(ANTI)FAŠIZAM NAŠ SVAGDANJI

Povezani članci

• Nermin Nikšić: Milanović ponižava žrtve i veliča zločince, poručujem mu”Smrt fašizmu”
• Hrvatska predsjednica, premijer i ministar obrane igraju se rata
• Batinaši
• Protiv nacionalizma
• Promocija znanstvene slikovnice „Ja sam zvijezda“ Ivice Puljka u Zagrebu
• Snježana Kordić: Što je nacionalizam?

Foto: AFP

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

         “Pa, do kada ćemo mi biti fascinirani ustašama i partizanima?”, upitala je “zabrinuto” novinarka javne televizije, HTV, svoje sugovornike na dan, kada je trebalo dostojno obilježiti Dan oslobođenja Zagreba. No, osim što su toga dana “trojica veličanstvenih” (nekada su ih zvali državni vrh, mada tako nešto Ustav RH ne poznaje) položili vijence kod Zida boli, kod Grobnice narodnih heroja i kod središnjeg križa na groblju Mirogoju (bolje svima, nego samo antifašističkim borcima iz NOB, mogao bi netko zamjeriti, zar ne?) i osim što su antifašisti održali sjednicu u staroj Gradskoj vijećnici, dogodilo se nije ništa. Vraćanje imena Ulici 8. svibnja (maja) 1945. i dalje spada u područje neostarivih želja, a treba se bojati da je sve manje onih koji znaju zašto je taj datum za Zagreb važan. No, zato su toga dana demonstrirali “vječno jučerašnji” – ne po godinama, nego po mentalnome sklopu – tražeći da se trgu na kojemu je Hrvatsko narodno kazalište oduzme ime “zločinca Josipa Broza”. Notorni Zdravko Tomac pohvalio se, doduše, u već spomenutoj emisiji HTV kako je on “još 1996. predlagao preimenovanje toga trga u Trg dr. Franje Tuđmana”. I svakako, kako stvari u Hrvatskoj danas stoje mnogo je realnije očekivati da će maršal Tito izgubiti svoj trg, nego da će Zagreb – ponovo – dobiti ulicu koja će podsjećati na dan kada je dočekao slobodu nakon četverogodišnje ustaške strahovlade. Zločine te strahovlade u “pravnoj državi Hrvatskoj” nekažnjeno se može relativizirati, pa i negirati. Ide to čak i do tvrdnje kako su partizani svoje zločine počinjene u Jasenovcu nakon 1945. (a gdje to, kada su ustaše prije bijega doslovno sravnili sa zemljom cijeli logor?) jednostavno pripisali nevinim ustašama koji su – i to možemo čitati u novinama na koje  ama baš nitko ne reagira – mahom bili oženjeni Židovkama, a rasne su zakone “morali donijeti”. Upada u oči da ovi apologeti ustaške države negiraju samo zločine nad Židovima (mada propuštaju odgovoriti na pitanje tko je onda pobio većinu Židova koji su se zatekli u Hrvatskoj 1941.?), dok Srbe kojih je pobijeno daleko više (a više ih je i bilo) nitko ne spominje. Prevaliti preko jezika laž da su neki ustaški dužnosnici bili oženjeni sa Srpkinjama, to je i njima previše. Ne zato, što bi laž bila prevelika, nego zato što su Srbi u pitanju. Treba to otvoreno reći, nema više smisla okolišati.

         Promijenimo priču. Na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora Jasenovca održana je komemoracija kojom je obilježen  pokušaj proboja preostalih logoraša na samome kraju Drugoga svjetskog rata. Održana je sa zakašnjenjem, jer vodeći državni dužnosnici nisu mogli doći. Pa postaje jasno kako zapravo nije bilo toliko bitno obilježiti proboj, koliko dati priliku njima, čelnim ljudima države, da prakticiraju “prigodničarski antifašizam”. I čuli smo opet na prvi pogled lijepe riječi, ali nekako je u tim osudama Zla nedostajala državnička odlučnost, pa je tako preživjelim ustaškim zločincima zaželjeno da provedu “nemirnu starost”, umjesto da im je najavljeno uhićenje i suđenje. U isto vrijeme izvodi se pred sud Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova samostalne Hrvatske pod vrlo “klimavom” optužbom zbog ubojstva desetak ljudi u prvim poratnim danima. No, ne zaboravimo, Boljkovac je zaslužan što u Gorskom Kotaru u vrijeme rata koji je po uzoru na Staljinovo nazivlje (Veliki domovinski rat) ušao u hrvatsku povijest pod imenom Domovinski, nije došlo do sukoba Srba i Hrvata. Bit će da je to ipak njegov veći krimen, nego onaj potpis na nalogu za premještanje skupine uhićenika (koji kasnije jesu bili strijeljani, ali ne po Boljkovčevoj zapovijedi!).

