Poplavljeni se ne smiju zaboraviti

Izdvajamo

• Ljudi koji su u poplavama izgubili sve osjećaju se kao da su zaboravljeni od svih. Svaka pomoć im je i dalje i te kako potrebna, ali entuzijazam koji je vladao prvih dana i sedmica nakon nesreće postepeno je opao. Nema više poziva putem društvenih mreža, organizovanih grupa volontera koji su išli od kuće do kuće da pomažu. Mnoga skladišta su prepuna humanitarne pomoći koju nema ko da podijeli, a ulice, dvorišta, kao i nenastanjena područja, i dalje su neočišćenja.

Povezani članci

• Parlament BiH razmatra Prijedlog rezolucije o Srebrenici
• Robert Donia: Srbi lojalni Karadžiću i Hrvati lojalni Tuđmanu i Bobanu dijelili su zajednički cilj razdvajanja naroda
• POZIV NOVINARIMA za prijavu radova za Novinarsku nagradu Antikorupcijske mreže u BiH ACCOUNT
• Inzko poručio Dodiku : Pričaš gluposti, BIH će postojati bez obzira na tvoje izjave
• PLAŠE LI VAS PARAVOJNE FORMACIJE: Ako su naoružani i ratnim vještinama obučeni, to ne znači da se spremaju pucati
• Balvan revolucija i sveti rat

Foto: Buka

Prema informacijama sa terena, na područjima koja su poplavljena sve je manje volontera

Autor: Maja Isović, Buka

Ljudi koji su u poplavama izgubili sve osjećaju se kao da su zaboravljeni od svih. Svaka pomoć im je i dalje i te kako potrebna, ali entuzijazam koji je vladao prvih dana i sedmica nakon nesreće postepeno je opao.

Nema više poziva putem društvenih mreža, organizovanih grupa volontera koji su išli od kuće do kuće da pomažu. Mnoga skladišta su prepuna humanitarne pomoći koju nema ko da podijeli, a ulice, dvorišta, kao i nenastanjena područja, i dalje su neočišćenja.

Vojin Kopuz, aktivista i volonter iz Čelinca, smatra da je entuzijazam volontera koji je vladao prvih dana i sedmica nakon poplava opao, jer mladima treba dodatni motiv da bi se angažovali.

„To je na početku u slučaju Čelinca bila humanost, jer smo svi bili svjedoci prave katastrofe oko sebe, onda je taj motiv postao druženje, a na kraju su svi motivi nestali, jer je jedna od koordinatorica akcije otišla u Ameriku, a ostalih par koordinatora trbuhom za kruhom, tj. u potragu za poslom“, kaže on.

Ističe da su mladi Čelinčani bili danonoćno aktivni na terenu čak 15 dana poslije tragične poplave.

„Međutim, čini se da lokalnim vlastima odgovara da mladi budu neaktivni, stoga ništa nije ni učinjeno da se mladi animiraju i motivišu na daljnji angažman. Mladi su ’najsigurniji’ kada su u kafanama, ispred Facebook-a i TV-a jer tada minimalno razmišljaju, zaboravljaju i prihvataju stanje oko sebe. Tada ne traže promjene veoma lošeg stanja u našoj opštini o kojem se svi boje progovoriti, dok vlasti kroje planove onako kako odgovara njihovim stranačkim i ličnim interesima“, kaže za naš portal Kopuz.

On planira da motiviše mlade ljude, da ih pozove da ne sjede u kućama ispred računara, već da shvate da su oni stub napretka Čelinca, te da kroz druženje i zabavu mogu mnogo doprinijeti razvoju svoje zajednice.

„Da su ’mladi ljudi oni na kojima svijet ostaje’, Opština Čelinac bi već odavno zaposlila u Omladinskom centru Čelinac bar dvije osobe koje bi onda mogle svakodnevno svoje vrijeme davati za ispunjenje svoje misije, a to je da Čelinac konačno bude mjesto u kojemu mladi imaju razlog da ostanu i stvaraju svoje porodice“, kaže Kopuz.

Onima koji razmišljaju o volontiranju i pružanju pomoći unesrećenim sugrađanima, Kopuz poručuje da se „dobro dobrim vraća“.

