ENG
Imamo Hrvatsku za sebe i svoje Hrvate!
Autor/ica 👤Ladislav Babić
Povezani članci
“Bez obmane bi čovječanstvo umrlo od očaja i dosade.” (Anatole France)
Sad, jel bi umrlo od dosade kao što tvrdi Anatole – ili umire zbog slijeđenja svojih i tuđih obmana, veliko je pitanje. Floskula nije ništa drugo nego oblik (samo)obmane, šuplja, otrcana fraza bez ikakvog smislenog sadržaja, isprazna tvrdnja ili tlapnja, dobro opisana jedinom novotvorevinom purističkih lingvista koja mi se sviđa – ispraznica. Floskulama se ljudi često služe u svakodnevici, neki vele iz civilizacijskih razloga; civilizacije koja sve nekako svodi u formalne okvire, uključivo demokraciju i manire ponašanja. „Kako ste?“ (a boli nas, jelte…), „Ne brinite, bit će vam bolje nakon terapije.“ (ni u snu nas ne zanima ishod), „Prekrasno dijete, baš je pravo na vas!“ (mali Frankenstein, zaista isti otac),… Prilično nevini oblici izražavanja koji udovoljavaju prešutno prihvaćenim komunikacionim standardima; sudionici su zadovoljni, pokazujući da ne bez razloga odjećom prekrivaju golotinju „golog majmuna“. Sad, licemjerje… Tja, konačno ne može čovjek u svakoj prilici i prema svakoj osobi pokazati empatiju; ona je uglavnom rezervirana za najbliže i najvoljenije.
Nema čovjeka koji nije slagao u životu, koji nije ukrao (ma i spajalicu iz ureda), i nema onoga tko svakodnevno ne upotrebljava nevine frazice koje, ako baš i ne izazivaju pretjerani ushit među njihovim izmjenjivateljima, a ono ih barem drže u koritima ma i krhke formalne civiliziranosti. Da se „rijeka ne prelije preko obala“. Dali na sveopću ili samo žalost humanistički nastrojene manjine, povodnji necivilziranosti (najblaže rečeno) uobičajili su se na ovim prostorima, odnoseći tisuće žrtava prije no se ponovno povuku u plitko korito civilizacije. A onda počinje period dresure javnosti, floskulama neizmjerno opasnijima od svakodnevnih izljeva uljudnosti.
„Ne ponovilo se! Nikad više!“ – odjekuju glasnovornici elita, ne iz silne učenosti i učvršćenog moralnog integriteta što ga izvukoše iz nauka učiteljice života, no iz jednostavnog razloga: ostvarili su svoje ciljeve, stoga im je potreban mir, duboko zamrzavanje stanja na apsolutnu nulu evolucije, kako bi na vijeke vjekova bezbrižno uživali u izborenom plodovima. Ne ponovilo se! – odjekuje s tribina, pozornica, s ekrana i novinskih stupaca, nakon oba Balkanska rata; poslije oba svjetska rata, poslije govnarija u najnovijim regionalnim ratovima; odjekivalo je prije njih i još ćemo zadugo slušati ove „ispraznice“ iz lažljivih ustiju lansirane u protočne uši između kojih se ne zadržavaju. Nije stvar u floskuli što ona nema svoju istinsku, relevantnu etičku poruku (za Boga, idealnog čovjeka ili praktičnog humanistu). A povijest ljudskog roda samo potvrđuje kako većina ne spada ni u jednu od pobrojanih kategorija, pa čak ni onaj poslijednje spomenuti humanistički minimum. Stvar je u njenoj tendecioznoj upotrebi, od onih koji su spremni rad svojih interesa zaboraviti značenje riječi „nikad“ : ni u koje vrijeme, ni u kojoj prilici – od sada do vječnosti!
