Neprofitni sektor: s onu stranu javnih i privatnih medija

Povezani članci

• Promocija knjige Zvonimira Nikolića “I zbog ovoga volim moje Sarajevo”
• Braća iz komšiluka
• Maske su za ormar
• UPOZNAJTE NOVU HRVATSKU VLADU
• Jaca uskoro duži sobu u Remetincu: HDZ-a na meti USKOK-a, u sefu 9 mjeseci skrivali 4 milijuna kuna
• Stjepan Mesić: Tolerancija prema fašizmu nije dokaz demokratičnosti!

Ukoliko medije razvrstavamo prema njihovim upravnim i organizacijskim oblicima – a ne, recimo, prema tehnološkim platformama – onda je ključna razlika na koju nailazimo ona između javnih i komercijalnih medija. Osim ta dva sektora, međutim, postoji i treći, ekonomski skromniji i društveno najčešće manje utjecajan. O njegovim razmjerima dovoljno govore statistički pokazatelji, premda približni i nepotpuni: u Hrvatskoj se sastoji od stotinjak medija, na koje odlazi tek oko jedan posto ukupnog financiranja medija, a u kojem pritom radi oko tri posto novinarki i novinara. Već iz disproporcije financiranja i broja zaposlenih jasno je da je njihov rad pritom često potplaćen, nerijetko i besplatan, pa se svodi na kontinuiranu samoeksploataciju.

Ove se medije kod nas ustalilo nazivati neprofitnima – što je termin koji je 2003. ušao i u Zakon o medijima – iako na globalnoj i europskoj razini, gdje se taj tip medija započeo razvijati još polovicom prošlog stoljeća, postoji disenzus oko njegova naziva, a onda, dijelom, i oko osnovnih karakteristika koje različiti termini podrazumijevaju. Utoliko, nije sasvim svejedno govorimo li o neprofitnim medijima, medijima zajednice (community media), alternativnim medijima, asocijacijskim medijima, participacijskim medijima ili medijima trećeg sektora, a pogotovo ne koristimo li neki od također uvriježenih, ali daleko višeznačnijih naziva kao što su “nezavisni ” ili “drugačiji” mediji. Važnost terminološkog određenja naglasio je tzv. Zimski dokument iz 2011., u kojem su nakladnici neprofitnih medija i nositelji neprofitnih medijskih projekata, uključeni u suradnju s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva, sastavili prikaz problema sektora i ponudili prijedloge njihova rješenja. Ondje stoji da je “potrebno povesti raspravu o terminološkom usuglašavanju naziva kako bi se uskladili s europskom praksom”. Problem je, međutim, u tome što je i apostrofirana “europska praksa” daleko od jednoznačne. Legislativa Velike Britanije, na primjer, oslanjajući se uglavnom na Communication Act koji je 2003. prvi put zakonski definirao kategoriju radija zajednice (community radio), uspostavlja tzv. treći sektor kao bitno različit i od komercijalnoga i od javnoga. U Nizozemskoj, s druge strane, lokalni su radiji zakonski prepoznati kao “dio sektora javnih medija”, pa je riječ o “javnom emitiranju usmjerenom na opću publiku u lokalnim zajednicama”. Francuski podzakonski akti opet razlikuju pet kategorija privatnih radija koji se kvalificiraju za javnu financijsku podršku, a u prvu među njima spadaju “nekomercijalni servisi”… Primjeri su raznolike terminološke prakse brojni i odražavaju, zapravo, raznolikost pozicioniranja ovoga medijskog sektora u različitim državama Europe.

U prilog terminološkom rješenju koje u prvi plan ističe neprofitnost medija – tj. činjenicu da su upravno-organizacijski lišene mogućnosti vlasničke ekstrakcije profita obavezom ulaganja prihoda u medijsku djelatnost, uz ograničenje plaća radnica i radnika ekvivalentnim plaćama u javnim i drugim ustanovama financiranima iz državnog budžeta – govori prvenstveno njegova dosadašnja institucionalizacija. Pojam se, jednostavno, uvriježio, ušao u medijski diskurs i u legislativnu praksu. Posljednjih godina jasna je i tendencija promocije i poticanja neprofitnih medija, kao u slučaju posebnog natječaja Ministarstva kulture i otvaranju sredstava Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije neprofitnim portalima. Na ovom je mjestu, a u kontekstu komparacije hrvatske i europskih praksi, važno napomenuti kako su ekvivalentni fondovi u drugim zemljama orijentirani isključivo na financijsku podršku neprofitnim medijima, dok je u nas podrška namijenjena najvećim dijelom onima čije poslovanje njihovim vlasnicima služi, među ostalim, za ekstrakciju profita. Svojedobna strateška odluka da se na ovoj liniji financiranja odstupi od europske prakse nesumnjivo je jedan od razloga zbog kojih Hrvatska, zajedno s većinom država srednje i jugoistočne Europe, ima nesrazmjerno manje razvijen sektor od većine država sa zapada i sjevera kontinenta.

