Crna Gora u sendviču između Moskve i Vašingtona

Povezani članci

• Tomislav Jakić: POVIJEST A LA JACENJUK
• BIO SAM U EVROPI
• Zavidajmo ga šrafcigeru!
• Romi u Crnoj Gori nastavljaju borbu za svoja prava
• Nedžad Ahatović: Objave ruskih medija o BiH znak za uzbunu, to je ukrajinski scenarij
• Dvije laste hrvatskog proljeća

Foto: Stock

Ljutnja, prijetnje i ruske rakete

 Piše: Savić Jovanović

Šta to Rusiju, kao veliku zemlju, čini toliko nervoznom, pa u posljednje vrijeme, što direktno, što preko svojih ,,izaslanika”, upućuje oštre poruke Crnoj Gori i njenoj spoljnoj politici? Rječnik tih poruka je sirov, primitivan i neuobičajen u diplomatskoj praksi.

Nebi se reklo da zvanični Kremlj nije upoznat sa jasnom spoljno-političkom orijentacijom ove male balkanske države, a to su njene evropske i evroatlantske integracije. Otuda nebi trebalo nikoga da čudi, pa ni Moskvu, što je Vlada u Podgorici, povodom ukrajinske krize, podržala sankcije Evropske unije prema Rusiji. Ni izjave crnogorskog premijera Mila Đukanovića nedavno u Vašingtonu, okfalifikovane od zvaničnog Kremlja kao neprijateljske, nijesu glavni razlog za veliku ljutnju Putinove administracije. Šta je, onda, po srijedi?

Rusija se, naime počela gicati onda kad je shvatila da će im Crna Gora izmigoljiti ispod šape svojih interesnih sfera. To je bilo jasno još prošle godine kad je zvanična Podgorica odgovorila negativno na zahtjev Moskve o stacioniranju ruskih ratnih brodova u crnogorskim lukama Bar i Kotor. Priznao je to javno, iako su razgovori vođeni tajno i daleko od očiju javnosti, i ruski ambasador u Podgorici Andrej Nesterenko. On je, naime, rekao da je Moskva ,,bila zainteresovana” da razgovara sa čelnim ljudima crnogorske vojske o mogućnosti da ruski ratni brodovi pristaju u luke Bar i Kotor, ali da crnogorsko Ministarstvo odbrane ,,nije htjelo ni da čuje za to”.

Poslije ovakve crnogorske poruke iz Moskve je stigla javna opomena, saopštena kroz onu već čuvenu izjavu ruskog ambasadora u Srbiji Aleksandra Čepurina. U odgovoru na pitanje da li se i kako može zaustaviti priključenje Crne Gore NATO-u, on je na jednom skupu u Beogradu rekao da u ,,politici kao i svuda postoje majmuni”, te da su ta crnogorska stremljenja priključenju ovom savezu ,,majmunska posla”. Iznenađena ovakvim diplomatskim ispadom i skandalom, zvanična Podgorica je dosta mlako reagovala na ova ,,lucidna poređena” ambasadora jedne velike sile. Da ovaj sočni javni podvig nije stigao od ,,slobodnog psovača”, nezavisno od zvanične ruske politike, pokazaće upravo nedavna posjeta Đukanovića Vašingtonu i njegovi razgovori sa potpredsednikom SAD Džozefom Bajdenom. Poslije tog susreta konačno je shvaćeno i u Moskvi da Crna Gora neće odustati od evroatlantskih integracija, da ubrzanim koracima ide ka članstvu u EU i da je pred vratima NATO saveza. Oštro reagovanje ruskog Ministarstva inostranih poslova, koje je izjave crnogorskog premijera u Vašingtonu okvalifikovalo kao ,,neprijateljske”, jasan su znak da je Moskva shvatila da ostaje bez izlaska na Mediteran i da Crna Gora izmiče iz ,,bratskog zagrljaja majčice Rusije”.

Da će se negativni komentari na račun Crne Gore i njenog premijera nastaviti, u to niko nije sumnjao. Uostalom, na to se nije dugo ni čekalo.Tako je prije neki dan direktor ruskog Instituta za strateška ispitivanja Leonid Rešetnjikovič u Beogradu (opet!) na promociji svoje knjige ustvrdio da ,,Đukanović skida pantalone da bi se dopao”, aludirajući vjerovatno na njegovu posjetu Vašingtonu. On za beogradsku Politiku, dalje, kaže: ,,Milo Đukanović prosto iskače iz svojih pantalona da bi se dopao. Đukanović je izdao sjećanje na ruski,crnogorski i srpski narod. Đukanović je izdao naše uspomene. Uradio je tako da Crna Gora, prijatelj Rusije, sada postane neprijatelj Rusije. On će dobiti za to veliki orden, ali će mu na strašnom sudu pripremiti kotao”.