Da bi spomenuta floskula imala bilo kakvu upotrebnu vrijednost za njene korisnike, prvo je trebalo prenebregnuti jednu drugu, kako bismo je u kasnijoj prilici ponovno reanimirali, s tendencijom uzajamnog jačanja s prethodnom šupljom frazom. „Bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati“ – koliko ste samo puta čuli od najviđenijih poltičara, uključujući i predsjednike svojih bananistana? Uhvatite li kojim (ne)sretnim slučajem božansku bit ove frazetine, možda ćete se upitati, što li nisu gospoda – transformeri exdrugova – do dana današnjega sjedila za pregovaračkim stolovima, već se, čak i u onim prilikama ponavljajući ovu ispraznicu (rekoh vam da mi se izraz sviđa!) potajice naoružavala, kujući planove i čekajući trenutak kad će pred očima i uz učešće zavedenog naroda, bez problema pogaziti vlastitu riječ (svoju ljudskost)? E, da bi se, nakon izvojevane pobjede ili poraza (kako koji) ponovno upeli poučavati narod ovoj mudrosti predviđenoj za beskonačna gaženja, prežvakavanja i praktična poricanja.
Zaista, jeste li se upitali, zašto je „bolje sto godina pregovarati negoli ma i dan ratovati“, zašto se „ne ponovilo“ sve što je bilo? Niste li se dosjetili, idući put pažljivo slušajte mudrosti kojima vas podučavaju s vrhova, nakon što su se posrali na prethodne mudrolije svojim činima ih pretvarajući u čiste otrcanosti. Jer, objasnit će vam, stoga što je: „Čovjek… naše najveće bogatsvo!“ – amen! Sad, misle li na onaj skelet iz bezbrojne mase leševa koje su posijali plaćajući njime svoja „manja bogatstva“ od čovjeka, jelte, ili živu sirotinju koju pendrecira policija kad ih ova nastoji podsjetiti na suštinsko značenje njihove frazetine – trebali biste upitati direktno njih. Jel’ ciljaju na onog deložiranog, godinama nezaposlenog jadnika koji nije mogao plaćati režije, a moguće misle na gospodina koji je upropastio tri-četiri firme pa mora pokradene milijune okajavati društveno korisnim radom,…, to zaista tek dileri floskula u narodne mase znaju. Koliko li samo „bogatstvo“ – s vidika ispraznosti kojima nas zasipaju – odnosno pravo, istinsko bogatstvo s vidika božanske suštine rečene tvrdnje, leži pod bezbrojnim znanim i neznanim grobištima planete? Izginulo, sve se nekako čini, za nekima još veća bogatsva od onog „najvećeg“! Pa eto, zato pregovarajte radije sto godina nego da ratujete, pa kad to propadne zakunite se kako se to nikada više neće ponoviti, a prvom prilikom svoje najveće bogatsvo ukopajte u tlo kao artefakte za neke buduće, vanzemaljske proučavatelje svog zločinačkog licemjerja.
Moguće će, ništa nije nemoguće žonglerima praktično besmislenih rečeničnih sklopova, jednom zaista „mrtvi uskrsnuti“, pa nakon hiljada godina prošlih i tisuća budućih, možda i demantirati autorov ironični tekst. A do tada, ilustrirat će nam ovu akrobaciju izvrtanja cjelokupnog ljudskog iskustva (od vremena humanoidnih predaka do danas) mitovima o Isusu i par antičkih junaka kojima je to uspjelo – iza sedam mora i sedam gora, u vremena kada je čovjek još mjerio vrijeme po duljini sjene štapa – o čemu vjerodostojniji svjedoci sem pokojeg Homera, Ezopa, apostola (ili pretpotopnog La Fontainea) ne postoje. Pokoj im vječni, i podjednako vječni život njihovim djelima. Pa, kad „naše najveće bogatsvo“ konačno uskrsne, možda postavi zahtjeve za povratom nešto manjeg bogatstva, svog vlasništva zbog preraspodjele kojega su i završili tri stope pod zemljom, a ako je kojim slučajem imalo dovoljno vremena za premišljanje i shvaćanje promišljenoga, postavi pitanje zašto se tako ogromno bogatsvo poput njega – čovjeka – uobičajilo čuvati pod naslagama žute zemlje umjesto po trezorima?
