Hajka na Maajku

Izdvajamo

• Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju.

Povezani članci

• Posjetitelji uživali u festivalu ”Čitalačka jesen”
• Ivo Anić: DRAGI BARBA ANDREJU
• Država na aparatima, novinari na sudovima
• Redžo Lemezan: Vlada KS kao pokrovitelj SFF-a mora tražiti uključenje općine Ilidža u program!
• Pljačka bez tačke
• TERORISTIČKI NAPAD U TREBINJU: BLAŽ STEVOVIĆ PORUČUJE-IDEMO DO KRAJA

Nije to bilo kao u onoj pjesmi Ede Maajke gdje zagrebački maturant Ivan Marušić svoju trudnu djevojku Milanu dovodi u stan u Travnom, da ocu Franji i majci Mariji predstavi buduću nevjestu i majku njihova unuka ili unuke.

Nije se dogodilo kao u pjesmi da otac Franjo – ratni veteran, pripadnik Tigrova kojemu su Srbi pobili cijeli odred, a njega ranili, i koji govori da bi trebalo sve Srbe na vrbe – šokiran što mu je sin doveo »četnikušu« u kuću, vadi osigurač iz bombe kragujevke i kroz plač govori: »Isto mi je, da mi ovaj srpski geler puče / ili srpsko unuče da imam / isto bi me bolilo, isto bi me ubilo…« I da mu sin Ivan na to odrepa: »Slušaj me, tata / pun mi kurac više i tebe i rata / i ustaša i četnika / i partizana i domobrana. / Ja volim nju više nego ti domovinu / Tuđmana i generale. / Ja volim nju / i boli me kurac za ostale. // Ona je moj Bljesak / ona je moja Oluja / moja crkva i papa / ona je moja spomenica rata / UNPROFOR, Prevlaka / ona je moja haška klupa / ona i dijete su mi bitniji / nego ti i mati i sve to skupa.«

Nije zagrebačko vjenčanje Ede Maajke ili – građanskim imenom – Edina Osmića s Izraelkom Lilach Geva u proljeće 2011. ničim podsjećalo na tu staru Edinu pjesmu »On je mlađi«, snimljenu u zimu 2003. na 2004, pjesmu koja završava prkosnim odlaskom Ivana i Milane iz stana u kojem će se sluđeni otac i nesuđeni svekar i djed Franjo, tek što se spuste na ulicu, raznijeti bombom kragujevkom, sačuvanom iz rata za svaki slučaj, pa eto i takav, skoro pa nezamisliv, kad ti se rođeni sin zaljubi u curu baš one nacionalnosti u koju se zaljubljen biti ne smije.

Nikome na toj svadbi nije bilo ni čudno ni nezamislivo što se Edin i Lilach vole, pa se eto i vjenčaju. Jedino možda cajtungima koji su složili podugačku priču o njihovom zagrebačkom vjenčanju kao o »vjerskom kompromisu«, tumačeći kako se »međuvjerski brak« između Edina, koji je »svojim je rođenjem i odgojem musliman«, i Lilach, koja je »židovka iz Izraela«, mogao sklopiti »isključivo na neutralnom terenu, tj. u državi koja u svom zakonu ima formu civilnog braka«. To je, drvili su cajtungi grada Agrama, bio »jedini siguran način da njihov brak bude legaliziran u Izraelu i islamskim zemljama«, budući da »njihove vjere ne priznaju brak ako je međuvjerski«.

Pozvali su cajtungi i vjerske autoritete, zagrebačkoga rabina Kotela Da-Dona i imama Aziza Alilija, da objasne zašto zakoni abrahamskih religija – kako židovstva i islama, tako i kršćanstva – ne priznaju »međuvjerske brakove«, iako je ta priča u slučaju Lilach i Ede bila posve suvišna. Jer njih dvoje su, kako je objasnio sam mladoženja, zapravo iste vjere.

„Lilach i ja smo pravi sekularisti. Iako poštujemo sve religije, nismo vjernici koji su ovisni o rabinima, popovima i hodžama. Naša duhovnost dolazi iz našeg shvaćanja duhovnosti, a to je da je Bog u svima nama.

Stoga imamo istu vezu s Bogom kao i rabini, hodže i popovi. Razlike su samo gluposti kojima ljudi kontroliraju ljude. Ako treba, zbog žene bih i promijenio vjeru da zadovoljim formu, ali vjenčanjem u Zagrebu mislim da smo ih sve zeznuli.

U Lilachinoj kulturi dijete je po majci židov, a u mojoj po ocu musliman. Tako da nitko ne zna kako se ponašati s nama«, ispovijedao je Edo što ozbiljno a što kroz smijeh to u što vjeruju i on i njegova Lilach.

Tri godine i tri mjeseca nakon njihova vjenčanja, poput one bombe kragujevke u ruci Ivanova oca Franje iz pjesme »On je mlađi«, u nekim je glavama eksplodirala ta stara novinska vijest da je musliman Edo oženio židovku Lilach.

