Lopata

Povezani članci

• Chris Dercon: Ono što se desilo u Srebrenici je nevjerovatno grozno i još uvijek jeste
• Dennis Gratz: EU i Milorad Dodik stvaraju privid pregovora o pravosuđu
• DODJELOM NAGRADE NAJBOLJEM FILMU ZAVRŠAVA SE 8. PRAVO LJUDSKI FILM FESTIVAL
• LJEKARSKA KOMORA UPOZORAVA: Spajanje Opšte bolnice i Kliničkog centra je nezakonito!
• Intervju tjedna – Predrag Lucić: Kad se intelektualci igraju mesara, svima nam je glava na panju
• Nerzuk Ćurak: Nacionalizam je nenormalna normalnost

U poplavi informacija o teškoćama koje prate normalizaciju stanja u gradovima i selima stradalim u nedavnim razornim poplavama pojavljuju se i vijesti koje govore da život ipak nije stao i da ne vrijedi prepustiti se neutješnom jadikovanju nad onim što je mutna voda odnijela. Nošeni voljom da žive i bore se i kad sve izgleda beznadežno, četvero mladih ljudi iz Željeznog Polja kod Žepča, područja koje je prirodna katastrofa gotovo potpuno uništila, stupilo je u brak.

 Piše: Gojko Berić

Dvadesetpetogodišnjaci Muhamed Mašić i Emir Zekić i njihove šest godina mlađe izabranice Lejla Efendić, odnosno Medžida Mujić, vjenčali su se u Donjoj Golubinji, pod vedrim nebom, kao što je nalagala simbolika njihove stradalničke sudbine, jer su svi ostali bez krova nad glavom. Dvostrukom šerijatskom vjenčanju prisustvovalo je nekoliko stotina mještana. Kako se moglo pročitati u Oslobođenju, udaji Lejle Efendić prethodila je drama sa filmskim prizorima. Djevojka je pred prirodnom stihijom bježala preko planina, noseći sa sobom vjenčanicu, koja joj je ostala u snijegu. U jednom trenutku je pala u nesvijest.

Na svadbi u Golubinji zabilježen je i jedan bizaran detalj, pun simbolike. Parovima je uručen neobičan svadbeni poklon – lopate i metle. Trebaće im. U televizijskim prilozima i na novinskim fotografijama snimljenim u Doboju, Maglaju, Šamcu, Zenici, Bijeljini… dominira jedna prastara alatka – lopata. Lopata je u rukama poletnih volontera, pripadnika civilne zaštite, vojnika, svih koji čiste poplavljene ulice, kuće i stanove. Bez nje bi taj posao bio nemoguć. Ne može se bagerom ili buldožerom ući u kuću ili u stan. Ali, zato je tu lopata. Zahvaljujući poplavama, ta jednostavna alatka, koja ostavlja žuljeve na dlanovima, stekla je upotrebnu vrijednost i u politici. Željka Cvijanović, premijerka Republike Srpske, ovako je reagovala na kritike opozicije, koja optužuje vlast da se nije znala nositi sa posljedicama prirodne katastrofe: “Nisam vidjela da je neko od opozicionih prvaka ovih dana uzeo lopatu u ruke.” Bila je to aluzija na gest njenog partijskog šefa Milorada Dodika, koji se pridružio studentima koji su lopatama čistili Doboj i Šamac i, naravno, slikao se s njima. Lopate se u Orašju latio i visoki predstavnik Valentin Inzko. Aleksandar Vučić je prije nekoliko mjeseci pozvao Srbe da se hvataju lopate i počnu raditi vrijedno “kao u Titovo vreme”.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća lopati pripada centralno mjesto u sferi manuelnog rada. Američki inženjer Winslow Frederick Taylor (1856-1915) uzeo je štopericu, papir i olovku i počeo posmatrati pokrete radnika, razdvajajući potrebne od nepotrebnih pokreta, i tako utvrdio koliko svaki konkretan posao zahtijeva radnog vremena. Na osnovu toga je utvrđivao normu za svakog pojedinog radnika i uveo sistem diferencijalnog plaćanja. Tako je nastala čuvena Taylorova “nauka o radu s lopatom”, koju je Lenjin ironično nazvao “naukom o cijeđenju radničkog znoja”. U početku je Taylorov eksperiment mnogima izgledao smiješno, ali kad su se uvjerili da je njegov cilj maksimalna produktivnost, a time i maksimalni profit, kapitalisti su široko prihvatili sistem poznat kao “taylorizam”. Taylor je ušao u istoriju kapitalizma kao naučnik koji je imao velike zasluge za njegov razvoj, iako po cijenu “prefinjene bestijalnosti buržoaske eksploatacije radnika”. U periodu kad je manuelni rad bio dominantan, od lopatanja su profitirali i kapitalisti i socijalizam, s tom razlikom što se socijalizam sporo odricao lopatanja.

