Predrag Lucić: Basna o Liji a ne Lignji

Povezani članci

• Esad Bajtal: Ćeranje bez kraja, stida i obraza
• Marinko Čulić: Može li Ulica Dušana Vukotića ulaziti u Aleju Gojka Šuška?
• Potresna ispovijest Dunje Hrnjičić: Tko je ubojica moga supruga?
• Nestašne olovke
• Ekselencija u paklu
• Službeno je: Propao referendum ‘U ime obitelji’

Lukav je Ivo Josipović. Toliko lukav da mu nikako ne pristaje onaj lignjavi nadimak što su mu ga prišili još kad se po prvi put kandidirao za predsjednika države. I koji ga prati tokom čitavog mandata, premda Josipović svojom lukavošću odudara od predodžbi što su ih o toj morskoj životinji iz razreda glavonožaca stvorili Ezop i La Fontaine. A ni oni – i pored najbolje volje i ništa lošije mašte – u njezinu glavonožju nisu pronašli nikakvu karakternu osobinu koja bi ih nadahnula da od te neopjevane životinje naprave junakinju basni o lignji i gavranu, o lignji i rodi, ili o lavu, magarcu i lignji.

Da bi aktualnog predsjednika Republike Hrvatske valjalo nazivati Liscem ili Lijom, a ne Lignjunom ili Lignjom, pokazalo se i za vrijeme njegova posjeta Krapinsko-zagorskoj županiji, kada je prepredenjak s Pantovčaka hodočastio i u Kumrovec i u Veliko Trgovišće. „Bilo bi grijeh doći u Hrvatsko zagorje, a ne posjetiti kuću prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću i Titovu rodnu kuću u Kumrovcu. To su velike povijesne ličnosti: i prvi hrvatski predsjednik i predsjednik Tito“, kazao je Josipović razdraganim domaćinima i rutiniranim novinarima koji nisu ni naslutili o kakvome grijehu on zapravo govori.

Više od skrivenoga smisla predsjednikovih riječi, novinare je zanimalo je li on u pohode rodnom kraju Najvećega Sina Svih Naših Naroda I Narodnosti i Još Većega Oca Hrvatske Državnosti stigao u sklopu svojevrsne predsjedničke kampanje. „Sve što radim je svojevrsna kampanja“, iskreno im je odgovorio obnašatelj dužnosti Najdražega Gosta“, „no, moj razlog današnjeg posjeta Krapinsko-zagorskoj županiji nije povijest već pogled u budućnost.“ Ali oni su u tim riječima prepoznali tek olinjalu frazu iz priručne zbirke protokolarnog praznoslovlja, a ne jasan znak da se hrvatski predsjednik doista zagledao u nekakvu budućnost.

Nisu skužili da je lukavi Josipović iskoristio priliku da obiđe zagorske hiže Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana prije nego što nam svane budućnost u kojoj će to biti ozbiljan grijeh, grijeh kakav si državnik zemlje u članstvu Europske unije neće smjeti dopustiti. I da je baš zbog toga i baš prigodom hodočašća postojbini velikih sineka i japica vrlo ciljano spomenuo i grijeh i budućnost.

Josipović je na taj put krenuo itekako svjestan da će Unijom i u budućnosti drmati Europska pučka stranka, u čiji je službeni program – a na zahtjev Hrvatske demokratske zajednice, mađarskog Fidesza i poljske Platforme Obywatelske – prije nekoliko mjeseci uvršten amandman o obaveznom provođenju lustracije u bivšim komunističkim zemljama koje su crvenu petokraku zamijenile začaranim krugom žutih zvjezdica. Hrvatski se predsjednik u Zagorje zaputio znajući i da su svi HDZ-ovi zastupnici u Europarlamentu, skupa s HSS-ovkom Marijanom Petir, novoizabranom predsjedniku Europske komisije Jean-Claudeu Junckeru uputili pismo sa zahtjevom da jednoga povjerenika zaduži i za pitanja europske povijesti i sjećanja na žrtve totalitarnih režima.

Shvatio je Josipović da Karamarkovi puleni Junckera pritišću zato što po pitanju lustracije ovaj put namjeravaju ići do kraja, ne prezajući pritom ni od obračuna s vlastitim totalitarnim naslijeđem, pa je upravo stoga uz Titovu rodnu kuću posjetio i spomen-hižu Franje Tuđmana. Namirisao je lisac s Pantovčaka da će se Europska komisija, uvažavajući zahtjeve HDZ-a, pobrinuti da Tuđman bude lustriran po dvjema totalitarnim komponentama svojega političkog djelovanja: kako onoj komunističkoj u kojoj je funkcionirao kao kadrovik zloglasnoga KOS-a, tako i onoj franko-fašističkoj kojoj se priklonio nakon što su se on i komunizam uzajamno poodbacivali. A potvrda da ga lisičji njuh nije prevario, stigla je iz usta HDZ-ovog europarlamentarca Davora Ive Stiera, kada je ovaj na novinarsko pitanje ima li smisla i načina provoditi lustraciju četvrt stoljeća nakon pada komunizma, odgovorio kako je „lustracija instrument za demokratizaciju društva“ i posegnuo za primjerom Španjolske gdje je „zadnji Francov kip uklonjen nakon 20 i više godina“.

Ako HDZ-ovci u uklanjaju kipova španjolskog diktatora vide pravi put za demokratizaciju društva, put kojim bi najzad trebala krenuti i Hrvatska, tada je više nego jasno da će upravo oni uraditi sve kako bi se obistinile one davne Tuđmanove riječi: „Mene će povijest smjestiti bok uz bok s Francom, kao spasitelja zapadne civilizacije.“ I tako će, zahvaljujući lustraškom pokretu pod vodstvom Tomislava Karamarka i njegovu inzistiranju da Europska unija pokaže svoju dosljednost u osudi svih totalitarizama, Franjo Tuđman doista biti smješten bok uz bok s Franciscom Francom. Tamo gdje su već završili kipovi njegova španjolskog idola.

Zato je, eto, Ivo Josipović – Lija a ne Lignja! – obilazeći malena mjesta srca svoga, svratio i u Veliko Trgovišće. Da preduhitri budućnost u kojoj će to biti grijeh i u kojoj se pred Tuđmanovim kipovima otvara samo put za Veliko Skladišće.

novilist.hr