Likovni grafem tajanstva majčinstva

Povezani članci

• Sto ćuna
• Fažana Media Fest traje već sedam dana, ali publici još nije dosta
• Kako je propala Hrvatska
• Paket aranžman ili Obrana i posljednji dani?
• BOSANSKOHERCEGOVAČKA PROMOCIJA KNJIGE „PJESNI IZ VALLARSE“
• Viktor Ivančić: Kontinuitet političke averzije prema BiH 

Vasko Popa je posvetio mali ciklus oblutku i na jednom mjestu kaže: «Beo gladak nedužan trup/ smeši se obrvom meseca». Bjelutak je obgrljen viticom grafema, zagledan u sve što se prostire ispred njega, a opet ostaje u sebe zatvoren kozmos koji isijava neutaživu energiju majčinstva.

Stipo Zoroja je slikar maštovnog beskraja: on varira svoja dva elementa – grafem i boju – do obuhvatnosti poeme. Grafemi se moduliraju do svoje krajnje instance – do plamena svijeće, kada se značenjski sloj slike transponira do obogotvorene svjetlosti. Majčinstvo prelazi u svoje vrhovno stanje – obogotvorenu svjetlost, u plamen svijeće!

Boja se, pak, transponira u kontekstualnu raznolikost čime se osnovna ideja, ideja majčinstva pokazuje u različitim aspektima u zavisnosti od karaktera bojenog principa kojim se određuje vizualno polje slike. Treba, pri tom, napomenuti da je simbolika, koju Stipo Zoroja daje pojedinoj boji, uglavnom drugačija od simbolike zasnovane na psihologiji. Plava, recimo, postaje nositelj astralnog aspekta osnovne ideje, zelena se pretače u mistični slog, crna postaje nositelj dostojanstva, crvena uzbuđenosti, bijela čistote i nevinosti i tako redom. Stipo Zoroja, ciklusom „Maternity“, stvorio je likovno djelo koje se, svojom samosvojnošću, nameće kao djelo koje se ne da stavljati u bilo koji fah. Ono se, svojom snagom, izdvaja i u ukupnom opusu samog umjetnika. Analiza gotovo svakog segmenta slike iz ciklusa „Maternity“ pokazuje složenost rada stvaralačke imaginacije Stipe Zoroje u stvaranju ovog ciklusa. Iz nje se može sagledati stepen unutarnjeg tvoračkog vrenja i umjetnikova moć da sve to smiri u krajnje jednostavnoj sintaksi oformljenja same slike, njene iskaznosti i predodžbenosti! Njegova slika ne postavlja zagonetne vrtloge, ona se prihvata kao nešto sasvim blisko, toplo i prisno, kao nešto što je tu oduvijek. Značajna djela se uvijek i pokazuju u toj svojoj paradoksalnosti – da svoju unutarnju složenost svedu u jednostavne formulacije.

Stipo ZOROJA je rođen 1950. godine u Livnu. Priredio je više samostalnih te sudjelovao na više skupnih izložbi i likovnih kolonija u BiH, Hrvatskoj i inozemstvu. Uvršten je u likovnu enciklopediju slikara Hrvatske. Živi i radi u Livnu.

Likovni grafem tajanstva majčinstva

Vojislav VUJANOVIĆ

Majčinstvo je vrhovno osjećanje kojim je prožeto cjelovito ljudsko biće. Ono se, silinom svoje ljudskosti, promeće u svojevrsnu filozofiju življenja i mjeru čovjekove etičke dostojnosti; ono je bliskost koja nema horizonata, i uzdiže se do tajanstva. Tu je točka vrenja do koje treba dospjeti u težnji da se dosegne jezgro same čovječnosti. U tome procesu, ustobočuje se prepreka: čovjek se, svojim stostrukim značenjskim prepletom, nameće kao tema, a tema traži svoj oslon u predmetnom, predmetno se pretače u narativni slog – duh majčinstva se povlači u svoju tajnovitost i predmetno se nameće kao posrednik. Stoga umjetnici smiještaju u svoje vidno polje odnos majke i njenog poroda ili neki drugi narativni prosede. Ali, majčinstvo, kao univerzalna kategorija, ne može biti otjelovljeno u predmetnom, ono može imati samo svoja imaginarna određenja, određenja tajanstva.

Pokušaj slikara Stipe Zoroje da odagna, sa svog puta do majčinstva, sve moguće magme, da prokine opnu tajanstva i dospije do zrenja (od zreti, zrem, zreo = gledati) majčinstva, urodio je plodom: on je, u svojoj tvoračkoj magiji, dokučio grafem koji je iz sebe isključio sve što bi se nudilo kao posrednik, što bi odvodilo u narativ i skretalo pozornost na spoljnji vid zbiljnog, grafem je sami sublimat majčinskog u koji ništa više ne može stati, dosegao je ono što smo nazvali tajanstvom. Da, sâmo tajanstvo prebiva u njemu, majčinstvo kao krajnji ekstrakt ljudskog, koje zaokuplja našu dušu, uzbuđuje nas i čini nas sugovornikom opsjednutim.

Grafem bi mogao biti neka vrsta samodovoljnosti i, poput arabeske, očišćen od bilo kakve materijalnosti osim, dakako, supstance kojom je grafem i oblikovan. Ali ta supstanca, iako nam se nudi svojom materijalnošću, postaje prozirna i vodi nas u dubinu svoje oznakovljenosti, kao što to čini sunčeva svjetlost.

Grafem je, zapravo, sveden na čistotu svoje smislenosti, majčinstvo je svedeno na izvedenu liniju cjelokupne predočenosti materijalnog svijeta, na spiritualnu jedinicu, na dah! I, zapravo, ta spiritualnost biva nositeljem onog asocijativnog koje se ugrađuje u polje u kojem grafem očituje snagu svoje predodžbenosti, svoga tajanstva! Grafem se širi, povija, dobija vid vitičaste egzistencije. Tajanstvo i spiritualnost se ugrađuju u grafem majčinstva kao njegova «materijalnost». Ako bismo ih pokušali razgraditi, dobili bismo još dva elementa koji dograđuju sliku: tajanstvo je boja, spiritualnost bjelutak (oblutak) kojim se dokončava predodžbena univerzalnost majčinstva. U njegovoj vizualnoj spektralnosti nema ništa što bi podsjećalo na bilo kakvu konkretnu činjenicu, to je «idealan, zgusnut oblik jajeta, simbol porijekla života i osnove za nagoviještene crte lica».