STARI SVJETSKI POREDAK ILI ANTIHRVATSKA ZAVJERA NA CORINTHIANS ARENI

Izdvajamo

• Hrvatska je tako opet mala, nevažna zemlja sa Fifine karte, sa samog dna Svjetskog Poretka, i svjetski je poredak opet onaj stari. Hrvatima, koji su se petnaest godina zaduživali kod sudaca kao da je Fifa hrvatska porezna uprava, misleći da nikad neće morati vratiti dug, sad su – posve razumljivo – bijesni, ali ja na njihovom mjestu ne bih bio.

Povezani članci

• Lucić: Europo, izem ti Evropu!
• Brisel sve zahtjevniji prema zemljama Zapadnog Balkana
• Preko 30.000 ljudi na protestima u znak podrške reformi obrazovanja
• Pogba još jednom na nevjerovatan način pokazao ljubav Francuskoj
• Nerzuk Ćurak: “Nema prečeg zadatka za Sarajevo i Zagreb od uspostavljanja nove politike prijateljstva”
• STAND UP NARODNI HEROJI

Mračne sile Starog Svjetskog Poretka operaciju su brižljivo pripremale godinama. Da, gospodo: klasična dobra, stara antihrvatska zavjera.

Piše: Boris Dežulović

Izgledalo je da se Hrvatima više zaista nema što ukrasti, ali cijela Tuđmanova mafija iz devedesetih zajedno s Ivom Sanaderom i Nadanom Vidoševićem u sve dvadeset četiri godine nije toliko opljačkala Hrvatsku koliko japanski sudac Yuichi Nishimura u devedeset minuta prve utakmice Mundijala protiv domaćina.

I to je pri tom napravio tako hladnokrvno otvoreno i javno – bez tajnih računa u austrijskim bankama, fiktivnih firmi, off shore kompanije na Djevičanskim Otocima i vjenčanog kuma u hrvatskom Ministarstvu financija – da sam čak i ja, provjereni mrzitelj svega hrvatskog, teška srca na kraju utakmice morao priznati kako je Hrvatska pokradena.

Tokijski jakuza Nishimura sa Corinthians Arene u Sao Paolu iznio je jedan nepostojeći penal za Brazil i jedan čisti hrvatski gol, a neki svjedoci tvrde da je hladnokrvno u džep stavio i onaj crveni karton Neymaru što ga je Hrvatska tražila cijelu noć: ukratko, sve što je nakon dvadeset četiri godine temeljite pljačke opustošenoj Hrvatskoj uopće ostalo.

Republika Hrvatska tako je pred ponoć, koji minut prije petka trinaestog, i službeno bankrotirala.

Ili je tako barem izgledalo svima koji su gledali otvaranje Svjetskog prvenstva, uključujući cjelokupnu svjetsku sportsku štampu zajedno sa samim brazilskim novinarima, i provjerene mrzitelje svega Hrvatskog, na čelu s Garyjem Linekerom, Chrisom Waddleom, antihrvatskim BBC-jem i engleskom Wikipedijom.

Bilo bi, uostalom, prilično razočaravajuće da nije tako. Mračne sile Starog Svjetskog Poretka operaciju su, naime, brižljivo pripremale godinama. Da, gospodo: klasična dobra, stara antihrvatska zavjera. Ovaj put izvedena tako briljantno da je čak ni Hrvati nisu primijetili, uvjereni kako je riječ o samo još jednoj brutalnoj oružanoj pljački. Zato je, najzad, posao povjeren najzajebanijoj od svih svjetskih mafija – japanskoj. Jedan telefonski poziv s nepoznate lokacije, kratki razgovor i klimanje glavom, i plaćenik tokijskih jakuza Yuichi Nishimura izvadio je iz bambusova ormara crnu odoru i umiješao se u putnike na letu Tokyo-Sao Paulo.

Hrvati, naime, možda i zaboravljaju, ali snage Starog Svjetskog Poretka ne.

