ću ilustrativno jer mi je cilj osvijestiti čitatelje. Morate znati da Noah ima podršku okoline i plaćen je za posao koji radi. To nije mala stvar jer mnoge transrodne osobe nemaju podršku okoline i nemaju posao. Njihovo samopouzdanje je jako narušeno te kako da onda stanu pred kameru i ispričaju nam svoju priču kad su stigmatizirani? Osim toga, Noah je aktivist i supredsjednik Trans Aida Hrvatska. On je moj partner u svemu što radim, a tiče se dokumentarnih filmova, serijala i sl. On je snimatelj, montažer i koredatelj, a ja sam uglavnom novinarka, scenaristica i redateljica. Nas dvoje se sjajno razumijemo jer smo oboje uključeni u društvene promjene, pa i one s margine. Podržavamo jedan drugoga. On je ustvari vrlo inspirativan jer nije razmažen. Biti transrodna osoba u Hrvatskoj još je teže nego biti žena, ali on oko toga ne radi frku, već se bori svaki dan, baš kao i ja. Ono što smo nas dvoje napravili u filmu ‘Jezik, rod i spol’ je to da smo na glas rekli: čujte, evo vam dokaza da smo žrtve ovog sustava koji je okrenut protiv čovjeka i u kojem se, umjesto da administracija prati društvene promjene, još uvijek prilagođavamo administraciji, njezinim rodnim definicijama i kućicama. I to smo rekli na glas svima nama te potkrijepili činjenicama, dokazima i pravnim definicijama, dakle zakonom. Koliko ljudima bude trebalo da izađu iz svojih vlastitih ormara, toliko će trebati sustavu da se promijeni.
Legalistkinja sam i formalistkinja te smatram da u kapitalizmu svi trebaju imati prava jer kapital i novac su mjerilo naše vrijednosti. Ako sam platila PDV, porez i doprinose te račun za održavanje vode i dopunsko zdravstveno osiguranje, za to očekujem usluge. Znači to da u formularu nađem i ženski rod ili da mi društvo pogoduje da radim i napredujem pa da vrtići rade do 22 sata, dok sam ja u montaži iako imam dijete. Ustav i zakon garantiraju mi da kao žena imam pravo biti i predsjednica uprave. Moja vrijednost je velika jer moj kapital je moje znanje i sposobnost. A to sam već dokazala i svojom diplomom, dakle to je polazna činjenica. Tako me sustav mora vrednovati. Zato je teško naći protagoniste koji bi govorili o svojoj transrodnosti jer se još uvijek shvaćaju kroz promjenu spola i roda. Društvo ih podsjeća na to, a gospođe i gospoda na šalteru im se smiju u lice kada mijenjaju ime i traže osobnu kartu. Smatram da društvo treba biti liberalno i nečija intima mora ostati intimna. U kapitalističkom društvu druge vrijednosti imaju težinu, ali za to bi trebalo educirati i novinare koji onda educiraju javnost. Nisu svi završili Fakultet političkih znanosti pa im je teško razlučiti, baratati pojmovima i pratiti društvene promjene. Tako su nam često teme one koje to nisu i ljudi nisu u stanju biti u skladu s onim što jesu. Heteroseksualka sam i koga je briga za to; opet moram živjeti svaki dan, zarađivati te poštivati zakon, zar ne?
Zanimljiv podatak u filmu jest da žene, čak i kada dobiju titule komplementarne spolu, traže certifikate s muškim titulama (direktor umjesto direktorica i sl.) jer smatraju da će tako, pomoću terminologije, biti ravnopravne muškarcima. Kako to objašnjavate?
Kako na to kaže jedna od protagonistkinja u mojem filmu, tajnica na Fakultetu političkih znanosti, kad je pitam zašto mi je diploma u muškom rodu, ako sam diplomirana novinarka, žena, ona mi odgovara: ‘To je tako, to je takav obrazac.’ To je taj administrativni jezik koji je bio inspirativan i Kafki. Uzmimo za primjer Angelu Merkel – ona je žena i vrlo je utjecajna, moćna, ali koliko se njezina politika razlikuje od politike Gerharda Schrödera? Žene jasno vide da je naše društvo patrijarhalno i konzervativno, a onda ga i same podržavaju te vode rodno neravnopravnu politiku. Nisam muškarac, niti to želim biti, osjećam se kao žena i želim da me svi tako vide te da moju samostalnost i ponašanje ne definiraju kao mušku, jer ja tako ne djelujem, moji postupci su moji, ja djelujem prema svojim sposobnostima, obrazovanju te mentalnim i intelektualnim mogućnostima. Ali poenta je u tome da neke žene smatraju da su muškarcima primjerene odlike samostalnosti i odvažnosti. Osim toga, u našem društvu je zaista to tako, žene nisu dio krugova moći, odluka… Predsjednica upravnih odbora svega je devet posto.
Živimo li u svijetu potpunog nestanka spolova ili barem tradicionalne dihotomije u kojoj postoje samo dva?
