ENG
TUŽNA ZEMLJA I GODINE NADE
Autor/ica 👤Esad Bajtal
Izdvajamo
- U svojoj osviještenosti za jednokratnu i neponovljivu ljepotu ljudskog života, Marjanović idealistički uporno i namjenski učestano, nasuprot ideologijama "krvi i tla", poziva na "njegovanje bogatstva i ljepote življenja u različitosti". U tom smislu, Pismo nepoznatom prijatelju, predstavlja opipljivo, autoportretski (o)bojeno svjedočanstvo iz koga se dā očitati uzorno-etička matrica svjesno izabrane aksiološke vertikale ovog rukopisa i njegovog autora.
Povezani članci
Prikaz knjige Zdravka Marjanovića: TUŽNA ZEMLJA I GODINE NADE, Čelarevo, 2013.
Piše: Esad Bajtal
U svojoj osviještenosti za jednokratnu i neponovljivu ljepotu ljudskog života, Marjanović idealistički uporno i namjenski učestano, nasuprot ideologijama “krvi i tla”, poziva na “njegovanje bogatstva i ljepote življenja u različitosti”
Već sam naslov: Tužna zemlja i godine nade, obimnog rukopisa osvjedočenog humaniste Zdravka Marjanovića, neumornog aktiviste i laureata Ahenske mirovne nagrade (Aachener Fridenspreis), dovoljno govori ne samo o napisanom, nego i o civilizacijsko-vrijednosnoj vertikali ovog autora. Pisan bez literarnih ambicija, ovaj spis izraz je moralnog htijenja njegovog autora da se digne iznad vremena i one etno-ideologije koja je njegovu zemlju učinila tužnom, a susjedstvo (otvaranjem krvave Pandorine kutije velikodržavlja), zavila u crno, čineći doglednu budućnost ljudi ovih prostora žalosno beznadežnom.
Marjanović će, uprkos tom beznađu, svojim djelovanjem na terenu ustati u odbranu ljudskosti, i nošen biblijskim etosom vjerovanja (“ko kuca otvoriće mu se”) uporno kucati na vrata dijaloga i pomirenja. Ovaj rukopis je svojevrsni dnevnik tog traganja na dvodecenijskom putu potucanja i nadanja (“godine nade”), da su dijalog, pomirenje i zajedništvo mogući. Svjedočeći najprije primjerom vlastitog držanja, autor nam, dodatno, i ovim rukopisom, pokazuje da sistematski ubijana i idejnim lažima potkopavana ljudskost, na našu sreću, još uvijek nije – sahranjena.
Zdravko Marjanović: TUŽNA ZEMLJA I GODINE NADE
Mi, građani nepotrebno okrvavljene Bosne, koji smo prošli sve strahote uporno negirane agresije, bili smo živi svjedoci tog paradoksa na koji i ovaj rukopis pokušava da ukaže. Slušajući svakodnevno medijske izveštaje o uspesima napadača, bili smo, u svrhu skrivanja tim uspesima počinjenih zločina, od naših ubica optuživani da granatiramo i ubijamo sami sebe. Upravo zato, ljudska vrijednost ovog rukopisa (sa stanovišta etike i povijesne istine stvarnog dogoda) u tome je što vrlo precizno (i sa svim rizikom koji usto ide), precizno detektira i locira mjesto, razloge i subjekt (“ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo”), razorne i krvave kalvarije čije porazne posljedice trpimo i danas. A trpimo svi zajedno. Bez obzira na ime i prezime i etno-državicu u kojoj ljudski poniženi životarimo. Iz reda u red, iz riječi u riječ, ovog obimnog rukopisa, slijedimo hod građanski odvažne, antiratne, pacifikacijske svijesti Z. Marjanovića kroz ratna bespuća ex-Yugoslavie.
U isto vrijeme, i kroz sve to, pratimo nastajanje i mučno odrastanje civilnog društva na stalnom udaru ideologa rata i ratnih profitera koji na tuđoj nevolji, a prije svega na nevolji vlastitog naroda, grade svoje kule i gradove. Upornost kojom se autor upušta u tu vrstu logičko-svjedočećeg i moralno raščišćavajućeg hoda kroz licemjernu svakodnevnicu krvavo-tekuće istorije, kao da potvrđuje onu Bumaršeovu misao o tome da “ljude ne možeš popraviti drugačije, nego da ih prikažeš onakvima kakvi jesu”. Sav rizik te vrste popravljanja, upravo ovim aktivistički vrućim i ljudski odvažnim tekstom autor građanski hrabro preuzima na sebe.
U tu svrhu, Marjanović, citatima “svetih knjiga” i afirmisanih autora, pokušava priskrbiti dodatnu logičku težinu vlastitom svjedočanstvu koje bdije nad životnim dešavanjima na terenu, ne bi li na taj način pokrenuo učmalu svijest onih koji odlučuju o krvavom kolu istorije, a koje su sami, i zarad vlastitog sebeljublja, poveli. Pri tome, autor razmišlja isključivo logikom uzrok–posljedica, bježeći tako od zamki ideoloških matrica etno-umovanja po kojima je, uprkos svemu viđenom i poznatom, krivac uvijek onaj drugi. U svojoj osviještenosti za jednokratnu i neponovljivu ljepotu ljudskog života, Marjanović idealistički uporno i namjenski učestano, nasuprot ideologijama “krvi i tla”, poziva na “njegovanje bogatstva i ljepote življenja u različitosti”. U tom smislu, Pismo nepoznatom prijatelju, predstavlja opipljivo, autoportretski (o)bojeno svjedočanstvo iz koga se dā očitati uzorno-etička matrica svjesno izabrane aksiološke vertikale ovog rukopisa i njegovog autora.
