ENG
Hrvatski konsenzus protiv generala Džanka
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Jesu li svi oni koji ovih dana zazivaju svehrvatski konsenzus i pozivaju na »zajedništvo slično onome u Domovinskom ratu« suglasni oko toga da je general Luka Džanko i kriv i dužan zato što je svoju ljudsku i vojničku čast obranio pred sudom bez ikakve pomoći Republike Hrvatske?
Piše: Predrag Lucić
Ako je vjerovati novinama, u zemlji Hrvatskoj je postignut konsenzus o nužnosti konsenzusa. A taj konsenzus je, ima biti, takav i toliki da je vijest kako su se konsenzualno konsenzualizirali i konsenzibilizirali predsjednik države, Sveta Mater Crkva i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti zapasala čak i naslovne stranice.
»Vrijeme je za pakt između vlasti i oporbe« – prenose nam novinske naslovnice njihovu konsenzitivnu poruku onima zbog kojih je pakt Pantovčaka, Kaptola i HAZU još uvijek, gledano čisto numerički i nikako drukčije, trojniji nego brojniji i bez čijega se paktiranja ovu zemlju ne može smatrati paktološkim slučajem.
Trojni konsenzus o nužnosti konsenzusa potaknula je Komisija Iustitia et pactum, pardon, Iustitia et pax pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji svojom izjavom u kojoj se veli kako »Hrvatska mora pronaći konsenzus oko bitnih pitanja radnog zakonodavstva i reforme javne i državne uprave, porezne politike prema radu i potrošnji te prema kapitalu i financijskim transakcijama, energetske politike i borbe protiv klimatskih promjena, očuvanja i promicanja preostalih javnih i općih dobara – zemlje, voda, mora, šuma – za ovaj i za buduće naraštaje, te osobito zaštite obitelji i demografske, natalitetne politike«.
Potom se predsjednik Komisije Iustitia et ZAMP Ivo Josipović sa sjetom prisjetio kako je »do sada postojao konsenzus o dva bitna pitanja, o osamostaljenju i borbi za slobodu i demokraciju te o europskom putu Hrvatske«, da bi se s tugom potužio kako »danas konsenzusa nema«, kako »nema ni ozbiljnog dijaloga između vlasti i oporbe«, premda je »konsenzus većine političkih stranaka o nekim najvažnijim pitanjima nužan«. Po Josipoviću, konsenzus je nužan za provođenje reformi mirovinskog i zdravstvenog sustava, te za reformu lokalne i regionalne samouprave, dok bi za reformu pravosuđa, mjere znanstveno-tehnološkog razvoja, konsolidacije javnih financija i poticanja investicija konsenzus bio poželjan, ali ne i presudan.
Naposljetku se i predsjednik HAZU Zvonko Kusić osjetio pozvanim da javnost podsjeti kako instituciju kojoj je na čelu »već dugo poziva na konsenzus o strateškim nacionalnim pitanjima, pa i kad se radi o gospodarskom razvoju o kojem sve ovisi« i da Akademiju predstavi kao onu »koja može i treba osigurati nužno potrebni konsenzus nacije oko temeljnih pitanja«. A da bi HAZU osigurala postizanje tog »konsenzusa oko zajedničkih vrijednosti koji promiče izgradnju jedinstva i unutarnje kohezije« i da bi Hrvatska »postala kompetitivna s drugima u nemilosrdnom globaliziranom svijetu u kojemu ćemo se stalno suočavati s onima koji su bolje organizirani i u stanju su proizvoditi jeftinije od nas«, potrebna nam je tek jedna sitnica. »Da bismo u tome uspjeli, potrebno nam je zajedništvo slično onome u Domovinskom ratu«, zaključuje akademik Kusić.
I dok su ugledni konsenzualisti s naslovnih stranica pozivali na obnovu stečevina ratstva i jedinstva, kroz novine se provukla vijest o jednom velikom međunarodnom uspjehu Republike Hrvatske. Vijest je stigla iz Strasbourga gdje je Europski sud za ljudska prava odbacio tužbu splitskog odvjetnika Nenada Bobana protiv Republike Hrvatske koja mu je odbila isplatiti troškove zastupanja umirovljenoga general bojnika Luke Džanka u predistražnom postupku Haškog tribunala, vođenom u Zagrebu 2003.
General Džanko se uz Bobanovu pomoć branio i obranio od inkriminacija za ratne zločine. Ili kako je sam tada kazao: »Obranio sam se od svojih jer su mi upravo oni spakirali ni manje ni više nego da sam odgovoran za kršenje humanitarnih prava u BiH, kao i za sve logore koji su tamo postojali! Učinila je to služba sigurnosti ondašnje Herceg-Bosne zajedno s hrvatskom službom sigurnosti. Da nisam imao originalne dokumente za moje djelovanje, od direktive predsjednika Tuđmana do Bobetkove zapovijedi, ja danas ne bih bio na slobodi.«
Za razliku od ostalih haških osumnjičenika za ratne zločine, čija se obrana izdašno plaćala iz državnog proračuna, Luki Džanku je bilo suđeno i presuđeno da troškove sudskog dokazivanja svoje nevinosti mora platiti sam. I to unatoč tome što su dvije ministrice pravosuđa – Ingrid Antičević-Marinović i Vesna Škare-Ožbolt – pred sudom posvjedočile da je Republika Hrvatska obećala namiriti troškove Džankove obrane i da će to, na koncu, i učiniti.
Jedino što je Republika Hrvatska učinila bila je blokada Džankova računa s kojega sada želi namiriti sudske troškove, u međuvremenu narasle na 350 tisuća kuna. Pa neka general koji je obranio dolinu Neretve, bio prvi zapovjednik Južnog bojišta, pripremao operaciju Maslenica, vodio pripreme za operaciju Bljesak u kojoj je oslobodio Okučane, zapovijedao operativnim pravcem Hrvatska Kostajnica u Oluji… izvoli platiti za to što je i pred sudom obranio svoju čast i dokazao da nije počinio zlodjela koja su mu podmetana! Ili neka se žali Strasbourgu…
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je, na radost Republike Hrvatske, presudio da ona Luki Džanku ne duguje ništa, i oko toga će se, pretpostavljam, postići puni konsenzus svih zagovornika svehrvatskoga konsenzusa po uzoru na »zajedništvo slično onome u Domovinskom ratu«. O tom zajedništvu sad mogu zajednički biglisati i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i crkveni velikodostojnici i ugledni akademici, a skupa s njima i stranke vladajuće i stranke oporbene, svi jedinstveni i konsenzualni oko toga da je Luka Džanko i kriv i dužan zato što se od hrvatskih obavještajnih potvora branio i obranio sam, bez konsenzusa s državnim organima, ali u suglasju sa svojim osjećanjem časti.
Autor/ica 👤tačno.net
