Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti

Povezani članci

• Bosansko-hercegovački „kraj povijesti“
• Partizansko drvo života Petra Matića Duleta
• Dan kada je izdahnula sekularna Hrvatska
• TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (VI. dio)
• Evolucija, revolucija i mentalna inercija
• Glup kao Tuđman

Kao i obično, poslije velike tragedije, postavlja se pitanje odgovornosti nadležnih. Podsjećamo, u četvrtak se desila nesreća, gorski udar, u jami Raspotočje Rudnika mrkog uglja Zenica. Tom prilikom živote je izgubilo pet rudara, pet ljudi koji su svoj hljeb pošteno zarađivali u državi u kojoj sve što je pošteno odavno više nije na cijeni. 
O odgovornosti su se raspričali i raspisali svi. Ipak, rijetki se usude da javno upru prstom i pokažu ko je kriv za ono što se desilo i što se dešava godinama u jami Raspotočje. Ko će odgovarati zbog toga što je rudare poslao ravno u smrt budući da se o nesigurnosti i zastarjelosti ovog rudnika godinama govori?

Naš kolumnista  analizira moguću odgovornost  za ovu tragediju!  

Piše: Amer Tikveša

Pita se moj drug da li je ikom na um palo da ponudi ostavku zbog smrti petorice rudara? Moj odgovor je glasio da vlast tu i jest zbog toga da nas ubija, a mrtvi su njen poslovni uspjeh.

Petorica stradalih rudara u Raspotočju, nažalost, bit će iskorišteni za predizbornu kampanju. Svi će ih potezati kao crkveno zvono, poziv vjernicima da glasaju baš za tu i tu stranku, koja kad dođe na vlast neće učiniti ništa da se broj nesreća u rudnicima u budućnosti minimizira ili da se one u potpunosti otklone.

Uzrok nesreće je, kako smo obaviješteni, gorski udar koji je, navodno, izazvan blažim zemljotresom negdje u zeničkoj regiji. I to se na sva zvona naglašava, kao, eto, protiv prirode se ne može. Tako na stranici Federalnog ministarstva energetike i rudarstva preuzimaju vijesti iz raznih medijskih kuća za koje misle da ih pravdaju. Pa u jednoj se pozivaju na istraživanja stručnjaka za pitanje gorskih udara Vladimira Bijelića i kažu: „Bijelić je posebno izučavao pojavu gorskog udara, prirodne nesreće koju nije moguće spriječiti ili predvidjeti, ali je istraživao načine na koje se mogu ublažiti posljedice udara.“

Naime, nije tačno da se gorski udari ne mogu predvidjeti niti spriječiti. Ne mogu svi, ali načini predviđanja i mjere prevencije postoje. Naravno, na opskurnoj stranici Ministarstva nema Bijelićevog istraživanja, niti ičeg drugog čime bi mogli argumentirati svoje tvrdnje o tome kako je nemoguće spriječiti gorski udar. A dovoljno je Google upitati o tome i onda vidite kako je to ustvari moguće, recimo u Poljskoj ili Južnoafričkoj Republici, ali, eto, u BiH nije. Kaže tako Federalno ministarstvo energetike i rudarstva kroz vijest preuzetu sa portala Federalna.ba nesposobno da samo kreira vijesti jer su državne PR službe tu prije svega da prikrivaju a ne da bilo šta objavljuju.

Stoji dalje: „Do početka ’90-ih godina prošlog stoljeća, do kada je Bijelić radio u Zenici, zabilježio ih je čak 1.620.“ A vijest se završava sa: „Nažalost, s obzirom na strukturu stijena rudnika, dubinu okna i zastarjelu opremu sigurno se i u budućnosti mogu očekivati udari. Za nadati se samo da više neće rezultirati smrću rudara.“

Nada je najčešći izgovor za neprofesionalizam, ali i za defetizam kojima nema mjesta ni u jednoj struci. Kad je stvar nerješiva, kao što očigledno s ovim tekstom hoće da se kaže, onda se jama zatvara.

U tom slučaju opet se radi o igranju ljudskim životima. Niko ne smije zatvoriti jamu jer niko nije u stanju stvoriti radna mjesta ili socijalni program pomoći za one rudare koji bi zbog zatvaranja ostali bez posla. Ali zato vlast ima dovoljno nade da rudari zbog loših uslova na radu i same prirode tla, neće ostati bez života.

Odemo li na još veću instancu od ministarstva, stvar se ne mijenja, samo je drugačije upakovana.

