Radomir Lazić: Uvijek ostaje jedan čopor

Izdvajamo

• Iz knjige, ne slučajno citiram, na početku, samo jednu autorovu rečenicu. Nekih vukova više nema među živima, neki, ništa manje opasni, još uvijek reže ali nakotili su se i mladi vukovi i vučići. I ne treba putovati suviše daleko da se ponovo čuje zavijanje vukova. Ustvari ono, za sve ove godine, nije ni prestajalo samo smo se mi ponovo uspavali. Činjenica da su najčešći uzrok smrti vukova-drugi vukovi, za Bosnu i Hercegovinu, ni onda a ni sada, nije utješna jer uvijek ostaje jedan čopor.

Povezani članci

• SDU: “Svoj opoziciji u BiH: Ili raspustite parlamente ili zaćutite!”
• Srebrenica: Otkazana promocija knjige koja negira genocid
• Noam Chomsky: SAD i Izrael misle da imaju monopol nad nasiljem
• Praški šamar
• Umro je Zdenko Duplančić – propovednik partizanske istine
• Edin Pobrić: ETIKA I TIMOTIKA U ROMANIMA DOSTOJEVSKOG

„A kad mi prijatelji kažu: Blago tebi, opet si putovao svijetom i svašta si vidio, znate li šta ću im reći? Reći ću: Vidio sam rat kako spava i osjetio koliko je malo potrebno, da se opet probudi.“ Tomislav Jakić

Piše: Radomir Lazić

Zašto vukovi zavijaju na Mjesec?

Vukovi su noćne životinje, što znači da su najaktivniji tokom zore i sumraka, tako da nije ni čudo što ih često viđamo sa Mjesecom u pozadini. Kada zavijaju, vukovi podižu njušku prema nebu. Ali, vukovi zavijaju na isti način i tokom dana.

Vukovi podižu njušku prema nebu kako bi maksimizirali akustiku poziva (zavijanja) koji se može čuti na udaljenosti od preko 6 kilometara. Za vukove, zavijanje je izuzetno važno. Ono im služi kao ljepilo koje drži čopor zajedno. S obzirom da jedan čopor vukova pokriva ogromno područje, oni se često razdvajaju kako bi imali veće šanse da ulove plijen. Kada se to konačno desi, vukovi počinju zavijati i prizivati ostale vukove na gozbu.

Zavijanje im služi i da upozore druge čopore da se drže podalje od njihove teritorije. Ponekad su vukovi i neobično tihi. To uglavnom znači da spremaju napad na drugi čopor tako što će im se prišunjati i napasti ih iz zasjede. Činjenica je da je glavni uzrok smrti vukova – drugi vukovi.

Svaki vuk zavija drugačije. To znači da oni mogu prepoznati jedni druge i u najtamnijim noćima. Alfa mužijaci i veći vukovi proizvode dublje tonove, dok niže rangirani vukovi u čoporu proizvode više tonove.

Po dubini tona zavijanja možemo odrediti i agresivnost čopora. Ako alfa mužijak zavija jako dubokim tonovima, to znači da je on, a samim time i čopor, postao izuzetno agresivan.

Dakle, vukovi zavijaju iz više razloga, ali Mjesec sasvim sigurno nije jedan od njih.

Toliko o knjizi Tomislava Jakića „Nisam zavijao s vukovima“. Ako nekome, poslije svih laži izrečenih za proteklih dvadesetak godina, može istina pomoći, jer za sve nas koji takođe nismo zavijali s vukovima ovo je knjiga-istina, neka se potrudi da do te istine sam dođe. Knjiga mu može biti dobar putokaz. Osjećaj ljepote življenja u onoj državi, ja je od milja zovem državetinom, dok vukovi nisu počeli zavijati ne može se prenijeti niti će ga u skorije vrijeme na ovim prostorima koji su samo ostaci od nje, ali ne i države u pravom smislu riječi, niko od nas neće ponovo doživjeti. Za one starije utjeha da se mogu bar nečeg lijepog sjećati a za mlađe nešto o čemu ne mogu ni maštati.

Sve ono što se tiče autorovih ličnih iskustava, većina nas, poraženih od vukova, doživljavala je na svoj način baveći se poslom kojim se bavila i u zavisnosti od uzrasta u kojem su se pojedine stvari dešavale. Meni, tada srednjoškolcu, urezale su se u pamćenje sedamdesete godine po događaju na stadionu Maksimir gdje su u, prijateljskoj utakmici, igrali Dinamo i Bečki Rapid. Sjećanje i strah od onoga što sam vidio i čuo na prepunom stadionu i bez Šimunića, kao dirigenta.

Nisam, naravno, ni tada a ni poslije imao razloga da se pribojavam postojanja Službe DB. Oni su radili posao, kao i sve takve službe u svijetu, na zaštiti Ustavnog poretka i ako mogu biti slobodan dati bilo kakav komentar na opise autorovog iskustva u odnosima s njima a naročito na događaje koji su uslijedili poslije, svoj posao su radili i uradili prilično traljavo.

Iz knjige, ne slučajno citiram, na početku, samo jednu autorovu rečenicu. Nekih vukova više nema među živima, neki, ništa manje opasni, još uvijek reže ali nakotili su se i mladi vukovi i vučići. I ne treba putovati suviše daleko da se ponovo čuje zavijanje vukova. Ustvari ono, za sve ove godine, nije ni prestajalo samo smo se mi ponovo uspavali.

Činjenica da su najčešći uzrok smrti vukova-drugi vukovi, za Bosnu i Hercegovinu, ni onda a ni sada, nije utješna jer uvijek ostaje jedan čopor.