U Ugandi vjeruju u vradžbine, mi vjerujemo u demokratiju

Izdvajamo

• Eto još jedne stvari koja ne postoji – identitet. Ne postoji identitet ni kao nešto konačno, ni kao nešto zadato, još manje kao nešto nasljedno. Svako od nas je radikalno slobodan u izboru svog identiteta, ali baš to: identitet koji sami biramo i gradimo, pod identitetom ne podrazumijevaju ljudi poput Zakarije. Jer identitet nije određen pitanjem “ko smo ili nismo mi”, nego tek običnim “ko sam ja”.

Povezani članci

• Dijete je napisalo pjesmu
• PISMA IZ DŽEHENEMA 11 (BERLINSKI DNEVNIK 2): EVROPA, BOL U PREDVEČERJE
• Nek’ je nama nas
• Nepremostive razlike između dviju hrvatskih nevladinih udruga
• RTRS I BNTV PROMAŠILI DRŽAVU: OVO JE SRBIJA!
• Pierre Dukan, autor čuvene dijete predlaže da se gubitak kilograma uračunava u bodove za maturu

To da novac pokreće svijet je već dovoljno loše. To da ga pokreće vjera u stvari koje ne postoje – to je, oprostite, apsolutno zastrašujuće

Piše: Andrej Nikolaidis

1: NE STIGMATIZIRAJ VRAČEVE

Asociated Press je nedavno izvijestio o, kako se kaže, “zabrinjavajućoj” praksi ritualnih ubistava djece u Ugandi.
U gradu Buikveu, navodi se, jedno od tri domaćinstva “drži” vračare koje po naročito povoljnim cijenama nude savjete i pomoć. Nevolja je u tome što ti vračevi koriste djelove ljudskog tijela za spravljanje napitaka koji navodno liječe ljude ili pak trebaju obezbijediti uspjeh u poslu i ljubavi.
Ove godine je u Buikveu ritualno ubijeno osmero djece. Ostaci njihovih iskasapljenih tijela bačeni su u žbunje ili na plantaže šećerne trske.

Takozvana “šira slika” još je jezivija: navodno je diljem  Ugande tokom prošle godine oteto 729 djece. Policijska statistika kaže da je zabilježeno povećanje od 39 odsto zločina nad djecom u prošloj godini.

Znate kako funkcioniše izvještavanje iz “egzotičnih, opasnih mjesta”, bilo da je u pitanju Uganda, Crna Gora ili Bosna i Hercegovina. Najprije se opiše problem – u Crnoj Gori nasilje nad novinarima, u Bosni i Hercegovini endemska etnička mržnja, u Ugandi “kontroverzne” vjersko-medicinske prakse. Onda se citira sagovornik, najbolje iz neke NVO, ako je moguće.

Sagovornik Asociated Pressa bio je Obed Bjamugiša iz humanitarne grupe World Vision. Kako je objašnjeno, ta grupa sarađuje sa lokalnim vlastima na sprječavanju ubistava.

Kako ljudi iz World Visiona to čine? Tako što su formirali sistem uzbune protiv otimanja djece.

Kako se formira sistem za uzbunu? Tako što aktivisti građanima dijele bubnjeve i megafone, koji se instaliraju na krovove, pa kada vide nešto sumnjivo, građani zatrube i zabubnjaju.

Zašto je to dobar sistem? Prvo, zato što svi građani postaju aktivni učesnici u borbi protiv ritualnih djecoubistava, a kao što znamo, donatori rado dodjeljuju grantove koji promovišu građanski aktivizam.

Pa šta onda rade ljudi u Ugandi: stoje po krovovima i vrebaju vračeve? Da, ali je poželjna i snažnija participacija građana. Zbog čega će Bjamugišina grupa u budućnosti distribuirati još bubnjeva i megafona. Drugo, to je politički korektan način borbe protiv društvene devijacije, jer je to, kaže se, “najbolji način da se zaustave otmice djece, a da se ne žigošu tradicionalni iscjelitelji (podvukao A.N.), od kojih neki nisu umiješani u ubistva”. To je važno, jer fondovi ne promovišu stigmatizaciju, pa makar to bila i stigmatizacija vračeva.

Kao rezultat akcije, piše još u novinskoj vijesti, stanovnici Buikvija oformili su komitete za upozoravanje, koji blisko sarađuju s civilnim grupama i policijom. Idila: sve društvene strukture rade zajedno, sinergija je to na djelu. Tako se stvara zdravo društvo! Djeca se, veli se još, ohrabruju da se iz škole vraćaju u grupama, jer su tako sigurnija. Sad svi znamo šta drugarstvo znači, zajedno smo bolji, zajedno smo jači… tatatatira!

