Fra Ivan Šarčević: Izgubljena je vjerničko-moralna dimenzija u susretu s politikom

Foto: Rama.co.ba

Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, otvoreno za RSE govori o predizbornoj kampanji koja se nerijetko vodi iz iz vjerskih institucija. Ne smatra je dobrom prije svega zato što, kaže on, vjerski službenici žele ostvariti političku moć. Kaže da su ljudi u BiH socijalno poniženi, a da je snaga u mladima koji moraju svojim obrazovanjem ustati protiv ovakve politike, pa čak i protiv svojih profesora, koji ih pod krinkom lažnog patriotizma zatiru u nacionalne torove.

Razgovarala: Maja Nikolić, RSE

RSE: Za dva mjeseca u BiH slijede nam izbori. Neki analitičari kažu da će doći do potpunog nacionalnog raslojavanja, dok drugi opet smatraju da su građani više nezainteresirani da izlaze na izbore zbog stanja u kojem živimo. Kako vi gledate na predstojeće izbore? Što nam oni mogu donijeti?

Šarčević: Ono čega se ja pribojavam jeste nemogućnost pronalaženja zajedničke političke opcije koja bi ujedinila čak i te nacionalne, da ne kažem nacionalističke, stranke. Ne bude li se to sada dogodilo, mi na proljeće imamom preoteste. I čega se ja tu bojim? Ja se ne bojim tih protesta, oni su u određenom smislu potrebni. Ja nisam za nasilne proteste, nego se bojim da će mešetari politički – kakva je ova zemlja po svojoj suštini plurietnička, plurireligijska –  te proteste socijalne kanalizirati izmanipulirati u nacionalne sukobe. Ja se bojim samo da sve što se bude radilo ići u tome smislu i da će se sve stranke u tome smislu udvarati nacionalističkim konceptima.

RSE: Novina ovih izbora je izravno sudjelovanje bivših vjerskih poglavara u utrci za vlašću. Tu je i neizbježna povezanost političkih i vjerskih dužnosnika. Hoće li nam takve okolnosti donijeti još izraženije agitiranje vjerskih poglavara u džamijama i crkvama?

Šarčević: Ja ne vjerujem da će u cjelini biti toliko izražena ta sprega između trona i oltara. Mislim više da će se pluralizirati scena, ali da će se u tome smislu radikalizirati i zaoštriti i da će biti ljudi koji će baš iz religijskih zajednica onda i agitirati za neke ljude. Vi ste spomenuli da ima nekih. To je na prvom mjestu reis Cerić. Ali mislim da je prošlo vrijeme da se može utjecati, što se kolikvijalno govori, na narod. Više svećenici nemaju političkoga utjecaja toliko na narod, baš zbog toga što je iza rata bilo toliko agitacije i baš zato što je izgubljeno ta vjerničko-moralna dimenzija u susretu s politikom.

RSE: I ako bude, po vama, kako se to onda može tumačiti – kao briga za vjernike ili su po strani neki drugi interesi?

Šarčević: Kad se radi o našoj politici ovdje, u našem društvu koje je pretpolitičko i zato su to često nezrele politike i zato je to često traženje vlastite promocije ili koristi ili ugleda. To je jedan od teških problema čovjekovih o kojemu su pisali mnogi, to je pitanje vlasti i moći, tako da ne vidim da će angažiranjem nekoga religijskog službenika doći do bolje vjere, pa i do bolje politike. Ja mislim da se mi nalazimo u jednom vrlo složenom vremenu u kojem nema izgrađene kulture ni političke. Djelovanje iz vjere je doista rijetkost.

RSE: Narod u BiH proživljava veoma teške trenutke. Ljudi ovdje žive u potpunom siromaštvu, kako ekonomskom tako i u onom duhovnom. Ne događa se ništa. Nema nekog impulsa koji bi dao naznaku za bolje sutra. Što iz svega toga može proizaći?

Šarčević: Ono što samom sebi zapravo odgovaram stalno, i to već traje otkako malo svjesnije želim živjeti u svojoj vlastitoj zemlji, u svom vlastitom društvum, jeste da koliko god je moguće kontroliram svoje vlastito nasilje, da ne upadnem u kolektivne mržnje, da ne upadnem u religijsku isključivost i da čestito i pošteno barem u tom svom malom krugu radim i da budem javno angažiran i da ustanem protiv zla, koje je često pod krinkom dobra, i da se ne dopusti da to zlo pobijedi.

Ja bih to predložio svima, pogotovo mladim ljudima – da je u ovakvim situacijama krajnje krize jako dobro da se posvete studiju, čak i onda kad su njihovi profesori ili učitelji nacionalistički obojeni i kad stvaraju samo udvorice i ljude skraćene pameti i znanja koji se udvaraju i koji imaju tzv. lažnu patriotsku antropologiju. Jer ono čega se ja sada najviše bojim je da osjećam da su mladi ljudi nacionalističkiji nego stariji, i to me onako unutarnje poražava. Volio bih da oni iziđu iz tih torova, iz tih uskoća, da postanu doista građani čitave BiH, građani Europe, građani svijeta – kroz svoje obrazovanje, kroz svoju ljudsku moralnost i kroz tu svoju hrabrost da ne dopuste da im oduzmu budućnost.