Svima je tako onaj šokantni jedanaesterac u šezdeset devetoj minuti, koji je Brazilcima donio pobjedu, izgledao kao neviđeno Fredovo glumatanje – brazilski je napadač u hrvatskom šesnaestercu pao kao statist u Bitci na Neretvi, pri tom tako loše da bi ga i sam Bulajić sedam puta vraćao da ponovi scenu – ali razmislite li malo bolje, to glumatanje i nije bilo tako neviđeno.

U osmini finala mitskog Mundijala u Francuskoj 1998. tako je, recimo, pao Aljoša Asanović: zajedno s Popescuom utrčao je u rumunjski šesnaesterac, i onda odjednom – pao. Nitko živ nije vidio što se dogodilo, ali argentinski sudac Javier Alberto Castrilli hladnokrvnošću japanskog jakuze pokazao je na penal, i Davor Šuker je – sad se sjećate – Hrvatskoj donio četvrtfinale.

Baš kao što je šesnaest godina kasnije na Corinthians Areni, u dvadeset sedmoj minuti, još uvijek kod rezultata 1:0 za Hrvatsku, najveći brazilski as Neymar s očitim predumišljajem – kamera je neumoljiva – najprije pogledao kako Luka Modrić dolazi po jednu loptu, pa ga hladno i proračunato, klasičnim okinawskim uechi-ryu udarcem lijevim laktom, oborio na travu. Bio je to faul za crveni karton – svakako neviđen, jer ga Yuichi Nishimura nije vidio takvog – ali razmislite li malo bolje, taj faul i nije bio tako neviđen.

U četvrtfinalu mitskog Mundijala u Francuskoj 1998. tako je, recimo, kod rezultata 0:0, njemački bek Christan Wörns oborio Davora Šukera: bilo je to četiri puta manje brutalno i bez slutnje Neymarovog predumišljaja, klasični zapravo žuti karton, ali danski sudac Rune Pedersen hladnokrvnošću japanskog jakuze pokazao je Wörnsu izravni crveni, i Robert Jarni je dvije-tri minute kasnije – sad se sjećate – uvalio Koepkeu, načeo Njemačku i Hrvatskoj donio polufinale.

Ako, međutim, taj čuveni crveni karton još i trpi analizu, što onda reći za onaj par dana kasnije, u glasovitom polufinalu protiv domaćina Mundijala, kad je dvadeset minuta prije kraja kapetan Francuske i ljubimac nacije Laurent Blanc u gužvi u hrvatskom šesnaestercu lagano dodirnuo Slavena Bilića, a ovaj pao mrtav, iskasapljen, raskomadan i plitko zakopan, u vjerojatno najgore odglumljenom faulu u cjelokupnoj povijesti nogometa? Brazilac Fred je prema tom Bilićevom padu ispao karakterni glumac britanske kazališne škole, sâm sir Alec Guinness.

Španjolski sudac Garcia Aranda, međutim, hladnokrvnošću japanskog jakuze pokazao je šokiranom Blancu direktni crveni karton, i to – valja podsjetiti – ne samo kao domaćinu Mundijala, nego samom kapetanu domaćina, eliminiravši ga tako iz eventualnog finala, dobrih dvadesetak minuta prije kraja, pri minimalnom vodstvu od 2:1, poklonivši Hrvatskoj povijesnu priliku s igračem više.

Suci na Mundijalu u Francuskoj više od toga nisu mogli, pa Hrvatska finale na kraju ipak nije vidjela. Vidjela je, međutim, Mundijal četiri godine kasnije.

Svima je tako onaj šokantno poništeni izjednačujući Perišićev gol u osamdeset trećoj minuti utakmice na Corinthians Areni izgledao kao neviđeni previd suca Nishimure – Olić je nadskočio vratara Cesara i spustio na peterac, to se kao faul ne svira ni u ženskom šahu, a kamoli u nogometu – ali razmislite li malo bolje, ni taj previd i nije bio tako neviđen.

