Prosto zrakom »Yes, Sir!« leti

Gospođa Kitarović ovdje može govoriti sve o čemu je u Bruxellesu uredno šutjela i o čemu će – dok god je tamo – i dalje uredno šutjeti, pa tako i o »više nego jadnom stanju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu«. Kao što i Ivo Josipović može govoriti o neupitnoj budućnosti HRZ-a sve dok ga ne čuju oni u Washingtonu i Bruxellesu, koji pojma nemaju da takvo što uopće postoji, leti i pada…

Piše: Predrag Lucić

Navikli ste već da se o Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu pričaju prizemni vicevi, prizemniji od onih što su se nekoć, u zemlji Franje Kluza i Rudija Čajavca, pričali o Enver Hoxhinoj avijaciji. I niste, pretpostavljam, fascinirani time što je taj naš prizemni diskurs toliko uznapredovao da su veseljaci na webu – netom što je objavljeno priopćenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske kako će »u okviru planiranih zadaća Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane piloti zrakoplova MiG-21, od utorka, 19. kolovoza 2014. pa do petka, 22. kolovoza, provoditi redovite letačke aktivnosti tijekom kojih se može očekivati probijanje zvučnog zida« i kako se »radi o redovitim letačkim aktivnostima HRZ i PZO-a nakon obavljenih radova na zrakoplovu« – počeli lijepiti linkove za Meteoalarm i nagađati hoće li nam »breaking news« o najavljenim preletima nad ozemljem nekoliko sjevernih županija priopćiti Branka Ivančan-Picek ili Zoran Vakula. Ili možda doajen Milan Sijerković, kao jedini hrvatski sinoptičar koji je stariji od naših MiG-ova.

  Kao jednako prizeman štos veseljaci i webeljaci sada mogu prepričavati i mrtvo-ozbiljne tvrdnje umirovljenog admirala i aktivnog geopolitičara i geostratega Davora Domazeta Loše da je propast Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, o kojoj se ovih dana govori na sva usta, započela još koncem prošloga milenija, kada je dotični »protuzakonito smijenjen« s mjesta načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske.

  »Vojska koju smo 2000. godine ostavili general Pavao Miljavac kao ministar obrane i ja kao načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, bila je pobjednička vojska. Ne jednom, u svijetu, tih godina znali su reći da priznaju tri vojske: američku, izraelsku i hrvatsku«, s ponosom se admiral Lošo prisjetio dana kada je hrvatska vojna sila u krugovima bliskim njemu navodno slovila za jaču od Bundeswehra, Vooruženjijih sila Rossijske Federacije, Zhongguo Renmin Jiefangjuna (u slobodnom prijevodu: Kineske narodne oslobodilačke vojske), Armée de France, British Armed Forces, Niruhaye Mosallahe Jomhuriye Eslamiye Iran (u prijevodu za one koji su zaboravili na perzijsko podrijetlo Hrvata: Oružanih snaga Islamske Republike Iran) i njima sličnih armija i armijica.

  »Ali nakon 14 godina od te naše pobjedničke vojske malo je toga ostalo. Od 2000. krenulo je njezino sustavno uništavanje iako je oružana sila temelj opstojnosti svake države na svijetu, pa tako i naše«, s tugom i gnjevom se potom admiral Lošo u intervjuu Večernjem listu osvrnuo na postdomazetovsku Hrvatsku vojsku i na njezino Ratno zrakoplovstvo o kojemu bi se i danas, u krugovima bliskim njemu, govorilo kao o nebeskoj sili moćnijoj od Luftwaffea, RAF-a, francuske Armée de l’Air, švedskog Flygvapneta, Vojeno-vozdušnjijih sila Rossije, Türk Hava Kuvvetlerija… Admiral Domazet je »protuzakonito smijenjen« baš u vrijeme kada je s Izraelcima dogovarao da od svakog hrvatskog MiG-a ostave samo motor i trup, a da se radarski, računalni i elektronički sustavi sklope od izraelske tehnike, te da se naši avioni naoružaju izraelskim raketama zrak-zrak, pa da vidimo tog civila koji bi ih se usudio ismijavati…

  Da je za Lošinom smjenom uslijedio bukvalni pad hrvatske eskadrile na najniže grane, pa čak i ispod njih, složila bi se valjda i pomoćnica glavnog tajnika NATO-a i HDZ-ova kandidatkinja za prvu predsjednicu Republike, gospođa Kolinda Grabar-Kitarović, koja je posljednjih dana u dva navrata progovorila o »više nego jadnom stanju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu« i o »nekadašnjem ponosu Hrvatske koji se pretvorio u hrpu željeza opasnu i za ljude u zraku i za ljude na zemlji«. Izazvala je prva dama NATO-saveza tim svojim nadzvučnim izjavama oštru reakciju Ministarstva obrane Republike Hrvatske, iz kojeg su je svojski oprali zbog nepoznavanja vojne terminologije i hrvatske zakonske regulative, ali i zbog politikantskog tretmana nedavnog pada MiG-a. Podsjetili su je da je bila ministrica u Sanaderovoj vladi 2007. godine, kada se srušio vojni helikopter, ali da tada nije inzistirala na okupljanju Vijeća za nacionalnu sigurnost, kao što to radi danas, niti je izražavala svoje čuđenje što se to tijelo nije sastalo odmah nakon nesreće.

  Malo je falilo da Kotromanovićevi jurišnici gospođi Grabar-Kitarović ne spočitnu i to što su Amerikanci, eto baš za vrijeme njezina angažmana u NATO-u, Hrvatskoj vojsci uvalili trideset polovnih oklopnjaka, izraubovanih po Iraku i Afganistanu, umjesto kakvog polovnog i barem upola mlađeg aviona od ovih kojima – na njezino zaprepaštenje – raspolaže HRZ. Ali to bi već bilo previše, ne zbog pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, već zbog najmoćnije članice tog vojnog saveza, koja će na koncu suvereno odlučiti u kakvim će avionima letjeti hrvatski vojni piloti i hoće li Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uopće postojati. I hoće li se piloti MiG-ova prekvalificirati u vozače MRAP-ova.

  Kolinda Grabar-Kitarović po hrvatskim medijima može govoriti sve o čemu je u Bruxellesu uredno šutjela i o čemu će – dok god je tamo – i dalje uredno šutjeti, pa tako i o »više nego jadnom stanju u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu«. Baš kao što i aktualni vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske, gospodin Ivo Josipović, na balotama u Baškoj Vodi može govoriti što god hoće o neupitnoj budućnosti HRZ-a, dok ga ne čuje nitko od onih što će se u Washingtonu i Bruxellesu čudom začuditi da takvo što uopće postoji, leti i pada.

  Stoga je predsjednik debelo u pravu kada na pitanje o eventualnom susretu sa svojom izbornom protukandidatkinjom na skoroj Skupštini NATO-a u Cardiffu odgovara: »To što ćemo oboje biti kandidati na sljedećim predsjedničkim izborima, ne utječe na naše uloge na Skupštini i siguran sam da će svatko svoj posao obaviti na najbolji mogući način.« Nema nikakve sumnje da će i ona i on na najbolji mogući način izgovoriti historijsko »Yes, Sir!«.

novilist.hr