No, svakako, možda nam se vrate kao svjedoci da je zaista „siromašnih, kraljevstvo nebesko“. Uvijek će se, doduše, naći neki imbecil poput autora teksta, koji će ih priupitati koga vraga su onda išli uskrsavati vraćajući se iz „kraljevstva nebeskog“ u zemaljski čemer i jad; zar nije „najveće bogatsvo“ bilo zadovoljno najvećom nagradom koja mu pravdi i pripada – „kraljevstvom nebeskim“? Moguće u tom slučaju tom nevjernom Tomi neki prilježni, ovozemaljski floskulant(!) priušti da se lično uvjeri u validnost spomenute svrhe, naplaćujući si obol (cjelokupnu imovinu putnika na onaj svijet) za uslugu, ali pustimo da se time bakću direktno pogođeni. Možda nam upravo aluzija na obol omogući shvatiti samu svrhovitu bit upotrebe floskula. Prema grčkom mitu, pokojnici su sa „ovog“ na „onaj“ svijet morali prijeći njihovu granicu – rijeku Aheront (četiri rijeke su dijelile podzemni svijet mrtvih – Had – od svijeta živih). Prevozio ih je lađar Haron, za plaćanje čije usluge se pokojniku pod jezik stavljao novčić – obol. Sad, očito je kako je spomenuti lađar, ne samo u prenesenom smislu, „preveslavao“ i žive i mrtve, s obzirom da je svakako mogao boraviti u „oba svijeta“. Na „ovostranoj“ obali rijeke smrti bi ukrcao putnike, a na „onostranoj“ ih iskrcao. Što mislite, jeli mu odgovarao veći ili manji promet „našeg najvećeg bogatstva“, i na kojoj je obali trošio vozikanjem zarađeno „manje“ bogatsvo? Pa, sad – razmislite o ovodobnim Haronima koji su zbog uvećanja svoje dobiti odveslali vaše najmilije tamo gdje jesu, a vas doveslali na prosjački štap. Za one koji još nisu shvatili; floskule koje spominjemo imaju vrijednost mobilizacije drugih ljudi za ostvarenje svojih, ličnih interesa – bez obzira plaćalo li se to materijalnim ili „najvećim“ bogatstvima. Ponovimo, da ne bude zabune – to je njihova praktična, upotrebna, a ne njihova suštinska vrijednost dostupna tek intelektualno i moralno doslijednim, poštenim ljudima.
Sad, neki će svakako reći kako sve to baš i nije tako jednostavno. Da ljudi zaista i misle kako je izrečeno, da rečeno predstavlja očekivanje i vjeru u realizaciju najdubljih ljudskih nada i stremljenja, no što ćeš, uvijek se ispriječi neka životnija zapreka, a uostalom – nije li nada od davnina negdje duboko ukopana u dno Pandorine kutije, odaklem nikako da je iskobeljamo na javu? Zaista, cinični autor umah može naći najmanje tri razloga izražena riječima s dubokim smislom (što znači da ih ljudska praksa danimice, iz vijeka u vijek, iznova potvrđuje), koji su većini ljudskih bića dostatan izgovor za negiranje vlastite neljudskosti, hipokrizije, lažljivosti i zločinstava. To su: u se, na se i poda se! Nema humane ideje koju privrženi korisnici ovi praktičnih uputa za što lagodnjie preživljavanje neće proglasiti utopijom, a time i alibijem za izdajstvo floskula kojima su prilježno šopali mase. Od samih početaka, držeći ukrštene prste iza leđa, javno ih podcjenjujući u ime „viših“ vrijednosti kojima hrane naivne da lakše prikriju svoje jedine, prave ciljeve koji najbolje opisuju njihove karaktere. Na žalost, naivna većina od davnina pada na demagogiju, nakon čega ne rijetko slijedi pad u grobnu jamu ili prosjački štap. Ne jedan mudrac je zaključio da čovjek ustvari nije doli propali majmun, odnosno „majmun koji je promaknuo kroz cenzuru“ (Gabriel Laub).