         Idemo dalje. Potkraj prošloga tjedna bila je sedamdeseta obljetnica zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske (ZAVNOH). Na tom su zasjedanju položeni temelji suvremene hrvatske državnosti, jer – za one koji ne znaju i ne žele znati – Hrvatska je i u sklopu Jugoslavije bila definirana kao država, i to ne samo po Ustavu  iz 1974. No, na taj se dan u Topuskom, gdje je zasjedanje održano – nije dogodilo ništa. Zgrada u kojoj su zasjedali vijećnici ZAVNOH-a i izabrali velikog hrvatskog književnika Vladimira Nazora za predsjednika, srušena je, ima tome dosta godina, u sklopu evidentno organizirane akcije brisanja s lica zemlje svakoga spomena na Narodno-oslobodilačku borbu, antifašizam i žrtve fašizma.  Kao spomen dom ZAVNOH-a nikada nije obnovljena. A na akademiji u Zagrebu, u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski kojom je obilježena obljetnica ZAVNOH-a (ali umotana u “celofan” proslave Dana Evrope, Dana pobjede i Dana oslobođenja Zagreba)  nije bilo ni predsjednika Republike, ni predsjednika Sabora, ni predsjednika Vlade. Jesu li oni svjesni da su tim izostankom devalvirali sve one prigodničarske riječi, izrečene u Jasenovcu, potpuno je retoričko pitanje.

         U takvu se politiku i u takvo stanje savršeno uklapa podatak da je hrvatsko (kažu: evropsko) pravosuđe ocijenilo neuvijeno prijeteće pismo predsjednika jedne minorne krajnje desne stranke ravnateljici Spomen područja Jasenovac samo kao prekršaj, da bi on potom privatno tužio osobu kojoj je prijetio, jer se ona to usudila objelodaniti, i to kao prijetnju svojemu životu. Tako funkcionira pravna država u kojoj se na političkoj razini zatvara oči pred evidentnim i dokumentiranim manifestacijama neonacizma i antisemitizma u Ukrajini, samo zato što mi “znamo” (ili nam je rečeno da trebamo znati, što je i opet retoričko pitanje) da su u ukrajinskim zbivanjima koja se sve više pretvaraju u tragediju samih Ukrajinaca – a za račun drugih – “dobri dečki” oni koji su rušili Janukovića,  bez obzira kako i uz čiju očitu i neskrivenu podršku, dok su “loši dečki” oni koji na istoku Ukrajine traže autonomiju (pri čemu, naravno, Rusija ne stoji po strani, mada se ne miješa izravno), a koje hrvatski mediji uporno i dosljedno, a netočno, nazivaju separatistima.

         I još jedna pričica. Nakon više od dvadeset godina postojanja samostalna se Hrvatska odvažila na TV ekrane staviti jedan od najboljih akcijskih filmova s tematikom iz NOB, “Signali nad gradom”. Film, inspiriran diverzantskom akcijom bez premca u okupiranoj Evropi svojedobno je prodan u deset stranih zemalja. To nam je javna televizija rekla. Nije, međutim, rekla da je odmah po proglašenju samostalne Hrvatske u Karlovcu uništena spomen ploča što je podsjećala na tu akciju (koju je vodio kasniji legendarni zagrebački gradonačelnik Veco Holjevac) i da se njezino ponovno postavljanje godinama onemogućava. Zato, međutim, stoji nova spomen ploča – ustaškim oružnicima ubijenima u akciji partizana.

         Znači li sve to da Hrvatska postaje fašistička država? Ne, to bi u najmanju ruku bilo pretjerano tvrditi. Uz to i zlonamjerno i netočno. A ima li osnove za tvrdnju da se nad Hrvatskom nadvijaju tamni oblaci neonacizma, nakon razdoblja između 2000. do 2010. u kojemu je antifašizam bio reafirmiran, mada praktično samo s vrha države? Na to se pitanje i može i mora odgovoriti potvrdno. I treba se s time suočiti, dok još nije kasno (ako već nije). Dok antifašizam ne bude etabliran kao nedodirljivi temelj današnjeg društva u Hrvatskoj, dok ne bude prihvaćen i tako i približen mladima – kao sustav vrijednosti koji se niti može, niti smije ograničavati na razdoblje od 1941. do 1945., dok Država bude šutjela na utužive pojave povijesnog revizionizma, tako dugo će desni radikali imati slobodno polje djelovanja – na štetu Hrvatske u koju se tako (o)lako zaklinju.

         I da se na kraju vratimo pitanju “zabrinute” novinarke HTV: “Dokle ćemo biti fascinirani ustašama i partizanima?” Odgovor je koliko jednostavan i jedini moguć, toliko i izvan sfere realnoga u Hrvatskoj, kakva je danas: tako dugo, dok stvari ne postavimo, jednom za svagda, tamo kamo spadaju. To znači ustaše u ropotarnicu povijesti iz koje više nikada neće izaći, a antifašiste-partizane (zajedno s njihovim Vrhovnim zapovjednikom) na pijedestal koji je namijenjen pobjednicima nad najvećim zlom u novijoj povijesti čovječanstva, ljudima koji su dali sebe u borbi za slobodu, ravnopravnost ljudi i naroda, međusobnu solidarnost i dostojanstvo čovjeka.