Muzičar Ninoslav Dobrijević, u Banjaluci poznatiji kao Tiki Boyler, angažovao se poslije poplava da pomogne sugrađanima koji su doživjeli nesreću.

On kaže da ljudi po prirodi djeluju impulsivno, a jedan od bitnih pokretača svih masovnih dešavanja jeste strah.

„Zastrašujuća snaga vode koju smo posmatrali proteklih dana je pokrenula taj impuls i nagnala ljude da na prvu odreaguju na prirodan način. Da se brane. Da se suprotstave stihiji i pomognu ugroženima. Kako vrijeme prolazi, nestaje i tog osjećaja direktne ugroženosti, a samim tim nestaje i potreba ljudi da pomažu, jer osjećaju da više nisu potrebni. I to je takođe sasvim normalna stvar. Ono što je bitno u cijelom tom procesu jeste percepija tog osjećaja opasnosti, odnosno potrebe za pomaganjem ugroženima. Iz tog ugla, u današnje vrijeme, ključnu ulogu igraju mediji. Svjedoci smo da sve češće mišljenje tražimo u virtuelnom prostoru, društvenim mrežama i online medijima. Upravo zbog toga, mediji su moćno oružje u ’mobilizaciji’ javnosti. Drugo pitanje je opredijeljenost medija za određenu opciju i interes istih da stvari prezentuju na ovaj ili onaj način. Tako imamo situaciju da državne medijske kuće koje su, činjenično, dosta dobro animirale javnost u prvim danima, sada zanemaruju tu temu i sklanjaju fokus javnosti sa problema koji su ostali“, kaže za BUKU Dobrijević.

Ističe da je humanost stvar ličnog senzibiliteta i preferencije, te u krajnjoj instanci – lične satisfakcije, koja nije uvijek materijalne prirode, niti nužno loša. Ako se to ima na umu, neophodno je stvoriti sliku važnosti onih koji pomažu u procesu sanacije nastalih šteta.

„Neko ko pomaže, očekuje. Očekuje priznanje za svoj rad i trud, očekuje osmijeh, očekuje izgovoreno: Hvala. Samo konstantnim potenciranjem važnosti volontiranja i značaja onoga što ti ljudi rade, možete ih animirati da pomognu. I opet dolazimo do uloge medija. Ti ljudi moraju dobiti značajan medijski prostor i priznanje javnosti za svoj rad. Kada bismo samo dio medijskog prostora koji bahato troše političari, estradne pojave i crna hronika preusmjerili na prezentaciju rada volontera, stvorila bi se pozitivna atmosfera u vezi sa tim. Samim tim bismo imali nove ljude koji su spremni da se bave tim“, objašnjava on.

STVARI MIJENJAŠ TI SAM

Dobrijević kaže da pomaganjem drugima pomažemo sebi.

„Najviše sebi. U društvu potpuno poremećenog sistema vrijednosti, nepostojećih moralnih načela i sveopšte degradacije čovjeka, predivno je pomoći nekome i shvatiti da si iznad svega toga što te okružuje. Možda ćeš tog dana biti umoran i gladan, kašljaćeš i češati se od prašine koja te jede, ali onaj osjećaj pomaganja ljudima kojima si ostao samo ti ne može ništa da zamijeni! Stvari ne mijenja neko drugi. Stvari mijenjaš ti sam. Tako što kreneš od sebe. I izgovora za nečinjenje toga naprosto nema“, kaže on.

Dodaje da je aktivnim učešćem u dešavanjima prvih dana stavio ljudima do znanja da je spreman pomoći.

„Kada to učiniš, naprosto ne možeš tek tako izaći iz toga. Kada bih to učinio, obesmislio bih sve što sam učinio, i što je još gore, obeshrabrio druge da čine isto. Svakodnevno sam u kontaktu sa ljudima na terenu. Sticajem okolnosti, u mogućnosti sam da obiđem ugrožena područja, a putem društvenih mreža sam konstantno u kontaktu sa ljudima koji traže pomoć, savjet, kontakte… U tom smislu sam na raspolaganju, a kada god mi prilike i moje privatne obaveze dozvole, odlazim na konkretna mjesta i pomažem onoliko koliko je u mojoj moći. Takođe, kroz posao kojim se bavim aktivno sam uključen u organizaciju nekoliko događaja koje ćemo organizovati sa ciljem skretanja pažnje na neophodnost pružanja pomoći ugroženima od poplava i u danima koji slijede, a naročito nakon oktobra mjeseca, kada očekujem poprilično zanemarivanje poplavljenih od strane vlasti. Bar je tako bilo svih prethodnih godina, a ja bih žarko želio da me demantuju“, zaključuje Dobrijević.