„Naš je narod konačno slobodan“, jedna mi je od milijih; jeli i onima koji su na putu do te slobode postali leševi, nije mi poznato. Iranski narod je slobodan, sjevernokorejski narod je slobodan (kao narod – masa utopljenih pojedinaca – možda i više od drugih), grčki narod je slobodan, francuski narod je slobodan, hrvatski narod je slobodan, bosanki narod(i) je/su slobodan,… – ima li netko tko bi me osporio? Samo je pitanje, zašto sjevernokorejska jedinka šuti, iranska se kamenuje kad povrijedi svete muslimanske dogme, grčka i francuska su gotovo više na demonstarcijama no na radnom mjestu; s čega hrvatska ili bosanska osoba u silnoj svojoj slobodi vise po biroima za nezaposlene ili na protestima pred svojim parlamentima? Za pojedinca, jedinku, osobu, ličnost – sloboda naroda ne mora značiti ama baš ništa, ili još i manje. Samo je strana izrabljivačka elita zamijenjena podjednako, ili još nezajažljivijom domaćom! Sloboda svakog člana zajednice ujedno znači i slobodu cjeline; obrnuto ne vrijedi ili ne mora vrijediti – to je čista bezinteresna logika. Osvrnite se po svom „slobodnom“ narodu, pa procijenite osjećate li se kao čovjek doista slobodnim. Dakako, ako niste pripadnik privredne, političke ili kriminalne elite, no takvi su bili slobodni u svakoj državi i svakom sustavu – od robovlasništva do danas!
Lijepa ilustracija rečenog je još ljepša floskula izrečena čovjekom (kojega je slijedilo krdo slijepaca, pa se našlo tamo gdje se našlo) koji je zatajio imovinu od 250 hiljada DEM, u bescijenje kupio vilu dan prije donošenja zakona kojim se to zabranjuje, koji je odgovoran za ratne zločine i smrt tisuća što „našeg“ a što „njihovog“ „najvećeg bogatstva“ – znate već koga. Čovjekom sretnim što mu „žena nije ni Srpkinja ni Židovka“, a čiji jedan unuk nakon upropaštavanja hrvatske banke nalazi utočište u (srpskom!) Beogradu gdje po navici (čini se) to radi s još jednom, dok mu drugi služi zatvorsku kaznu zbog seksualnog skandala. Čovjekom s pritužbama da se u Jugoslaviji smrzavao jer nije imao novaca za ogrijev, a onda u „suverenoj, samostalnoji i ostali blablabla…“ pokazao izuzetnu poslovnu sposobnost, namirivši sebe i rodbinu do guše. „Imamo Hrvatsku!“ – mantra je kojom je zaluđivao „genetske Hrvate“, dok je u međuvremenu inaugurirao dvjestotinjak njenih pravih vlasnika. Pa kad mi se netko od njegovih sljedbenika žali kako je gladan, da je nezaposlen, deložiran, ili mu je benzin skup, pomislim – pa onda jedi Hrvatsku, prodaj dio Hrvatske kako bi preživio, što će ti stan kad imaš Hrvatsku, napuni rezervoar Hrvatskom,… A koliko je pokradenoga i koliko se krade, izgleda mi nekako da mnogi prakticiraju moju preporuku.
Mogli bismo u nedogled, da pametnima nije dosta. Floskula ima svakojakih vrsta, no obratili smo pažnju tek na neke iz beskrajne perle onih koje služe (samo)obmani javnosti, koja prečesto leti na njih k’o muhe na znate što. One govore koliko o njihovim promotorima toliko i o obmanutima, koji svoju naivnost prečesto prekasno ili nikada ne shvate. Bilo jer ih pokriva debeli sloj zemlje, jedine koje su postali vlasnici (dok im kosti ne izbace u zajedničku grobnicu), bilo stoga što su u mentalnom pogledu zaista izgubljeni slučajevi. Mnoge floskule sadrže duboku istinu, koja se otkriva jedino časnim ljudima koji zaista prihvaćaju i žive suštinu koju one sadrže. U ustima pak bezprizornih, podlih, licemjernih i nečasnih individua, koje kroz život usmjeravaju samo tri spomenuta koristoljubiva životinjska principa (svaka životinja drži do hrane, prebivališta i parenja kao ključnih čimbenika svoje egzistencije), i navjeće istine se – posebno ako se prečesto ponavljaju, s demaskirajućim posljedicama po izricatelje i po sljedbenike – odista pretvaraju u ispraznice. Bezvrijedni nakit, đinđe za koji možete od naivnih pridobiti ogromne materijalne vrijednosti (poput staklenih perli kojima su bijeli doseljenici varali indijanske starosjedioce), zauzvrat ih šaljući tamo gdje su možda zaista i zaslužili. Jer, i naivnost ima svoju cijenu, često visoku i previsku, plaćenu i našim najvećim bogatstvom. Bez navodnika.
Autor/ica 👤Ladislav Babić
