Viktor Ivančić: GLAS NAVODA (2)

Izdvajamo

• Hoćemo li uskoro svjedočiti vedrim prizorima u kojima policijske i vojne trupe odvode građane na izbore, tjerajući ih da pred puščanim cijevima ponosno marširaju prema konačnome ostvarenju demokratske slobode?

Povezani članci

• Preko 5.000 izbjeglica ušlo u Hrvatsku
• Nerzuk Ćurak: „Čemu Orbanova Europa? Što će nam tvrđava EU?“
• Kako je Plenković sadio, tako će i žeti
• Quo vadis, Hrvatska?
• Nas i Rusa 300 milijuna
• Iskupljenje u Varivodama

Hoćemo li uskoro svjedočiti vedrim prizorima u kojima policijske i vojne trupe odvode građane na izbore, tjerajući ih da pred puščanim cijevima ponosno marširaju prema konačnome ostvarenju demokratske slobode?

Piše: Viktor Ivančić, Novossti

Prošloga tjedna na ovome smo se mjestu pozabavili agitacijskim naporom glavnoga urednika jednog tiražnog dnevnika (radilo se o Viktoru Vresniku iz Jutarnjeg lista) koji je, pozivajući čitatelje da neodložno odu na birališta i konzumiraju „svoje demokratsko pravo“, nesuđene glasače suočio s otvorenom moralnom ucjenom: „Ne izađete li na izbore“, poručio im je, „ostanete li po strani namjerno, iz bojkota, poklopite se ušima i ubuduće šutite“.

Manje od deset dana trebalo je proći da urednikova moralka, u istome listu, poprimi praktičniju formu, naime da se prijetnja preoblikuje u konkretan zakonski prijedlog. „Izlazak na izbore možda bi i u Hrvatskoj trebala postati zakonska obaveza“, glasi naslov komentara Augustina Palokaja, inače dopisnika iz Bruxellesa, što je objavljen prošlog ponedjeljka. Ako je suditi po ritmu započete kampanje za utjerivanje parlamentarne demokracije u kosti – s konačnim ciljem da se uvođenjem zakonske obaveze glasanja formalizira prisilno-demokratski poredak u svoj svojoj oksimoronskoj raskoši – u sljedećoj će rundi iz naslova Jutarnjeg lista vjerojatno otpasti onaj „možda“.

Otkuda toliki strah od glasačke apstinencije? Izgleda kako je činjenica da su tri četvrtine građana Hrvatske odlučili bojkotirati prošle izbore poprilično uznemirila političku klasu i njene medijske poslužitelje. Što smjeraju politički neodgovorni građani? Koliko je gorljivosti u njihovoj apatiji? Radi li se o zavjeri, o milijunskoj vojsci urotnika s paklenskom misijom podrivanja ne samo vladajuće oligarhije, već i kompletnog partitokratskog sustava kojemu se u svim službenim proglasima tepa da je demokratski?

Doista, što činiti s onima koji se svjesno, protivno svim naputcima, izuzimaju iz sistema, koji nisu tek statični oponenti političke vlasti u okviru zadanih pravila igre, već oni čija statičnosti sadrži potmulu prijetnju, koji odbacuju i sam princip legitimiranja vlasti, te odbijaju sudjelovati u obredu njena konstituiranja? I koliko je udaljen onaj donji prag ispod kojeg demokratski izabrana vlast nepovratno gubi legitimnost?

S obzirom da dolazi odozgo, da ga je inicirala servisna služba vlasti, zahtjev za uspostavom prisilno-demokratskog poretka može se promatrati i kao svojevrsni odjek one čuvene Brechtove ironijske formule prema kojoj je, kada ljudi izgube povjerenje u vladu, jednostavnije raspustiti narod kako bi vlada izabrala novu vladu, samo što će u prijelaznoj fazi, budući da još nije izumljen način da se narod efikasno raspusti, isti biti utjeran u normativnu klopku i prinuđen da slobodnom voljom ovjeri one koji su mu nametnuti. Potrebno ga je lišiti slobode odlučivanja da bi sudjelovao u slobodnome odlučivanju.

Augustin Palokaj poziva se na primjer Belgije – uz Grčku i Luksemburg jedine europske države gdje je izbjegavanje biračkih mjesta zakonom kažnjivo (s napomenom da se u Grčkoj propisane kazne praktički nikad ne primjenjuju, dok se u Belgiji one isporučuju samo „recidivistima“, tj. serijskim počiniteljima zločina nad izbornom procedurom) – ali upadljivo izbjegava spomenuti neke druge zemlje u kojima je prisilno-demokratski režim ostvario značajna slobodarska postignuća, od Sjeverne Koreje ili Demokratske Republike Kongo, preko Singapura, Tajlanda, Kostarike ili Hondurasa, pa do Bolivije, gdje se izbornim apstinentima na tri mjeseca blokiraju plaće na bankovnim računima.