Iako je uvriježen i prihvaćen, vrijedi primijetiti kako pojam neprofitnih medija uspostavlja demarkacijsku granicu samo spram komercijalnog medijskog sektora. Spram javnog sektora nije uspostavljena distanca, jer javni mediji imaju jednaku obavezu ulaganja dobiti isključivo u obavljanje i razvoj vlastite djelatnosti. Granica koja neprofitne medije razdvaja od komercijalnih je, međutim, vrlo važna: polazeći od nje, moguće je rekonstruirati motive za medijsku djelatnost koji neprofitne medije potencijalno čine strateški značajnima za stabilnost medijskog sustava. Naime, dok su komercijalni mediji, osim pretpostavljenom namjerom da zabave, informiraju, a možda i educiraju publiku, sistemskom prisilom vođeni motivom ostvarenja i uvećanja profita, kod neprofitnih je ovaj drugi razlog uklonjen. Neosporno je pritom da namjera informiranja, zabave i educiranja publike – u dva svoja aspekta vitalna za demokratske procese, jer njihov uspjeh uvelike počiva na sudjelovanju informiranih i upućenih građanki i građana – može biti u kontradikciji s profitnim motivom. Ovo postaje očito u ciklusima ekonomskih kontrakcija, kada ekstrakcija profita zahtijeva smanjenje cijene rada, a smanjenje cijene rada podrazumijeva prebacivanje radnog opterećenja na znatno manji broj novinarki i novinara. Izgubivši određeni broj novinarki i novinara gubimo i izvjestan opseg tema koje bi oni mogli obraditi; kompenzirajući donekle ovo tematsko sužavanje postavljanjem većih zahtjeva pred one koji i dalje rade, smanjuje se njihova mogućnost temeljitijeg i upućenijeg obrađivanja pojedinih tema ili specijalizacije za uži tematski fokus. Kod medija kod kojih princip ekstrakcije profita ne ugrožava radni proces i, posljedično, njegove proizvode, nego su, nasuprot tome, sav prihod obavezni uložiti u svoju osnovnu djelatnost, te su opasnosti upravo utoliko manje; pretpostavljajući, jasno, da imaju osigurane stabilne mehanizme financiranja.

Dosadašnja upotreba i izvjestan stupanj institucionalizacije mogu biti razlozi za nastavak korištenja pojma neprofitnih medija, ali isti argumenti vrijede za sintagmu “mediji zajednice” na europskoj razini. Utoliko, mogli bi vrijediti i na našoj proklamiramo li usklađivanje s praksama Europske unije kao osnovni smjer terminološke rasprave. Dodatan razlog za preuzimanje ovoga naziva mogao bi se sastojati u tome što se čini kompatibilnim s prethodnim, već udomaćenim. Štoviše, kada studija “The State of Community Media in European Union”, napisana za Europski parlament 2007., definira svoj predmet, kao prvu značajku ističe upravo neprofitnost, pa su ondje mediji zajednice shvaćeni kao: 1. “neprofitni”, 2. “otvoreni prema zajednici kojoj služe ili njoj odgovorni” i 3. “uglavnom popunjeni volonterima” . Nešto noviji dokument UNESCO-a “Community Media: A Good Practice Handbook” opisuje ih kao “neovisne medije utemeljene u civilnom društvu, koji djeluju sa svrhom društvene koristi, a ne radi profita”. Ali pitanje neprofitnosti medija zajednice ipak ostaje otvoreno. Doista, nema nikakvog razloga koji bi mediju namijenjenom ili odgovornom zajednici po definiciji ukidao mogućnost ekstrakcije profita. To se ogleda i u praksi, pa će mediologinja Zrinjka Peruško u zborniku “Mediji, kultura i civilno društvo” napomenuti: “Financiranje i organizacija im se razlikuju u različitim zemljama, ponekad su neprofitni (…)”. Slično upozorenje donosi nam i studija “Community Media: A Global Introduction” Ellie Rennie: “Pojam medija zajednice, u svome najširem značenju, uključuje mnoštvo aktivnosti i rezultata, među kojima nisu svi ni maleni ni neprofitni.”