Moje lično iskustvo s lopatom prilično je skromno. Prvi ozbiljniji kontakt s tom alatkom imao sam u ljeto 1958. godine na izgradnji autoputa Bratstvo-jedinstvo. Naša mostarska brigada, zajedno s još desetak iz raznih krajeva zemlje, radila je na dionici koja je prolazila kroz malo, pitomo slovenačko mjesto Trebnje. Ja sam bio nešto kao pisar u štabu brigade, što je, naravno, bila privilegija. Tada niko od nas nije znao da Titova omladina, udarnički raspoložena do fanatizma, cijedi svoj znoj po normama koje je uspostavio neki tamo Taylor, miljenik američkih kapitalista, niko nije imao pojma o njegovoj “nauci o radu s lopatom”. Za žuljeve se ionako nije marilo. A kad nam je rečeno da će na trasu uskoro doći Tito, počele su padati sve Taylorove norme. Kući sam se vratio sa nezasluženom Pohvalnicom za doprinos u izgradnji socijalizma. Prosto rečeno, bio sam slab na lopati, ali ona je ipak odigrala važnu ulogu u mom životu, jer sam u mostarskoj Slobodi objavio dvije reportaže sa izgradnje autoputa. Četiri godine kasnije zaposliću se u tom listu u statusu reportera, što je u maloj lokalnoj redakciji bila velika privilegija.

Lopata je bila simbol slavnih omladinskih radnih akcija, kojima se odmah nakon rata počela obnavljati i izgrađivati razrušena zemlja. Današnje generacije teško razumiju elan omladine stasale u tim prvim poratnim godinama. Njime je bio fasciniran i Ivo Andrić, što se može vidjeti iz njegove reportaže sa jedne radne akcije, objavljene u Politici. Danas je lako reći kako je sve to bila utopija, trijumf ideološke kampanje i neostvarene nade. Ali još postoji ponešto što je bilo njihovih ruku djelo, postoji i taj autoput iznevjerenog naziva. Činjenica je da stručnjaci danas ne mogu da objasne kako je bilo moguće izgraditi 90 kilometara pruge Brčko – Banovići, od maja do novembra 1946. godine – lopatom, krampom, ćuskijom, kolicima zvanim kariola? I kako je bilo moguće već sljedeće 1947, od 1. aprila do 15. novembra, izgraditi 240 kilometara pruge između Šamca i Sarajeva, sa deset tunela i 17 mostova?

Personifikacija te slavne udarničke epohe bio je legendarni rudar iz Breze Alija Sirotanović. “Nije bio on niti bombaš/ nije bio on niti sportista./ Sve što je imao od oružja/ to su srce, ruke i lopata”, glasi jedan stih iz pjesme koju je Aliji posvetilo “Zabranjeno pušenje”. Lopata nas prati od rođenja do smrti, njome nas grobari zatrpavaju u zemlju. “I ikona i lopata od jednog drveta biva”, glasi narodna izreka.

oslobodjenje.ba