Vanja Kukrika, koordinator projekta u Omladinskom komunikativnom centru, ističe da je ukidanje vanrednog stanja u zemlji i vraćanje svakodnevnim obavezama uticalo na smanjenje broja volontera na terenu i pomoći ugroženom stanovništvu. S obzirom da su većinu volontera činili mladi ljudi, oni su bili primorani da se vrate  svakodnevnim obavezama kao što su kolokviji, ispiti, maturski radovi itd. Takođe, kaže Kukrika, onaj broj volontera koji ima tu sreću da je zaposlen okrenuo se svojim obavezama na poslu.

„Ipak, ja moram dodati, da su i jedni i drugi bili spremni da volontiraju čim im obaveze dozvole, (vikendom ili poslije radnog vremena, kada prođu ispiti…). Naravno, postoji i onaj dio volontera koji smatra da nema potreba da volontiraju jer su poplave prošle, a zapravo sada su najpotrebniji jer humanitarna pomoć i dalje stiže i dalje su volonteri potrebni. Tako da svi ovi faktori utiču na finalni broj raspoloživih volontera za određenu akciju“, kaže za BUKU Kukrika.

VOLONTERSKI KAMPOVI

Kaže da se volonteri u OKC i dalje javljaju sa željom da pomognu, ali ne u tako velikom broju kao prvih dana poplava. Iz OKC kažu da su volonteri na terenu i dalje potrebni.

„Upravo iz razloga opadanja broja volontera i akcija koje su manje-više organizovane ad hoc na jedan dan, odlučili smo se za jednu masovniju akciju, a to su volonterski kampovi. Planirali smo da krajem jula i kroz čitav avgust mjesec na nekoliko lokacija organizujemo kampove gdje bi u smjenama od po sedam dana bilo po sedamdeset volontera. Oni bi zajedno živjeli, jeli i radili na lokacijama poplavljenih područja u Doboju, Šamcu, Bijeljini, Modriči, Šehovićima, Bratuncu… Ovih dana radimo na organizaciji smještaja volontera u Bijeljini, Milićima, Doboju i kampu Crvenog krsta Riječani kod Modriče, ali i na tačnoj specifikacija poslova koje bi volonteri obavljali. Smatramo da bi volonteri prvenstveno trebali raditi na sanaciji školskih objekata kako bi škole spremno dočekale novu školsku godinu, ali i sportskih terena, parkova… Suštinska ideja kampova je da mladi pomažu mladima. Ovo je ogroman projekat kojeg bi  OKC provodio u saradnji sa Ministarstvom porodice, omladine i sporta, Omladinskim savjetom RS-a, Crvenog krsta i predstavnika lokalnih uprava iz poplavljenih područja“, istakla je Kukrika.

Onima koji razmišljaju o volontiranju, Kukrika kaže: „Volontiraj, nekome će tvoja pomoć sigurno značiti! Osim učinjenog dobrog djela i ponosa što ste dio jedne humane  priče, sigurno da iskustva koja se volontiranjem stiču  mogu i te kako obogatiti život svakog pojedinog volontera. Ako ništa drugo, onda u vidu anegdote, priče, uspomene. Nije teško biti fin  i povezati se sa nekim ko je isto takav“.

OKC je u jeku i poslije poplava preuzeo ulogu Volonterskog servisa RS, a procijenjeno je da je preko 1300 volontera pomagalo građanima u poplavljenim područjima i da je odrađeno preko 10.000 volonterskih sati: od volontera sa Pala, preko Banjaluke do volontera iz Gradiške. Poslovi su bili raznovrsni: od čišćenja kuća i okućnice samih građana, čišćenja institucija, preko prikupljanja, utovara-istovara,  pakovanja, prevoza i  distribuisanja humanitarne pomoći ugroženim licima.