Povodom nesreće premijer Federacije BiH Nermin Nikšić je rekao jednu interesantnu stvar. Spomenuo je solidarnost kad su nesreće u pitanju, pozvao se i na iskustvo skorih poplava te spomenuo kako ga je i Dodik zvao u vezi s rudarskom nesrećom i ponudio pomoć. Upitao se na kraju šta je to u nama pa da smo jedinstveni kad su nesreće u pitanju, a kad bismo bili jedinstveni u normalnim okolnostima mogli bismo imati bolji život.

Spominjući Dodika u tom kontekstu, on mi je uslovio sljedeći tok misli: rudari žive loše i rade u lošim uslovima; kriva je socijalna politika, tržište i politika rada; to su ozbiljni problemi i ne bavimo se njima dovoljno; preovladava nacionalna problematika, visoka politika, pitanje cjelovitosti države; stalno zatežu iz Republike Srpske; ah, taj Dodik, jebo sliku svoju.

Ali odjednom, onaj crv sumnje koji me i od Boga otjerao, kaže: koji kurac u cijeloj priči traži Dodik. Svaka moguća nadležna instanca za rudnike u Federaciji BiH nalazi se upravo u tom entitetu, a najnadležnije od svih nadležnih je ovdje spominjano Federalno ministarstvo energetike i rudarstva. Ono u čemu se s premijerom mogu složiti jest da su jedinstvenost, sloga, dogovor (sve te lijepe i velike riječi) bitne, ali sve da je to postojalo od Daytona do danas i da se Dodik sve nogama u guzicu udara skačući zagrljen s Lagumdžijom na utakmicama Zmajeva i pjevajući: „Ko ne skače, mrzi Bosnu“, to ne može imati nikakve veze ni sa čim u Federaciji, ni sa zaštitom od poplava ni sa zaštitom rudara niti s jednim drugim federalnim bogom-ocem.

Radi se o onom standardnom: Muko moja, pređi na drugoga. A taj drugi je fantomski, u najvećem broju slučajeva, njega ustvari nema, on je u ratu ubijen, protjeran ili sam otišao. On postoji u političkom smislu samo kao glas mržnje koja koristi „prvom“ da se na njega poziva kao na uzrok nesreće. Isto tako postoji „prvi“ u odnosu na drugog.

Dakle, premijer, umjesto da naredi preispitivanje svih mjera prevencije koje su poduzete na zaštiti od gorskih udara, ali i drugih mogućih nesreća koje prijete rudarima podzemnih rudnika, da se ustanovi šta nije poduzeto i zašto nije, da se upre prstom u odgovorne za nesreću i donesu odluke o budućnosti jame, on se vajka u vezi s tim zašto u sreći nismo složni kao u nesreći!?

Na taj način ostajemo zatočenici mrtvih pripadnika naših etničkih korpusa poginulih i ubijenih u posljednjem ratu, a ustvari smo zatočenici živih pripadnika tih korpusa kojima su oni mrtvi samo dobro pokriće, takoreći humus za njihov kapital i uticaj.

Oni su gospodari naših života i smrti i konstantno nas ucjenjuju. Da li neko misli da rudari dobrovoljno idu u najnesigurniju jamu u BiH i to na dubinu od oko 800 metara, a među njima su bila dvojica sa tek četiri dana radnog iskustva (jedan je preživio) i jedan sa četiri preostala dana do penzije? Ne, oni su egzistencijalno ucijenjeni za svoj minimalac. Da citiram Štulića: „Ako ne slušaš, kurvin sine, nećeš ni jesti.“ I tako, zbog kore hljeba odgađamo svoju smrt dok nas neki „gorski udar“ ne zatrpa, pristajemo da radimo nemoguće ne bi li kanulo iz ruke dželata djetetu za second-hand garderobu pred polazak u školu i sendvič dnevno. A kad poginemo ili naprečac crknemo, to je također dobro, jer sve su to posljedice rata, za sve to je kriv onaj nesložni drugi, „sve smo mogli mi, samo da si htio ti“, i tako dalje i tome bliže.

Tako vlastodršci drže naše živote u šakama i proizvode mrtve kao svoj najveći poslovni uspjeh jer su najjači alat za održanje na vlasti.

I zato treba uvijek parafrazirati, nažalost, prekasno preminulu sramotu novinarske struke Aleksandra Tijanića: Prežive li oni, u političkom smislu, mi nećemo u fizičkom. Zemlja će nam kosti rastepat.