Pripišite to mom lošem ukusu, ali priča nadalje postaje čisti spektakl mahnitosti. Kaže ovako:

“Kada se radi o otmicama, ugroženiji su dječaci od djevojčica, jer njihove uši nisu probušene. Za najozbiljnije bolesti ili probleme, vračevi traže tijela djece koja nemaju nedostatke na koži, ožiljke ili pirsinge, kažu lokalni lideri i seljani. U posljednje vreme, međutim, otimane su i ubijane čak i djevojčice s probušenim ušima, zbog čega su pirsinzi postali nepouzdana preventivna mjera zaštite”.

Zvuči poznato? Pa da, kao u onom vicu u kojem naš junak, zarobljen u Africi, shvata da će otmičari od njega napraviti bubanj, pa kao posljednju želju zatraži nož, kojim izbuši svoju kožu, pa sebe učini neupotrebljivim.

2: MELODRAMA OD DEMOKRATIJE

U Crnoj Gori, prije mjesec i po, održani izbori. Niko, ni vladajući ni opozicioni, vlast ne može oformiti bez koalicije SDP-a i Pozitivne Crne Gore. SDP je partija vlasti, Pozitivna je partija opozicije. Mjesec i po dana traje rasprava: da li bi rečena koalicija iznevjerila svoje birače ako bi stupila u koaliciju sa vlašću, ili bi ih pak iznevjerila ako bi savez sklopila sa opozicijom? Da stvar bude još složenija, koalicija SDP-a i Pozitivne prije izbora nije jasno saopštila ni šta će ni sa kim će. To nije učinila ni nakon izbora. Možda je rješenje da to nikada i ne kaže: da zauvijek ostane tajna što su odlučili.

Ovo je čista demokratija na djelu: niko, pa ni sami građani, ne zna šta su glasači htjeli kada su glasali za partije, a partije ne samo da ne znaju šta su glasači htjeli od njih, nego ne znaju čak ni šta bi sa njihovim glasovima, ali se svi pozivaju na najviše principe i volju građana. To je, naravno, uvijek tako, ali to obično nije problem: obično partije ne vode javne unutrašnje monologe o svrsi svog postojanja, želji birača, vlastitim htjenjima… Obično postizborna scena ne liči na Oprah šou. Ko bi rekao da će baš Crnogorci, tako postojani, odlučni i muževni, od demokratije napraviti takvu melodramu?

3: IDENTITET NE POSTOJI

Ljudi u Ugandi vjeruju u vradžbine, mi vjerujemo u demokratiju. Mi mislimo da su oni sujevjerni jer vjeruju u sile koje ne postoje, a oni, ko će ga znati, možda misle da smo mi ludi jer vjerujemo u takozvane “vrijednosti” koje, takođe, ne postoje. Oprostićete mi, ali ja zaista više ne mogu ozbiljno pričati o parlamentarnoj demokratiji kao “najmanje lošem od svih sistema” i glasanju kao načinu da utičemo na svoju sudbinu, ne više nego što za ozbiljno mogu uzeti narukvice protiv uroka iz manastira Ostrog i vijence bijelog luka, opet protiv uroka, koje vlasnici kače iznad novootvorenih radnji u Ulcinju.

Slavni Farid Zakarija u Washington Postu piše kako “Postoji, svakako, zdrav nacionalizam, koji je često bio osnova za širenje slobode i demokratije. Britanci i Amerikanci su ponosni na to što su njihove države oličenje vrijednosti za koje su se zalagali”. Nacionalizam koji je išao u paru sa imperijalizmom bio je “dobar”? Taj “dobri nacionalizam” bio je osnova za širenje demokratije? Kome se Zakarija tim tezama obraća? Ko još, za ime boga, vjeruje u to? I ne podsjeća li to na onu distinkciju iz Ugande: na dobre i loše vračeve?

Zakarija ovako završava tekst: “U doba globalizacije, elite raspravljaju o političkoj ideologiji – više vlade, manje vlade – no, kao što je, prije mnogo godina, Semjuel Hantington primijetio, glavna pokretačka snaga koja, čini se, jedina pokreće svijet ovih dana jeste politički identitet. Pitanja koja ljude preplave emocijama glase „Ko smo mi?“ i, ono kobnije, „Ko nismo?“. Čak i u Americi, čak i na Dan nezavisnosti”.

Eto još jedne stvari koja ne postoji – identitet. Ne postoji identitet ni kao nešto konačno, ni kao nešto zadato, još manje kao nešto nasljedno. Svako od nas je radikalno slobodan u izboru svog identiteta, ali baš to: identitet koji sami biramo i gradimo, pod identitetom ne podrazumijevaju ljudi poput Zakarije. Jer identitet nije određen pitanjem “ko smo ili nismo mi”, nego tek običnim “ko sam ja”.

To da novac pokreće svijet je već dovoljno loše. To da ga pokreće vjera u stvari koje ne postoje – to je, oprostite, apsolutno zastrašujuće.

Eto zašto u dijalektičkom materijalizmu nema ničeg materijalnog, eto zašto je dijalektički materijalizam najčišći idealizam: jer polazi od pretpostavke da svijet ima racionalno utemeljenje.

(zurnal.info)