Ako bi se za ovog bivšeg pripadnika KGB-a možda moglo reći da je ,,slobodni strijelac”, ili solo mislilac, to se ne bi moglo reći i zaposlanika ruske Dume Mihaila Vladimirovica Degtjareva. On je prije dva dana, kako prenosi podgorički portal IN4S, zaprijetio Crnoj Gori ruskim raketama, ako bi ona ušla u NATO. Crna Gora bi tada bila ,,legitimna meta ruskih raketa”, rekao je Dektjarev, dok je stavove Crne Gore u vezi sa ukrajinskom krizom označio kao ,,sramotan čin”.

Ovakva arogantna politika Moskve, sa batinom u ruci, poruke i prijetnje koje otuda stižu na račun Crne Gore, neodoljivo podsjećaju na vrijeme Inforbiroa 1948. godine, kada je Staljin otvoreno prijetio, čak i vojnom intervencijom, prema tadašnjoj Jugoslaviji. Ovakva politika proizvodi neprijatelje na sve strane, i tamo gdje ih nikad nije bilo.

Možda bi Putin, umjesto obnavljanja imperijalnih snova i sfere uticaja, trebao da se zamisli: zašto svi ruski susjedi žele da se priključe Zapadu? Ili nam se čini, ili je slična politika vladala i na ovim prostorima 90-ih godina prošloga vijeka, kad je Milošević ostajao sam, a od Srbije ,,bježe svi kao od gubavca” , bila je duhovita dosjetka skovana u Beogradu poslije ratnih dešavanja i krvavog raspada bivše Jugoslavije.

Napokon, ruske prijetnje nailaze na ,,dobar prijem” dijela ,,pravoslavne braće” u samoj Crnoj Gori. Tako se neizbježni i na kletve i kritike uvijek spremni mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Amfilohije Radović, našao u društvu već pomenutog KGB-ovca Leonida Resetnjikoviča u Beogradu i odatle poručio: ,, Ko nebio vjeran jednojezičnoj, jednokrvnoj Rusiji, dabogda živo meso od njega otpadalo, bio proklet tri puta i 3000 puta od mene” . Mitropolija je kasnije saopštila da Amfilohije nije kleo Đukanovića, niti mu je to bila namjera, već da je citirao sv. Petra Cetinjskog i upozorio premijera da bi dobro bilo da pročita pomenuti citat.

Crnogorska opozicija je jedva dočekala oštre kritike iz Moskve, i horski ih podržala, posebno one koje se odnose na premijera Đukanovića. Tako je lider Demokratskog fronta Miodrag Lekić rekao da se Đukanović trudio da se dopadne Vašingtonu i da se mogao uzdržati i ne svrstavati se na jednu stranu”. Funkcioner tog Fronta Predrag Danilović misli da je Đukanović,,izigrao Ruse i preigrao – sebe”, dok je najdalje otišao opozicioni SNP, čija delegacija treba da ide u Moskvu kako bi se izvinila Rusima zbog premijerovih izjava u Vašingtonu, jer tako ne misle svi u Crnoj Gori.

Ljutnje i reakcije zvaničnog Kremlja, zajedno sa izjavama crnogorske opozicije, padaju upravo pred podgoričke izbore koji mogu biti sudbonosni za Crnu Goru, odnosno koji su ,,najpresudniji poslije referenduma, kako ih je okvalifikovao predsjednik vlade. Da će biti još kritika iz Moskve, u sadejstvu sa crnogorskom opozicijom u to u Podgorici niko ne sumnja. Hoće li one bitnije uticati na opredjeljenje birača, ostaje da se vidi. Ali, u pravu je komentator Draško Đuranović kada kaže da ,,priča o trouglu SAD)- (NATO)-Rusija-Crna Gora nije dnevno-politička igra i ne treba da služi za održanje ili svrgavanje Đukanovića. Ovo je mnogo važnija priča – crnogorska odluka o izboru puta”. Odliku o tom putu ubrzo ćemo saznati.