I taj se tekst iz zagrebačkih novina pod naslovom »Edo Maajka: Zbog ljubavi sam spreman postati Židov« najednom počeo mahnito šerati po Facebooku i portalima, uz neizostavne prostačke i mrzilačke privitke u tzv. web-komentarima. Edin FB-profil bio je zasut prijetnjama, uvredama i psovkama, a nekoliko tisuća virtualnih frendova demonstrativno je raskinulo to svoje Face iliti Fake prijateljstvo s bosanskim reperom. Hejterska haranga se zakuhala nakon što je Edo na Facebooku, reagirajući na najnoviju erupciju nasilja na Bliskom istoku, objavio poruku svojim palestinskim i izraelskim prijateljima u kojoj poziva na odbacivanje mržnje i zaziva mir. Sjetili se tada nik-nejmovi i fejk-frendovi da u svem tom izraelskom razaranju Gaze nema ničega strašnijeg od činjenice da je jedan poznati Bošnjak oženjen Izraelkom. Razguglali ti nickovi i nishtarije onaj tekst o zagrebačkom »međuvjerskom« vjenčanju deklariranih sekularista – od kojeg su vjerojatno pročitali samo naslov – pa se krenuli iživljavati po »izdajniku« i »Čifutu« Edi i njegovoj obitelji.

Mjesec dana je Edo Maajka trpio to iživljavanje, a onda se oglasio porukom »dragim prijateljima« na Facebooku, napisavši da većina uvreda koja se sručila na njega i njegovu familiju »dolazi iz razloga jer je oženjen Jevrejkom« i da to »pokazuje mržnju prema Jevrejima koja ga je iznenadila količinom«.

U toj poruci koja je zavrijedila da bude objavljena na naslovnim stranicama svih novina u Bosni i Hercegovini, a naročito onih sarajevskih, ali ni u jednima od njih – koliko mi je poznato – nije niti spomenuta, Edo Maajka kaže i ovo:

 „Dok sam bio oženjen Hrvaticom znalo je biti pljuvanja, ali ovo sada je čista mržnja i totalno pretjerivanje. Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama. Doslovce me se udaljava kao sina koji je uradio nešto loše jer je oženjen za pripadnicu druge religije i nacije, dok se na Jevreje gleda kao na sramotu i dehumanizira ih se sa svakom rečenicom. Ja sam ponosan što sam Bosanac, ponosan sam što imam i BiH i HR pasoš, i volim svoju obitelj ma koliko je vi mrzili. Ja volim sve ljude i ne dijelim ih po naciji i religiji. Većina je samo pokazala da misli da je takva, ali je daleko od toga. Vaš Edo Maajka.«

Bh. štampa je ostala nezainteresirana ne samo za Edinu poruku, već i za vijest da je on ponajprije kao čovjek, a onda i kao jedan od bosanskih autora po čijim pjesmama ovo nesretno vrijeme uopće zaslužuje da bude upamćeno, izložen linču bošnjačkih šovinista samo zato što se – ma zamislite hajvana! – usudio oženiti Izraelkom.

Jednaku ignoranciju prema internetskoj hajci na Edu Maajku pokazale su i novine u Hrvatskoj, zemlji čije su se vlasti godinama – sve do 2010. – bahatile diskrecijskim pravom da ne odgovaraju na zahtjeve stanovnika Zagreba Edina Osmića za stjecanje hrvatskog državljanstva; zemlji o čijim će se devedesetim i nultim godinama, ako o njima bude poštenoga spomena, pjevati u rimama tog ratnog došlje iz Brčkog, koji je u eksploziji bombe kragujevke u stanu ratnog veterana u Travnom čuo sva ona unutarnja pucanja ljudi sjebanih ratom i nacionalističkom spikom od koje njihova djeca moraju pobjeći da bi istinski živjela.

U novinama gdje se prije tri godine i tri mjeseca naširoko raspredalo o konfekcijsko-konfesionalnim aspektima sklapanja »međuvjerskog braka« između Ede i Lilach danas, dakle, nema ni najkraćeg teksta na najužem stupcu gdje bi se smjestile riječi hajka i Maajka.

Priča o hejterskom cipelarenju Ede Maajke osvanula je samo na rijetkim portalima. Ponegdje da bi bila pošteno ispričana, a ponegdje tek kako bi dežurnome mudroseru poslužila da se o bošnjačkom šovinizmu i antisemitizmu raspiše jednako gorljivo kao što inače prešutkuje šovinističke i antisemitske verbalne proljeve kojima hrvatski desničari zagađuju ovu zemlju.

 A  kamo to vodi i može li se od toga pobjeći, već vam je rekao Edo Maajka. I svojim životom i svojim pjesmama. Zato, ljudi, slušajte Maajku. »On je mlađi, rodio se kasno / i nije mu jasno zašto otac govori / da bi trebalo sve Srbe na vrbe…«

Novi list