Goran Marković: Prvi maj, nove okolnosti, nove mogućnosti
Povezani članci
- Napustila nas je Mirna Račić – tiha mostarska heroina
- Edvard Džozef: Republika Srpska ne bi ostala u BiH ako se sever Kosova priključi Srbiji
- Dežulović: Pomama za željeznim Isusom
- DE FACTO i DE JURE 1992-2013
- JE LI MOGUĆ KAPITALIZAM S LJUDSKIM LICEM: Ispunjava se Marxovo proročanstvo
- Kad popovi preteraju oni baš preteraju: Molitva za Vojvodu Tomu Nikolića
Prvi maj dočekujemo ove godine u drugačijem raspoloženju i sa drugačijim razmišljanjima. Nakon nekoliko mjeseci protesta i plenuma, približava se dan kada radnička klasa tradicionalno ispoljava svoje nezadovoljstvo postojećim i zahtijeva promjene. Barem bi tako trebalo da bude. U jugoslovenskim zemljama, međutim, dosad nije bilo tako. Uz pivo, pasulj ili roštilj, šta ko voli, prvi maj (namjerno pisan malim slovom) služio je malograđanima „da malo odmore i opuste se od svakodnevnih briga“. Prvi maj (pisan velikim slovom ne samo zato što je na početku ove rečenice) ima potpuno drugu i suprotnu svrhu. On služi mobilizaciji radničke klase, pokazivanju njene svijesti i organizovanosti. Pošto je kod nas ta svijest slabo razvijena, nije čudno što su se radnici ograničavali na roštilj i pivo, ili, u najboljem slučaju, na malobrojne i slabo organizovane skupove. Kakva svijest, takva i organizacija. Kakva organizacija, takav i Prvi maj.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Nije čudno što zvanični sindikati nisu spremni da organizuju proteste za Prvi maj. To bi dovelo u pitanje njihovu ulogu tihog, potajnog čuvara poretka, kočničara nastojanja da se u društvu dogode krupnije promjene. Sindikalna birokratija ima svoje metode borbe. Ona moli ili prijeti i pregovara. Ona ne izvodi radnike na ulicu, jer ne želi da se konfrontira sa političkim elitama, a nikad ne može biti sigurna koliko će se radnika odazvati tom pozivu, jer je legitimitet sindikalne birokratije davno potrošen. Prvomajsko okupljanje u organizaciji zvaničnih sindikata, ako se i desi, ima karakter delegatskog okupljanja – dođu pojedinci ili grupice radnika, često sindikalnih vođa, koji „reda radi“ obilježe Prvi maj. Njihove poruke nisu jasne, njihovi zahtjevi nisu ni jasni ni odlučni. Zato, malo ko ima želju da učestvuje na takvim protestima.
Takvo ponašanje sindikalne birokratije ne bi trebalo da sputava sindikate u bazi da organizuju obilježavanje Prvog maja. Ništa ne sprečava borbene sindikalce da sami pozovu svoje drugove radnike da s njima protestuju. Sindikalnoj birokratiji to sigurno neće biti milo, ali to ne može ni spriječiti. Na kraju, ne samo da je legitimno nego i neophodno da sindikalna baza samostalno istupa onda kad to neće sindikalna birokratija.
Nezavisni sindikati u Tuzli su pozvali radnike da protestuju. Tu priliku treba iskoristiti i masovno učestvovati na protestima. Proteste su najavili i plenumaši. Ono što je u ovom trenutku važno jeste da na tim protestima fokus bude na radničkim zahtjevima a ne na uopštenim zahtjevima koji se tiču korupcije i sličnih stvari, o kojima svi govore i baš zbog toga te parole nisu privlačne radnicima. Stvar je elementarne pristojnosti i osjećaja za društvenu realnost da se povodom radničkog praznika govori o radničkim problemima i ističu zahtjevi koji se tiču radničke klase. Dakle, ne „bijeli hljeb“, ne plate poslanika i članova upravnih odbora, ne korupcija, jer su to opšte teme, davno ispričane, već teme koje tište radničku klasu.
Dobro je što aktivisti plenuma pripremaju obilježavanje Prvog maja, ali treba da znaju kako da to izvedu. Ne treba da ponove greške iz prethodnih mjeseci, kada su svojim nejasnim zahtjevima odbili radnike od učešća na plenumima. To, doduše, nije iznenađivalo, budući da je u plenumima bilo dosta ljudi iz nevladinog sektora, kao i drugih koji nemaju nikakve veze sa radničkim pokretom, niti su sami pripadnici radničke klase. Navikli na određeni način rada, na ideološke matrice i, na kraju, rukovođeni svojim viđenjem društva i svojim interesima, nisu mogli ni htjeli govoriti o radničkim zahtjevima.
Ne bi bilo dobro da obilježavanje Prvog maja bude nastavak takvog razmišljanja i djelovanja. Radnici u tome sigurno ne bi učestvovali, jer ne bi vidjeli nikakvu svrhu. Obilježavanje Prvog maja ove godine ne treba da posluži prosto kao nastavak protestne i plenumaške aktivnosti. Prvi maj nije prosto zgodan povod da se pokaže kako plenumi nisu mrtvi. To nije ni zgodan povod da se pokaže kako plenumi imaju zahtjeve od kojih nisu odustali. Prvi maj je prilika da se plenumi povežu sa radnicima, koji potencijalno predstavljaju najozbiljniju društvenu snagu koja može mijenjati stanje u društvu. Ne treba zaboraviti da su radnici, uprkos velikom broju uništenih ili prepolovljenih preduzeća, i dalje najviše koncentrisana društvena grupa, sa međusobno povezanim pripadnicima, da oni mogu relativno jednostavno definisati svoje zahtjeve, da ti zahtjevi proističu iz života a ne iz ideoloških promišljanja, i da radnici imaju dovoljnu brojnost da se bore protiv vlastodržaca.
Ovaj Prvi maj sadrži nove mogućnosti zato što se nadovezuje na već započete društvene borbe, ali će te mogućnosti biti ostvarene samo ako oni koji protestuju shvate potrebu da jasno kažu šta treba da budu zahtjevi radničkog pokreta, i to zahtjevi koji će se ticati neposrednih interesa radnika, a ne apstraktni zahtjevi raznih liberala i/ili NGO-ovaca.