U drugom kolu grupne faze Mundijala u Japanu i Sjevernoj Koreji 2002., nakon poraza od Meksika zapravo odlučujućoj utakmici hrvatske reprezentacije, danski je pomoćni sudac Jens Larsen najprije u 50. minuti, kod rezultata 0:0, hladnokrvnošću japanskog jakuze mahnuo ofsajd i poništio kristalno čisti gol Cristianu Vieriju, valjda najregularniji na cijelom dotadašnjem Mundijalu. Ili barem najregularniji do kraja te utakmice, kada je u trećoj minuti sudačke nadoknade, kod vodstva Hrvatske od 2:1, hladnokrvnošću samog oyabuna japanskih jakuza, ponovo podigao zastavicu i poništio kristalno čisti gol Pippa Inzaghija.

Suci na Mundijalu u Japanui Koreji više od toga nisu mogli, pa Hrvatska osminu finala na kraju ipak nije vidjela. Vidjela je, međutim, Mundijal u Njemačkoj četiri godine kasnije, kad je u dvadeset prvoj minuti utakmice s Japanom, kod rezultata 0:0, Dado Pršo pretrčao Tsuneyasua Miyamota i onda iznenada pao, a belgijski sudac Frank de Bleeckere hladnokrvnošću japanskog jakuze pokazao jedanaesterac za Hrvatsku.

Taj je penal, međutim, bio prijelomni. Japanski jakuze su se ozbiljno naljutili, pa kad ga je vratar Kawaguchi Srni na kraju ipak obranio, a suci na Mundijalu pokušali su još jednom – onom povijesnom odlučujućom utakmicom s Australijom, kad je engleski sudac Graham Poll hladnokrvnošću japanskog jakuze ostavio Šimunića na terenu i nakon drugog žutog kartona – dalje od toga više nisu ni mogli, ali ni htjeli. Hrvatska osminu finala na kraju tako ipak nije vidjela, a u kući Nishimurovih u Tokyju zazvonio je telefon.

Kad je tako osam godine kasnije Hrvatska stigla na svoj četvrti Mundijal, stiglo je vrijeme za naplatu.

Hrvatskoj, dosadašnjoj miljenici svjetskih sudaca na Mundijalima, jednostavno je stiglo rješenje o ovrsi. Maloj, nevažnoj mrlji s atlasa svijeta, kojoj su najugledniji Fifini suci poklanjali golove, penale, kartone i ofsajde protiv samih domaćina Mundijala i najvećih svjetskih nogometnih sila – Njemačke, Francuske ili Italije – istekao je, shvaćate, rok za vraćanje kredita.

Prezaduženoj Hrvatskoj na vrata su tako zakucali neumoljivi ovrhovoditelji i utjerivači dugova predvođeni Yuichijem Nishimurom, odnijeli su joj i Pršin i Asanovićev penal, i Vierijev i Inzaghijev poništeni gol, i Wörnsov i Blancov crveni, i sva tri Šimunićeva žuta kartona.

Mračne sile Starog Svjetskog Poretka operaciju su brižljivo pripremale godinama. Da, gospodo: klasična dobra, stara antihrvatska zavjera.

Hrvatska je tako opet mala, nevažna zemlja sa Fifine karte, sa samog dna Svjetskog Poretka, i svjetski je poredak opet onaj stari. Hrvatima, koji su se petnaest godina zaduživali kod sudaca kao da je Fifa hrvatska porezna uprava, misleći da nikad neće morati vratiti dug, sad su – posve razumljivo – bijesni, ali ja na njihovom mjestu ne bih bio.

Kad bi Hrvatska, naime, tako vratila i sve ostale svoje dugove, bila bi opet – ili, točnije, prvi put u povijesti – mala, sretna državica po ljudskoj mjeri: nikad u osmini finala, ali vazda na Mundijalu.