Da. Odlično pitanje! Čestitam vam na profesionalnosti; rijetka je u našim medijima. Gotovo je s tim da postoje samo muškarci i žene. Pogotovo zato što postoji pojam kao što je interseksualnost. To s kim spavamo ili tko nas seksualno uzbuđuje zanimljiva je tema samo onima koji vole posjećivati stranice zabranjene za maloljetnike. Više ne postoji podjela na taj način te to forsiraju samo starije generacije, one koje su se rodile za vrijeme Drugog svjetskog rata. Brišu se spolne definicije. Mladi ljudi danas su potpuno lišeni tih osjećaja, jer kad pogledate, zaista je glupo da nas definira spolni organ koji realno služi za užitak, obavljanje fizioloških potreba i reprodukciju. Kad to znamo, onda možemo birati prijatelje prema karakteru ili zaposlenike prema sposobnostima, znanju. Stava sam da, ako liberaliziramo društvo, više neće biti potrebe razmišljati o spolu. Meni je seksualna revolucija 60-ih već takav passe da mi je čak, dok pišem fikciju, roman ili kratku priču, glupo opisivati seks ako nema neku političku konotaciju ili opis apsurdnosti situacije. Budućnost nije konzervativna – pogledajmo Ameriku, to je novi svijet, Europa je stari svijet. Osim toga, naša budućnost već je jasno prikazana u ‘Zvjezdanim stazama’ i mislim da Europa ide u tom smjeru. Sve ovo su zadnji udari konzervativizma. Samo da mladi odrastu i zauzmu pozicije.
Trenutno traje i velika borba konzervativnih struja da se mlade onesposobi i marginalizira, ali to pomaže žešćem proboju jer pritisak uvijek eskalira društvenom promjenom. Politički pritisak konzervativnih struja, a jednu od njih predstavlja Željka Markić, ustvari ubrzava proces liberalizacije i možda zahvaljujući njezinoj akciji danas imamo ugovor o partnerstvu. Voljela bih još da za mene, koja više ne želi ulaziti u brak, uvedu pax. U Francuskoj je to ugovor koji sklapaju partneri i definiraju svoje odnose, imovinu i obaveze. Nemamo garanciju za ljubav, ali imamo za svoj rad, sposobnost i znanje. Do tog trenutka morat ću poštivati zakon i udati se opet, jer malo je onih oko mene koji shvaćaju da brak i Obiteljski zakon koji nas sad štiti nije neko sretno rješenje za nas rodno ravnopravne. Gnušam se od riječi udati, jer to podrazumijeva da se nekom dajem, predajem, a to bome nije tako. Mene nitko ne posjeduje i ja ne posjedujem nikoga.
Gdje ljudi mogu vidjeti ‘Jezik, rod i spol’? Kakav je budući život filma?
Život ovog dokumentarca je dug. On je interesantan i javnoj televiziji i odvjetnicima, recimo odvjetnici Sanji Bezbradici koja se uspješno bavi ljudskim pravima, obiteljskim pravom, pa tako i pravima jedne transrodne osobe. Ona je odlučila u korist te osobe prikazati film na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Kaže da će joj tako biti jednostavnije predočiti kršenje ljudskih prava. Film je interesantan mnogim institucijama, organizacijama koje se bave edukacijom i ljudskim pravima. Bio je prikazan na 23. Danima hrvatskog filma. Dijana Nenadić i Nenad Polimac, naši filmski kritičari, imali su afirmativno mišljenje o njemu, a mladi kritičar Mario Kozina bio je oduševljen. To je uspjeh filma. Namijenjen je mladima jer oni mijenjaju svijet, a starije generacije upozorava i educira. Također, film je zainteresirao mnoge festivale kao što su Elles Tournen u Bruxellesu, festival za redateljice koji podržava Institut pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u Belgiji. Zainteresirani su i Australci i Česi, ali za sada ne mogu govoriti o tome, jer već sam izjavila da sam formalistkinja i legalistkinja.
Čime se sad bavite – što je sljedeće?
Što se tiče filma ‘Jezik, rod i spol’, ovih 25 minuta, koje sam napravila s budžetom od nula kuna u cca tjedan dana, trenutno razvijam u 52 minute. Pripremamo dokumentarni serijal ‘Vox feminae’ koji će se uglavnom baviti položajem žena u našem društvu. Noah i ja već smo napravili serijal o nekim društvenim pitanjima koja postavljaju dvije studentice po imenu Marta, što je na našem webu Vox feminae. Napravili smo i niz filmova o položaju žena u ruralnom društvu, pa film ‘Milijarda ustaje’ protiv nasilja nad ženama. A lani se na HTV-u prikazivao naš dokumentarni serijal koji kanimo ponoviti, ali u drugačijoj formi.
Ovih dana ću ‘dokrajčiti’ i svoj prvi roman (do sada sam izdavala kratke priče) koji sam provokativno nazvala ‘Kako ubiti svekrvu?’. Roman u fokusu ima dekonstrukciju patrijarhata. Ustvari je čisti istraživački i laboratorijski rad, prepun sjajnih zapleta i odnosa među likovima. Mislim da će biti interesantan javnosti jer je u središtu ljubavna priča, a ujedno je politička. Također je presjek društvenih promjena, potkrijepljen podacima koje imam jer sam bila dio te europske kulturne scene koja se razvijala od dvijetisućitih, a čije sam aktere osobno upoznala. Ta je scena ostavila konkretan trag na medijskoj pismenosti te načinu na koji se danas izražavamo. I razumijemo jezik, rod i spol. Naravno, već imam ideju za novi dokumentarni film, ali to ću za sada ostaviti u tajnosti.
Autor/ica 👤tačno.net
