Mrš fašizmu (ustaštvu), sloboda (hrvatskom) narodu!

Povezani članci

• Svećenik a partizan Svetozar Ritig
• SPOMENIK GUBITNIKU
• Demilitarizirati godišnjice Oluje
• Život prije društvene kataklizme
• Lex sheriff ne donosi dobro lokalnoj zajednici
• Viktor Ivančić: PROTOKOL JEDNE LAŽI

Hrvatski fašizam ističem zato jer me on kao Hrvata najviše boli, i zato jer je to bolest koja se liječi isključivo interno i intimno, u sebi i svome narodu. A nikako eksterno i bučno, upirući prstom na susjeda preko plota odnosno državne odnosno nacionalne granice.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin

Možete li zamisliti nogometnu supermomčad u koju bi konzorcij najmoćnijih arapskih šeika i najbogatijih ruskih  tajkuna  utrpao sve aktualne najveće nogometne zvijezde, e da bi se svi skupa zadovoljavali  iživljavanjem na suparnicima ranga, eto (neka se tamo ne uvrijede, uvijek mi je to ime bilo na poseban način simpatično) NK (ili FK?) Pofalićkog, sarajevskog kvartovskog niželigaša. Pa da Ronaldo, Messi, Robben, Džeko, Modrić i njima slični iz nedjelje u nedjelju pukim činom istrčavanja na teren utrpavaju takvima na desetke „komada“, a onda obredno ponedjeljkom s gazdama u klupskom kafiću do u detalje analiziraju svaki gol, svaki dribling, svaki „tunel“ uvaljen onim „seljačinama“ od jučer.

A možete li usporediti tu zvjezdanu nogometnu momčad s reprezentacijom vodećih kolumnista na ovim (jugo…, pardon, južnoslavenskim) prostorima, a one amatere iz Pofalića s objektima  njihove neravnopravne novinarske igre, poput, kamo sreće da ga uspijem uvrijediti, aktualnog primjerka  obnašatelja (srpsko-hrvatski: otaljavatelja, ili još bolje, upražnjavatelja) funkcije splitskog socijaldemokratskog (sic!)gradonačelnika šjora Ive Baldasara?

Marx (Karl Marx, Trier 1818 – London, 1883), donedavno ideološki do otrcanosti forsirani, a odnedavno, isto ideološki, skoro pa zabranjeni  njemački filozof u svojoj najcitiranijoj, nama starijima još u uhu zvonećoj,  XI. tezi o Feuerbachu ustvrdio je: „Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on promijeni.“

Najaktualniji  reprezentant hrvatske novinarske elite trebao bi  biti EPH-ov kolumnist g. Jurica Pavičić, kojemu su baš ovih dana kolege udijelile cehovsku, HND-ovu nagradu za novinara godine.  U panegiriku koji  mu je tim povodom sročio kolega mu Damir Pilić u zajedničkoj im Slobodnoj Dalmaciji istaknuo je da se kod laureata dogodio rijetki spoj „vrsnog intelektualca i vrsnog novinara“ koji se hrabro i bespoštedno upušta u borbu za javno dobro, a protiv „najmoćnijeg protivnika – interesa krupnog kapitala“. A „otkad je hrvatsko društvo prije nekoliko godina počelo propadati, Pavičić u tekstovima postaje sve žešći“, a svojim osebujnim stilom „prodire kroz ljupke i naoko smislene narative neoliberalnog kapitalizma, kako bi pokazao naličje i žrtve tog narativa – takozvane male ljude i njihove živote.“  Što potkrepljuje citatom (po sjećanju): „Postat ćemo nacija kuhara i konobara i s nostalgijom se sjećati vremena kad smo znali napraviti brod.“ Zaključuje preporukom za čitanje Pavičića, jer on je „bistri i umni kroničar našeg propadanja.“

Sukladno toj reputaciji  šjor Jurica se Pavičić u svojim recentnim kolumnama, između ostalog, bezrezervno svrstao na stranu aktualne dubrovačke  građansko-ekološke ideološke paranoje (Srđ je naš, Eko-Omblići, DPDS- Društvo prijatelja dubrovačke starine, DAD- Društvo arhitekata Dubrovnik, HHO – Hrvatski helsinški odbor, Zeleni, neke političke strančice, neki portali, mnogi novinari, plejada znanstvenika  i stručnjaka raznih profila) koja u svakoj potencijalnoj (većoj) investiciji na ovom području vidi ekološko, i/ili ekonomsko,  i/ili socijalno,  i/ili komunalno, i/ili urbanističko zmijsko jaje, a u svakom potencijalnom (ozbiljnijem) investitoru njuše smradove  međunarodne porobljivačke i prostornožderačke mafije, koja se nameračila podjarmiti i opelješiti  baš Dubrovnik i naročito Dubrovčane.  Može li, na primjer,  nesretni gradonačelnik nesretnoga Stoca,   ako slučajno ovo čita, zamisliti da mu iznebuha banu, po svemu što osobno vidi i zaključuje, a potvrđuju to i ljudi iz ministarstava u Sarajevu, ozbiljni poslovni ljudi s investicijskim planom i vjerodostojnim garancijama za ulaganje od milijardu eura u golfograd  gore po Žegulji i/ili Hrgudu, i da nakon što je već poodmakao otkup zemlje od prezadovoljnih  vlasnika odnosnih, u objektivnom, tržišnom smislu, vukojebina, neki ugursuzi počnu buniti raju po čaršiji da će tone pesticida koje će se gore bacati kad-tad nepovratno zagaditi Bregavu, odnosno da neće imati što ni zagaditi, jer će vazda žedne sočnozelene golfske tratine p(r )olokati cijelu Bregavu, da će naša djeca umjesto da se posvete nauci i  nanotehnologiji  trajno ostati nosači palica bjelosvjetskim golferskim jebivjetrima, odnosno vrtlari u njihovim okolnim vilama, koje će oni koristiti niti mjesec dana godišnje, a ostatak vremena davati u time-sharing (tajm-šering)  sebi sličnima, i time otimati kruh iz usta domaćih iznajmljivača soba i apartmana…