Naravno, put za koji se autor opredijelio, nije ni ravan ni jednostavan i brojna svjedočanstva iskustveno pisanih stranica, uvjerljivo govore o poteškoćama, nerazumijevanju, ignorisanju, ali i o svjesno ideološkom otežavanju rada udruženju “Tolerancija”, kojim Marjanović rukovodi i idejno ga usmjerava u pravcu kozmopolitsko-civilizacijski zacrtanih ciljeva i njihove realizacije diljem ex-Yugoslavie.
Slijedeći Marjanovićeve deskriptivne napore u opisivanju brojnih poteškoća dostizanja tih uzvišenih ciljeva, čitalac svjedoči nijansiranom oslikavanju rata kao najprljavijeg veša regionalne ratno- i etno-huškačke birokratije. Odnosno, čitalac slijedi priču o ukakanom rublju ideologa, nalogodavaca i izvođača rata, koje se konstantnom massmedijskom halabukom skriva od pogleda komšiluka i svijeta pred kojim se ti licemjeri nastoje prikazati u anđeoskoj čistoti tobožnjeg, odnosno, ublehaški smišljenog i licemjerno medijski podgrijavanog (pseudo)patriotizma, iza kojeg se kriju politikantsko-karijerističko ludilo i goli materijalni egoizam beskarakternih tipova i njihovih moralno slijepih sljedbenika – beskičmenjaka.
Tu neravnopravnu borbu Davida i Golijata (rasp. moralne samosvijesti i hirova vladajućih ideologija) otežava činjenica da je i civilno društvo, odnosno, njegov NVO segment, popucalo po istim ideološkim etno-šavovima koje slijede agresivno-osvajačke pseudopatriotske velikodržavne ideologije. Događa se to, koliko iz neznanja i nerazumijevanja vlastite društvene zadaće (biti korektor vlasti), toliko iz čisto dnevno-pragmatskih razloga beskarakternih pojedinaca koji su principe borbe “za čovjeka”, zamijenili mogućnošću dobrog uhljebljenja i jeftinog sluganstva vlasti na njenom putu politikantske manipulacije nekritičkim i dvodecenijski etno-spinovanim javnim mnijenjem.
Semantički pogled na neke od naslova ovog rukopisa, već je hermeneutički znakovita slika Marjanovićevog napora da vlastitim obratom važećih idejnih vrijednosti, jednoj lošoj, pljačkaško-krvavoj stvarnosti, konačno ponudi alternativu – ljudski obojenu šansu izlaska iz moralnog košmara u kome se obrela. Evo nekoliko simptomatičnih naslova koji dovoljno jasno opisuju intenciju praktičnih i normativno-pedagoških nakana autora:
Prestanite s mržnjom
Znamo li za stid?
Kome sve ovo služi na čast?
Proizvodnja neprijatelja
Još jedna manipulacija
Zločin zvani Sarajevo
Srebrenica
U haosu
Dvostruki moral
Zbogom pameti
Najkraće govoreći, ovaj iskustveno i značenjski slojeviti rukopis može se čitati kao inventurna lista političkog i ljudskog beščašća ratnih i poratnih godina, s jedne, ali i kao svojevrsni pledoaje za zdrav razum okrenut Životu i Čovjeku, s druge strane. U oba slučaja radi se o pozivu Čovjeku da sagleda, i situira sebe u svjetlu ružnih ali bolno otrježnjujućih istina nedavne prošlosti. To bi, ako dobro razumijem autora, bila najveća dužnost svakoga od nas prema samome sebi. A “dužnost prema samome sebi” (naučili smo to kod Kanta), “sastoji se u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnost”, i da ga, kao neotuđivo pravo, “prizna i svakom drugom čovjeku”. Jer svaki čovjek je “naš bližnji”, kako nam to, biblijski nesebično dvije hiljade godina biva uporno, i nažalost – uzalud sugerisano.
Očito, od Biblije nismo ništa naučili.
Odnosno, Bibliju uglavnom, verbalno (i formalno-pozerski napadno), citiramo, ali je praktično ne slijedimo. Baš kao ni sljedbenici “biblija” drugih konfesija.
Kao nesumnjivi kontraprimjer, odnosno rijetko slikovit primjer onoga koji je uspio da prepozna svakog čovjeka kao “svog bližnjeg”, i ustane u odbranu i svog i njegovog ljudskog dostojanstva, Z. Marjanović nam se pokazuje i kao čovjek i kao autor dostojan recenzentski pozitivne preporuke i konkretne izdavačke pažnje.
Praktične pažnje koja bi ovaj rukopis uobličila u knjigu koja će naći svoje didaktički vrijedno i istaknuto mjesto na prašnjavim i zaboravljenim policama naše moralno sumorne i ljudski odveć umorne svakodnevnice.
Autor/ica 👤Esad Bajtal
