Ubijanje Gaze u pojam antisemitizma

Povezani članci

• Željko Pavićević: Ništa nas više ne sme iznenaditi
• Ante Lešaja: ŠVERCANJE FALSIFIKATA (peti dio)
• Slavo Kukić: Je li Katolička crkva ponovo na koljenima pred „prvim u Hrvata“?
• Dizdarević: Evropa i svijet ulaze u fazu destabilizacije
• Esad BAJTAL: Čovjek je živa bol ispod zvijezda padalica
• Radomir Lazić: Teška bolest zahvatila je ovo društvo

Što čovjek treba biti pa da u jeku ofenzive izraelske vojske na Pojas Gaze koja je – sudeći po žrtvama što ih za sobom ostavlja – usmjerena uglavnom protiv palestinskih civila, žena, djece i staraca, napiše kako su »sukobi u Izraelu kojima sada svjedočimo samo Hamasov stil predizborne kampanje, samo drugim, militarističkim sredstvima« i kako je »eskalacija sukoba, uz velike civilne žrtve na strani Palestinaca, za Hamas prilika da povrati svoj narušeni politički autoritet«?

Odgovor je iznenađujuće jednostavan: za takvo što dovoljno je biti Večernjakov bloger. A ne – kao što bi netko, onako na prvu, mogao pomisliti – izraelski ratni propagandist.

Jer sve kad bi se nekom Netanyahuovom činovniku zaduženom za formuliranje izlika za ubijanje palestinskih civila i omakle takve rečenice, valjda bi mu pri redigiranju teksta proradio mozak. Pa bi mu možda proradila i ruka. Da ga za početak lupi po čelu. I da ga natjera da se na informativnom razgovoru sa samim sobom ispričava zbog nesmotrenosti. I da se preznojava pokušavajući vlastitoj službeničkoj savjesti objasniti kako ni u ludilu nije htio napisati ono što se na osnovu tih nespretno formuliranih rečenica može zaključiti. A one, evo i pri trećem čitanju, provociraju na zdravorazumski zaključak da Izraelske obrambene snage svojim nesmiljenim napadima na Pojas Gaze i stvaranjem brojnih žrtava među palestinskim civilima zapravo djeluju u službi Hamasa, pomažući mu da povrati svoj narušeni politički autoritet.

Večernjakov bloger Borislav Ristić, međutim, nema nikakvih dvojbi, ni zdravorazumskih ni moralnih. On je svoj tekst pod naslovom »Sukobi u Gazi – ogledalo antisemitizma europske ljevice« napisao u cilju održavanja raširene podvale po kojoj se svaka kritika izraelskog militarizma ima čitati kao nevješto prikriveni antisemitizam. A u tu se tezu, kao i u svaku drugu paranoidnu konstrukciju, uklapa sve što ti na um padne. Pa tako i Ristićeva doskočica da antisemitizam generiraju zapadni mediji koji opslužuju Hamas tako što »ignoriraju politički kontekst sukoba, odnosno, Hamasovu borbu za vlast i utjecaj među samim Palestincima, a u prvi plan isturaju civilne žrtve na palestinskoj strani«.

Kada ti mediji »apeliraju na emocije i suosjećajnost sa civilnim žrtvama«, to u Večernjakovu promućurnom blogeru, naravno, ne pobuđuje nikakvu empatiju. Njega, naprotiv, silno iritiraju »takvi emotivistički apeli« u kojima ne vidi ništa osim »ideološke propagande u svrhu podržavanja Hamasove agende«.

Istom logikom kojom je svakoga tko poziva na prekid ubijanja civila u Gazi de facto proglasio dopisnim članom Hamasa, Ristić otkriva antisemitizam i tamo gdje ga doista ima i tamo gdje ga nema ni u primisli. Na istu antisemitsku ravan tako stavlja i one idiote što po društvenim mrežama i internetskim portalima otvoreno odobravaju Hitlerovu politiku istrebljenja židovskog naroda i – vjerovali vi to ili ne! – europske sportske klubove koji odbijaju igrati utakmice u Izraelu dok u toj zemlji traje nasilje ovakvih razmjera. I sve se to u njegovoj interpretaciji »slijeva u staru ljevičarsku antisemitsku propagandnu agendu pod krinkom navodne borbe za ljudska prava ugroženih Palestinaca koje terorizira izraelska država«.

Ta Gaza u kojoj je izraelska vojska – ne navodno već doista – posljednjih dana ubila preko 500 ljudi, Večernjakovu se blogeru ukazala kao bogomdani teren za njegova libertarijanska naklapanja o »ljevičarskoj ideologiji kao politički korektnom načinu za izražavanje antisemitskih strasti«. A ako to što Ristić propovijeda smatrate iole čudnim, on će vam reći da se i u vašem slučaju radi o »nekome tko izolirano promatra stvari i vezuje antisemitizam samo za kratki period nacističke vladavine«.

U tome pak što se po hrvatskim medijima javljaju likovi koji period nacističke vladavine proglašavaju kratkim, već odavno, nažalost, nema ničega čudnog. Od takvih vas ne čudi ni kada u svojim intelektualnim igrarijama na temu antisemitizma tek onako uzgred spomenu stvarne zlotvore koji su kroz povijest doista progonili Židove, pod križem s kukama ili bez njih. Ali se zato raspišu o socijalističkim korijenima europskog antisemitizma, kao da je i Španjolska inkvizicija bila ogranak Socijalističke internacionale.

Takvima je, kao deklariranim kapitalističkim fundamentalistima, bliskoistočna krvavija samo priručna tezga za prodaju ideoloških sljeparija o »antisemitskim strastima koje su bile izraz antikapitalističkog duha zapadnih društava« i koje su i danas »na Zapadu žive i zdrave upravo zahvaljujući preživljavanju, čak dominaciji, ljevičarske ideološke paradigme«. I pritom je posve očekivano što u svojoj podlosti idu dotle da antisemitizam pripisuju prokletim ljevičarima koji zahtijevaju da se prekine s ubijanjem i razaranjem, a ne čestitim desničarskim muževima koji proizvodeći ratove plode svoj jebeni kapital. I što im je jako stalo da se u javnosti ne vide stvarne žrtve nego ideološki konstrukti.

novilist.hr