Milanovićev zlatni šut

Povezani članci

• Bilježnica Robija K.: Izlet u Blajburg
• Stjepan Mesić: Briga Hrvatske za Hrvate u BiH svodi se na brigu za interese HDZ
• Do glasova birača čak i prijetnjama novim genocidima
• Hrvati i Srbi opet se trebaju ujediniti oko zajedničke ideje slobode
• Evolucija pape Franje u Antikrista
• Balkan ili ko to ugasi svjetlo razuma i morala?

Milanovićevo »Što očekujete da još nekoga šutnem iz Vlade?«, izgovoreno na presici na kojoj je obznanio Linićevu smjenu, ne treba iščitavati kao dokaz njegove arogancije. Možda on sluti da više neće biti u prilici da ikoga šutne…

Piše: Predrag Lucić

Spačka oko »Spačve« za sada je rezultirala onim zbog čega je, prema mišljenju raširenom među stručnjacima za politički marketing, i nastala. Smjenom ili – premijerskim vokabularom kazano – šutiranjem Slavka Linića iz Vlade.

   Bez obzira na to kako upućenici u tajne zakonitosti kretanja indeksa na političkoj burzi doživljavali povod za Milanovićevo napucavanje Linića – kao još jednu »pljačku stoljeća« kakve se u zemlji Hrvatskoj proglašavaju barem jednom do dvaput mjesečno ili kao »spačku proljeća« – manje-više su suglasni oko toga da se radi o »igrama prijestolja«, »dvorskim spletkama«, »igrokazu« ili, u konačnici, premijerovoj »samoubilačkoj igri«.

   Progovori li se o toj igri žargonom neizlječivih ovisnika o vlasti, još bi moglo ispasti da se radi o Milanovićevom »zlatnom šutu«. Stoga i ono premijerovo »Što očekujete da još nekoga šutnem iz Vlade?«, izgovoreno na presici u Banskim dvorima, ne treba iščitavati na prvu loptu, kao još jedan dokaz Milanovićeve arogancije. Možda čovjek naprosto sluti da više neće biti u prilici da ikoga šutne.

   Znam da vam to zvuči nestvarno, ali možda je čak i Zoranu Milanoviću jasno ono što nije kjaro ministru znanosti, obrazovanja i sporta Željku Jovanoviću. Posljednji riječki SDP-ovac u Vladi koalicije nastale u Kastvu, naime, drži da bi Kukuriku bez prve krijeste ostao obezglavljen i u to vjeruje tvrdoglavije i od samog aktualnog premijera. Tu svoju vjeru iskazao je dan uoči Linićeve smjene, pozivajući se – ne imavši na umu nikoga pametnijeg – na samoga sebe: »Već sam to rekao i kad je Čačić odlazio iz Vlade, ali ne da bih se ulizivao premijeru, kao što su neki protumačili, nego što to tako stvarno mislim – u svakoj vladi, ne samo hrvatskoj, svi ministri su zamjenljivi, ali prvi čovjek Vlade nije zamjenljiv, jer to bi u svakoj državi značilo nove izbore.«

   Jovanović, očigledno fasciniran onim na koga se poziva, nije obratio pažnju na sadržaj onoga što citira, pa se ponovo razmetao pogrešnim činjenicama. Nije ni primijetio da svoju šuplju priču o nezamjenjivosti premijera ponavlja baš u zemlji kojoj se ne tako davno dogodilo da ostane bez predsjednika Vlade, i to takvoga što se doimao nezamjenjivijim od Milanovića, a da to nije izazvalo ni pomor u resornim kabinetima niti je dovelo do novih izbora. Zbog tog sitnog previda, ministar znanosti vjerojatno ne može ni zamisliti da bi i Milanović mogao otići poput Sanadera, bez da se njegova »nezamjenjivost« testira na izborima.

   Ne znam zašto Željko Jovanović osjeća potrebnim naglasiti da se ne ulizuje dvostrukom šefu kada kaže da »Hrvatska ne treba ni drugog premijera ni prijevremene izbore, nego puno rada i još malo strpljenja građana, da se u preostaloj polovici mandata osjete i rezultati na bolje«. Ja, evo, uopće ne sumnjam da on to govori posve iskreno i da pritom više vjeruje samome sebi nego kada nadobudno izvali: »Naš je posao vratiti vjeru u politiku, povjerenje u političare, a time i optimizam građana u bolje sutra, kao i nadu za bolji život svih nas.« Jer ako ministar doista misli da će vladajuća družina u Hrvatskoj ikome vratiti vjeru u ono što radi i povjerenje u njih koji se bave tim poslom vraćanja vjere, kao i to da će Milanovićev tim proizvesti optimizam i stvoriti nadu za bolji život, onda mu je krajnje vrijeme da se ostavi ćorava posla u Vladi i da upiše teologiju.

   Stvari na ovom svijetu i u ovom životu stoje tako da Jovanović nema zbog čega biti zahvalan premijeru koji je, nakon što je novinare poklopio rečenicom »Što očekujete da još nekoga šutnem iz Vlade?«, odbio odgovoriti na pitanje što misli o svome ministru obrazovanja koji se usred mandata zaposlio u opatijskoj nastavnoj bazi Thalassotherapia pri Medicinskom fakultetu u Osijeku, pa potom – kad se oko toga zarolala javna afera – odustao od tog stalnog radnog mjesta e kako bi sačuvao ovaj nestalni posao u Banskim dvorima.

   No, ako je nesuđeni osječko-opatijski profesor Milanovićevu šutnju shvatio kao izraz potpore, ne treba mu ubijati optimizam i nadu. Bit će valjda vremena da se Željko Jovanović, vrteći u glavi usporenu snimku premijerova »zlatnog šuta«, uvjeri kako mu odluka da se javi na natječaj za posao izgledniji od ministarskog uopće nije bila, kako sam pokajnički izjavljuje, »jedna od najlošijih u mandatu«.

novilist.hr