Heni Erceg: Hrvatska slijedi sramotni Tuđmanov stav o Jasenovcu

Povezani članci

• Most nad Neretvom
• Ljubo R. Weiss: Povodom presuda u Haagu: Mostar, Stari most – Bogdan Bogdanović i Vladimir Kreća
• Epidemija pendreka, krvi i uvreda
• Poruka lidera Tadića: Imaš laptop, vrati majku. Ili marš iz Srbije u 3LPM.
• VIŠE ISTORIJE SA VIŠKOM IDIOTA
• Reforma kaznenopravnog zakonodavstva: konzumiranje droga neće biti kazneno djelo

Jasenovac nikada nije, poput pažljivo održavanih i edukativnih njemačkih koncentracijskih logora, postao mjesto sjećanja i upozorenja, ono je tek neželjeni privjesak na povijesti države koja se i danas jednim djelom oslanja na skandaloznu tvrdnju svoga nekadašnjeg vođe Franje Tuđmana kako je Nezavisna država Hrvatska, ta fašistička marioneta, „bila izraz povijesne težnje hrvatskog naroda“.

Piše: Heni Erceg

Novinski naslov je glasio: „Od danas je i hrvatska zastava u Auschwitzu“, a onda i informacija o tome kako je gospodin Branko Lustig poveo u Krakow grupu zagrebačkih studenata na tradicionalni marš živih od Auschwitza do Birkenaua, a kojim se obilježava Dan sjećanja na holokaust. Tu su se mladi Hrvati mogli iz prve ruke upoznati sa strahotama holokausta, budući da im je vodič, gospodin Lustig, i sam bio zatočenik logora smrti. No usput je gospodin Lustig ostvario svoju staru želju da baš u Auschwitzu objesi hrvatsku zastavu, pa je upravo zbog toga vijest i dospjela u novine.

Ali zašto je filmski producent i dobitnik Oscara, gospodin Lustig, odlučio u ime sjećanja na žrtve holokausta izvjesiti hrvatsku zastavu baš u tom logoru? Zbog hrvatskog doprinosa antifašizmu? Da, dobro, da nije blagog okusa falsifikata ili sitne povijesne zablude gospodina koji se nakon dugog života u Americi vratio u Hrvatsku, pa svoje penzionerske dane posvećuje edukaciji mladih o zločinima nacističke Njemačke. U Auschwitz su, naime, dovođeni Židovi iz Jugoslavije, to jest Jugoslaveni, što se lijepo vidi i u filmu Schindlerova lista, koju je baš Lustig producirao, i gdje se govori o „kontingentu koji stiže iz Jugoslavije“.

Točnije, hrvatski Židovi, Srbi, komunisti, Romi… nisu imali potrebu putovati sve do Krakowa, budući da je Hrvatska problem s tim svojim „nečistim“ građanima vrlo organizirano i uspješno rješavala na teritoriju svoje male nacističke države, toga poslušnog i vrijednog satelita Hitlerove Njemačke. Hrvatski logor smrti zove se Jasenovac, pa je gospodin Lustig studente, umjesto na dugo putovanje do Poljske, mogao odvesti mnogo bliže, na domak Zagrebu, tamo u ono maglovito, sumorno područje, tragično mjesto smrti čak 83 tisuće ljudi, među kojima i dvadeset tisuća djece. I poučiti ih o domaćem zlu na onoj ruti kojom su u stočnim željezničkim vagonima ti ljudi odvođeni u Jasenovac, kao zadnju stanicu svoga života. Ali nije gospodin Lustig, inače poštovalac prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji se hvalio kako mu „srećom žena nije ni Srpkinja ni Židovka“, jedini koji preskače jednu stranicu povijesti koju također dijelom simbolizira ona zastava koju je ponosno objesio u Auschwitzu.

Zato Jasenovac i jest mrtvo, sablasno mjesto čiji memorijalni muzej posjećuju tek rijetki, nema organiziranih posjeta studenata ili učenika, nema tih lustiga koji bi u Jasenovcu educirali mlade o strahotama što ih je počinio nekadašnji hrvatski režim. I konačno, čija bi se to zastava trebala vijoriti u Jasenovcu, kao „uspomena na sve žrtve holokausta“? Jasenovac nikada nije, poput pažljivo održavanih i edukativnih njemačkih koncentracijskih logora, postao mjesto sjećanja i upozorenja, ono je tek neželjeni privjesak na povijesti države koja se i danas jednim djelom oslanja na skandaloznu tvrdnju svoga nekadašnjeg vođe Franje Tuđmana kako je Nezavisna država Hrvatska, ta fašistička marioneta, „bila izraz povijesne težnje hrvatskog naroda“.

Utoliko je i bilo moguće da se obilježavanje godišnjice proboja jasenovačkih zatočenika, koje doduše tradicionalno služi tek kao politička predstava, ove godine naprosto odgodi! Za tjedan dana. Jer da predsjednik države ima neka druga neodgodiva posla. Pa gdje je to bio najviši državni birokrat na dan kada je prije šest desetljeća grupa preživjelih logoraša Jasenovca poduzela proboj i otišla u slobodu, dok su preostalih tisuću ustaše pobili samo dan uoči oslobođenja logora?

Kakav je to važan posao imao obaviti šef države čija se zastava, eno, vije u Auschwitzu? Predsjednik Josipović, koji inače sebe definira kao agnostika, to jest kao nešto ni ovamo ni tamo, toga je jutra, umjesto u neveselom, kišovitom Jasenovcu, razdragano sjedio na Trgu Svetog Petra u Vatikanu, kako bi tu, kao binski dekor jedne sakralne ceremonije, slušao o nadnaravnim moćima dvojice popova koji su zbog toga proglašeni svecima. Jer stvarno, ne možeš valjda Papu zamoliti za odgodu neke crkvene predstave. Ili, na primjer, odgoditi Božić jer je šef države slomio nogu i ne može, kao inače, doći na misu u prvi red zagrebačke katedrale. Stoga, eto, predsjedniku Josipoviću nije preostalo drugo nego da obilježavanje jednog nezamislivog ljudskog stradanja podredi šupljoj promociji nadnaravnih moći Katoličke crkve. Zavidna širina njegova karaktera dopušta mu naime da istodobno prigodno producira svoj antifašizam, ali i poštuje decenijsko ignoriranje strašnih zločina nekadašnje države Hrvatske od strane Crkve, čiji se predstavnici nikada, ali nikada, nisu pojavili u Jasenovcu.

No s druge strane ostaju organizatori i uprava Spomen-područja Jasenovac koji su poltronski pristali odgađati komemoraciju i čekati na slobodan termin političara kojemu pak svaki povod, ma koliko tragičan, služi samo za populističko prosipanje fraza i žicanje nekog sitnog političkog poena. Ukratko, staviti na čekanje komemoraciju najveće ratne tragedije na ovim prostorima samo zbog vatikanskog izleta šefa države nije ništa drugo nego još jedan tužni prilog ukupno grotesknom, u pravilu tek politički-estradnom, baratanju antifašizmom u Hrvatskoj.

Mladina