Posebno pojašnjenje potrebno je i za pojam “zajednice” na koji se sintagma referira. Kako god ih odredili – kao teritorijalne, kulturne, nacionalne, zajednice interesa i praksi itd. – ostaje otvoren problem odnosa medija i njegove zajednice, jer medij zajednice ne može biti samo medij sadržajem namijenjen zajednici, medij koji joj se obraća s distancirane i apartne pozicije manje ili više profesionalnog uredničko-novinarskog filtriranja i definiranja tema i problema koji bi toj zajednici trebali biti relevantni. U takvoj konstelaciji, pitanje legitimiteta, prava na predstavljanje zajednice neizbježno se uvijek iznova vraća. Zato je, kao što smo već vidjeli, “The State of Community Media in European Union” medije zajednice odredio i kao one koji su zajednici “otvoreni” i “odgovorni”. Njihova je uloga da članove te zajednice uključe u rad medija na različite načine: putem sudjelovanja u medijskoj proizvodnji, mandata suodlučivanja, funkcije nadzora… Za razliku od medija terminološki svedenih na neprofitni angažman, pojam medija zajednice utoliko je dobrim dijelom fokusiran na participaciju. Shvatimo li ga tako, ovo se određenje uvelike preklapa s određenjem “participacijskih medija”, koje tu karakteristiku iznosi u prvi plan. Koncept participacije je u velikim debatama UNESCO-a o novom svjetskom informacijskom i komunikacijskom poretku (New World Information and Communication Order) sedamdesetih godina prošlog stoljeća potisnuo pojam “pristupa”, s obzirom na to da su diskusije iskristalizirale činjenicu kako je mogućnost izbora unutar šireg spektra medijskih sadržaja ipak samo nužan, a ne i dovoljan uvjet za medijski doprinos konstituciji aktivnih sudionika društvenih procesa.

Potencijalno lošu stranu terminološkog optiranja za medije zajednice prepoznajemo u opasnosti izolacije pojedinih zajednica iz šireg društvenog konteksta. Pomažući u procesima povezivanja unutar zajednice, njenoga osnaživanja i etabliranja, mediji istodobno mogu sudjelovati i u procesima izdvajanja zajednice iz socijalnog okružja u komunikacijsku samodovoljnost. Nadalje, literatura koja naglašava prednosti inkluzije i participacije obično se usredotočuje na marginalne zajednice, iako sam pojam ne isključuje a priori mogućnost medija većinskih zajednica, a skupa s njom i scenarij stvaranja kanala za spontanu reprodukciju dominantnih društvenih, političkih, kulturnih, ideoloških i drugih stavova.

Ovo se, opet, kosi s karakteristikom odmaka od dominantnih medija koju brojni autori pripisuju medijima zajednice. “Community Media: A Good Practice Handbook”, tako, eksplicitno ih definira kao “alternativan medij javnim i komercijalnim medijima”, dok Zimski dokument već u prvom koraku pokušaja određenja svoga polja govori o medijima koji “nisu javni ili komercijalni mediji, dakle nisu u vlasništvu državnih i lokalnih uprava ili velikih korporacija”. “Zajednica” je, dakle, shvaćena kao locus organizacije medija strukturno osposobljenih izmaći kako visokoinstitucionaliziranoj političkoj kontroli, tako i pritiscima tržišta. Ovo je, zapravo, ključna karakteristika medijskog sektora o kojoj govorimo i osnovni motiv za njegovo jačanje u širem medijskom kontekstu. Bilo da izmicanje dvojakim političko-tržišnim utjecajima shvatimo kao odmak od dominantnih medijskih struktura ili njihov suplement, ta je dimenzija najjasnije artikulirana u također frekventnom pojmu “alternativnih medija”.

On sam, kao i ostali koncepti koje smo spomenuli u uvodu, ima svoje prednosti i nedostatke koje treba pokušati artikulirati ne bi li se pružio poticaj i predložio osnovni okvir za diskusiju koju sami akteri “treće” medijske scene u nas odavno prizivaju. Važno je podsjetiti da nije u pitanju puka diskusija o imenovanju, bez odnosa sa “stvarnim svijetom”: argumenti za i protiv pojedinih rješenja otkrivaju, kao što smo vidjeli, cijeli set otvorenih pitanja. Mislimo li pod neprofitnim (participacijskim, alternativnim, “trećim”, neovisnim…) medijima samo na formalni upravno-organizacijski oblik ili također i na određene društvene vrijednosti, ulogu koju bi takvi mediji trebali igrati u širem medijskom kontekstu? Očekujemo li od ovih medija da afirmiraju marginalizirane glasove i perspektive ili ih zamišljamo sadržajno “neutralnima”? Gdje uočavamo paralele s iskustvima zapadnih zemalja, a gdje, primjerice, s funkcijom tzv. omladinskog tiska kod nas, prije tridesetak i više godina? Kroz rasprave, debate i neizbježne konflikte oko ovih pitanja, vjerujemo, postupno će se ipak pokazati nešto jasnija slika onog medijskog sektora kojem, prema našem uvjerenju, treba osigurati daleko snažniju potporu i povoljnije okruženje nego što ih ima danas.