Kaže šjor Pavičić, tipično za naš kolumnistički populizam, dakle verbalno, larpurlartistički efektno, a često, kao baš u ovom slučaju, sadržajno isprazno, da ćemo se s nostalgijom sjećati vremena kad smo znali napraviti brod. Netko (upućen, za razliku od Pavičića) je svojedobno kazao da je najuspješnija naša brodogradnja, u smislu izgradnje određenog  novog broda, bila ona koja je u konačnici pokrila 70 posto ukupnih troškova svoje izgradnje. Dakle, u tržišnom, ekonomski održivom i isplativom smislu (ne tehničkom!), mi zapravo  nismo znali napraviti brod. Posljedica su bezbrojne sanacije i vječni astronomski gubici naših brodogradilišta. Na čelu s najvećim, splitskim „Škverom“. Kojega je pred točno, odnosno tačno (stvarno bi se, barem na ovom portalu!, a i inače, trebalo vratiti tom obliku, kojega smo, isključivo koristili do 1970-tih, otkad smo intenzivirali proces  jezičnog „isključivanja“) godinu dana, uz silne radničke, sindikalne, lokal-patriotske, pa i kolumnističke otpore, preuzeo („privatizirao“) osebujni i, po meni, ludo hrabri i samosvjesni, samoborski poduzetnik gospodin Tomislav Debeljak, koji je prije toga, kako se čini, preporodio TVIK u Kninu, te koji izgleda da je stvarno u ciglu godinu dana  postavio stvari u Škveru na kakve-takve samostojeće noge. Da se napokon, daj Bože da se ne varam, u Škveru proizvodi po tržišnim principima i za tržište, a ne za tko zna koju po redu sanaciju, odnosno kako se to danas uvriježilo, predstečajnu nagodbu. Ali, gospodin Debeljak može biti siguran da neće primirisati kolumne šjora Pavičića, ni šjora Pilića, ni šjora Tomića ni šjora Lucića itd.  sve dok u nečemu debelo ne zas…trani. Gospodin  Debeljak, kao i  kolega mu g. Danko Končar u Brodotrogiru izgleda da stvarno mijenjaju uvriježenu ekonomski neodrživu paradigmu propadanja, i to baš onamo gdje je to do njihove pojave izgledalo najteže provedivo.

A naši vodeći (splitski) kolumnisti kao da se (samo)zadovoljavaju trljajući ku…, pardon, ruke što je, u konkretnom slučaju, karikaturalnog gradonačelnika zamijenio debilni, pa svakoga utorka („utorkaši“) u „klupskom“ kafiću rezimiraju tko je od njih prošloga tjedna bio „najbistriji“, a tko „najumniji“ „kroničar našeg propadanja“. A Marx, da ga nisu pozaboravljali, bi ih prekorio da bi svoje nesumnjive spisateljske talente trebali upregnuti poglavito da se taj trend zaustavi i izmijeni (na bolje).

Držeći, kao i oni, da je (neo)fašizam najveće i najprisutnije zlo na ovim prostorima, molim da mi se i na ovom portalu tolerira da svoje članke završavam onako, kako to već mjesecima  činim u lokalnom listu gdje redovito objavljujem. Radi se o reakciji na onodobnu riku iz maksimirske šume nogometaša Šimunića. (A propos, g. Šimunić je zbog kršenja pozitivnih hrvatskih zakonskih propisa ekspresno u roku dva dana mandatno prekršajno kažnjen od strane Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu na maksimalnu novčanu kaznu. A što čeka splitski ODO glede istovrsnog prekršaja koji se zbio neki dan u Splitu na, također javnom, otvaranju spomenika (para)vojnoj postrojbi koja i u svojim amblemima ima ispisan taj pozitivnim hrvatskim zakonima zabranjeni pozdrav?  A o punom imenu postrojbe da ni ne govorimo!).  Hrvatski fašizam ističem zato jer me on kao Hrvata najviše boli, i zato jer je to bolest koja se liječi isključivo interno i intimno, u sebi i svome narodu. A nikako eksterno i bučno, upirući prstom na susjeda preko plota odnosno državne odnosno nacionalne granice.

Mrš fašizmu (ustaštvu), sloboda (hrvatskom) narodu!