Hrvatski sitnopis o Velikom ratu

Izdvajamo

• Velika je umjetnost o stotoj obljetnici Sarajevskog atentata govoriti kao da nikada nije napisana ona knjiga koja počinje rečenicom »Tak, ubili su nam Ferdinanda«, rečenicom što ju je gospođa Mülerova prije tih sto godina uputila gospodinu Švejku, a koji je nekoliko godina prije Principovih pucnjeva u debelog i pobožnog nadvojvodu napustio vojnu službu, nakon što ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila blesavim…

Povezani članci

• Markovina i Mostar
• Panika u parku droge
• Preminuo Mirko Kovač
• Weinbaum: Jasenovac je primjer zamagljivanja historije holokausta
• Prozivka u pravi čas: Eto nam prilike za još jednu političku tuču!
• Naša posla

Velika je umjetnost o stotoj obljetnici Sarajevskog atentata govoriti kao da nikada nije napisana ona knjiga koja počinje rečenicom »Tak, ubili su nam Ferdinanda«, rečenicom što ju je gospođa Mülerova prije tih sto godina uputila gospodinu Švejku, a koji je nekoliko godina prije Principovih pucnjeva u debelog i pobožnog nadvojvodu napustio vojnu službu, nakon što ga je vojna liječnička komisija definitivno proglasila blesavim…

I nadasve je velika umjetnost na hrvatskom jeziku o Velikom ratu mudrosloviti tako kao da u njemu nije začeta ona knjiga iz koje, čim je otvoriš, ispadaju imena pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su svi pali kod junačke navale na kotu broj tristatrinaest, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadugodišnjeg kraljevstva Szent Istvána, u smislu Madžarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!

I počivaju, eto, u takvome miru da ih se ne spominje ni o ratnim obljetnicima, ni njih, ni njihova pisca, istom carskom i kraljevskom milošću mobiliziranog i na isto galicijsko bojište poslanog domobrana Krležu Miroslava… A njega se ne spominje kao što se ne spominje ni onog švejkotvorca i vojnog obveznika Hašek Jaroslava iz sastava 91. K. und K. pukovnije, također upućenog u Galiciju, jer je to što su oni napisali o Velikom ratu toliko sitno i nebitno, da time nije pristojno unižavati Veliku prigodu.

Velika prigoda ne dopušta da se u zemlji Hrvatskoj o stogodišnjici atentata na Franju Ferdinanda o Velikom ratu zbori antimilitaristički kao u »Hrvatskom bogu Marsu« ili da se o ubijenom austrougarskom prijestolonasljedniku govori blasfemično kao u Hašekovoj knjizi i po češkim pivnicama, gdje su carske i kraljevske uhode imale pune uši posla. Velika prigoda nalaže da se po hrvatskim tiskovinama Franju Ferdinanda slavi kao što ga se slavilo i prije sto godina, kao dobrodušnog i mudrog vladara »u čijem su liku bile sadržane težnje slavenskih naroda u sklopu Monarhije« i koji je izgarao od želje da dvojnu Monarhiju reformira tako što bi joj dodao i treću, slavensku jedinicu koja bi obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, BiH te Vojvodinu.

Nadvojvoda se u tim izljevima hrvatske domoljubne austronostalgije naziva zaštitnikom svojih slavenskih podanika od imperijalne Srbije koja je »igrala na kartu destabilizacije Monarhije budeći nacionalne osjećaje poglavito srpskog, ali i dijela hrvatskog stanovništva koje se još uvijek zanosilo južnoslavenskom idejom«, što bi valjda trebalo značiti da su svi Hrvati koji su se uslijed probuđenih nacionalnih osjećaja htjeli osloboditi austrougarskog sužanjstva ustvari bili najobičnije srpske marionete i pijane Jugoslavenčine. Stoga je, kažu hrvatske tiskovine, posve razumljivo što su nakon ubojstva Franje Ferdinanda katolici i muslimani diljem Bosne i Hercegovine organizirali »velike domoljubne manifestacije« u kojima su svoj pravedni bijes iskaljivali demolirajući srpske kuće, radnje, škole i čitaonice.

Ugledne su domoljubne web-adrese iskoristile Veliku prigodu da hrvatskoj kulturnoj javnosti preporuče i mudre knjige u kojima se atentat na austrijskog nadvojvodu tumači kao ostvarenje davnih planova »židovskih financijskih moćnika i iluminatne okultističke masonerije« da se silom sruše sve kršćanske dinastije u Europi, pa tako i ona – hrvatskim suverenistima najmilija – habsburška. Masoni su uza sve nepodopštine, kažu te citirane mudre knjige, smislili i svoj koncept stvaranja države Jugoslavije, a u cilju njegova oživotvorenja »trebalo je još samo ubiti austrijskog katoličkog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferninanda i inscenirati svjetski rat«. Stoga je prefrigana masonerija, e kako bi zamela svoje pogane tragove, osnovala »Crnu ruku«, a »Crnoj ruci« prepustila da osnuje »Mladu Bosnu«, organizaciju kojoj su »većinom pripadali mladi Srbi, masonski podanici i masonski kandidati, koji u javnosti nisu bili izravno povezani sa slobodnim zidarima«.

Gavrilo Princip po tome ispada masonski kandidat koji je u Franju Ferdinanda pucao vođen ambicijom da postane član Velike lože Bosanskoga Grahova, a preporučena literatura s hrvatskih web-adresa otkriva i da je njegova sudbina nakon atentata drugačija od one do sada poznate. Suprotno svim historiografima koji bilježe da je Principu i ostalim mladobosancima suđeno u Sarajevu 1914. i da je osuđen na 20 godina robije, izvjesni Mladen Lojkić, autor knjige »Masoni protiv Hrvatske«, tvrdi da se sarajevskom atentatoru sudilo 1917. godine u Solunu, zajedno s crnorukašem Dragutinom Dimitrijevićem Apisom.

To što je hrvatski autor – čije se djelo objavljeno kod uglednog katoličkog nakladnika reklamira kao »bitan kamenčić u mozaiku mukotrpnog hrvatskog pregalaštva za istinu i slobodu« – iskupusao povijesne činjenice i to što očigledno nema pojma da je Gavrilo Princip u vrijeme Solunskog procesa već debelo robijao u Terezínu, a da taj Solunski proces nema nikakve veze s atentatom na Franju Ferdinanda, već da je Apisu u Solunu suđeno zbog umiješanosti u neuspjeli atentat na srpskog prijestolonasljednika regenta Aleksandra Karađorđevića 1916. godine, sve to je – uz neizostavno judeo-masonsko urotništvo kojim se tumači čitava povijest čovječanstva – doista savršena preporuka za lektiru nekih budućih Peseka Mate, Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, na njihovu putu za neku novu kotu broj tristatrinaest, gdje će junački pasti u slavu nekog novog hiljadugodišnjeg kraljevstva, uvjereni da im je sudbinski zapisano ono što im je u lažljivim knjigama i novinama podvaljeno.

novilist.hr