U svakom slučaju, pošto je trasa budućih stremljenja zacrtana, ne čini se blesavim već sada postaviti pitanje što će se zbivati kada ideja o prevenciji zločina pretegne nad politikom kažnjavanja, kada se ozbiljnije poradi na tome da nestašni elektorat ne može izbjeći sudbini da „odlučuje o svojoj sudbini“. Hoćemo li svjedočiti vedrim prizorima u kojima policijske i vojne trupe odvode građane na izbore, tjerajući ih da pred puščanim cijevima ponosno marširaju prema konačnome ostvarenju demokratske slobode?

Zagovornici prisilno-demokratskog poretka namjerno polaze od pogrešne pretpostavke da se građani koji ne pristupaju izborima, zbog indolencije ili neobjašnjive potrebe za destrukcijom, odbijaju politički izjasniti, premda se oni izjašnjavaju više nego jasno: protiv svih predloženih kandidata. Opće je mišljenje političke klase i njenih medijskih promotora kako problem ne leži u sustavu – podešenom da služi održavanju statusa quo, da kroz strogo reguliranu slobodu izbora servira iluziju slobodnoga političkog djelovanja – već u hordama neodgovornog pučanstva koje ga sabotiraju i čine nepotrebno krhkim.

Zbog toga je i argumentacija Augustina Palokaja poučno kontradiktorna, jer on objašnjava kako će se masovnim posjetom biralištima postići „veća odgovornost vlasti prema građanima“, a u istoj rečenici tvrdi da je nužno „izlazak na izbore učiniti zakonskom, a ne samo građanskom obavezom kako ne bismo više mogli reći: ‘Ja nemam ništa s tim jer ionako ne glasam’“, prebacujući na taj način teret odgovornosti odozgo prema dolje.

Naizgled je riječ o nečemu posve drugom od preporuke njegova urednika da se, ukoliko pripadate mrskim ignorantima, „poklopite ušima i ubuduće šutite“, međutim – šutnja je u oba slučaja zajamčena. Građanski gard koji je prema komentatoru Jutarnjeg lista nedopustiv – „Ja nemam ništa s tim jer ionako ne glasam“ – uz prinudni karakter demokratskih rituala izokreće se u svoju suprotnost: „Preuzimam punu odgovornost jer ne mogu da ne glasam.“

Tu leže stvarni motivi širenja moralne panike i histeričnih lamentacija: optuživanjem nelojalnih građana, upozoravanjem kako je krajnje neodgovorno apstinirati od izbora, zapravo se traži da oni preuzmu odgovornost za odluke u čijem donošenju pouzdano neće sudjelovati. Oni ne trebaju legitimirati tek vladajuću garnituru, nego iznad svega vladajuće postupke.

Bezbrojni su primjeri iskorištavanja građana za podizanje demokratskih kulisa iza kojih će se provoditi autoritarna praksa. Jednome upravo svjedočimo u susjedstvu: izlaskom na izbore glasači u Srbiji nisu dali ovlasti premijeru Aleksandru Vučiću da hakerskom baražnom vatrom sruši portal Peščanik – nakon što su tamo objavljeni dokazi kako je ministar policije plagirao doktorat – no on je taj podvig svejedno izveo, uz pomoć „nepoznatih počinitelja“, a dio operacije čini i njegova bijesna dreka da nema ništa s tim, da u Srbiji nitko ne zavodi cenzuru i da mu ne pada na pamet baviti se sajtovima koji „vode uobičajeno prljavu kampanju protiv svoje vlade“.

Kada se dakle Vučić realizira kao politički satrap, kada brutalno guši kritički govor i pritom cinično kriješti kako poštuje slobodu medija, to uopće nije u koliziji s mehanizmom njegova dolaska na vlast, naprotiv, u interesu mu je osigurati „sudioništvo“ što većeg i kompaktnijeg kolektivnog bića, jer je upućen u slatki paradoks: jedan dio svojih despotskih manira crpit će upravo iz demokratskog legitimiteta, pošto su stvari postavljene tako da „demokratsko odlučivanje“ izvan zone vlasti ne postoji, da je ono svedeno na kratkotrajno švrljanje po glasačkom listiću i odmah zatim stornirano, a sve drugo je loša simulacija društvene debate.

(Uzgred rečeno: pretpostavke optimista da u slučaju većeg odaziva na izbore Vučić ne bi ni postao premijer spadaju u labave špekulacije, a očekivanja kako će zbog svojih postupaka biti „kažnjen“ u sljedećem izbornom turnusu pogotovo, tim više jer će se satrap svojski truditi da kritički punktovi poput Peščanika u međuvremenu budu zbrisani.)

Aktualna kampanja u Hrvatskoj utoliko nema ni jednu drugu ambiciju nego učvrstiti one naherene kulise, proširiti opsjenu kako je od presudne važnosti apatiju zamijeniti pseudoangažmanom. Izborne apstinente valja uvjeriti kako je krajnji čas da, umjesto pasivnih promatrača, postanu aktivni učesnici u vlastitoj kastraciji. Dužni su biti agilni u svojoj osujećenosti. A ako to ne shvate milom, razumjet će zakonskom silom.

Zbog toga je, na posve neutralan način, treba prokazati tek kao bijedni pokušaj oduzimanja još jednog komadića osobne slobode. Ovdje, naime, ne propagiramo bojkot demokratskih izbora, već branimo demokratsko pravo da se to nekažnjeno čini.