Michael Lapsley: „Čak i gdje je opravdano, nasilje ostavlja duševne i moralne povrede za sobom“

Povezani članci

• Suza majke Ike Blagojev
• Evanđelje po Ivanu T.
• Arapsko proljeće ili stranac u sopstvenoj “avliji”?
• Zlatni most
• Otputovao „pjesnik opće prakse“
• Ukrajinski lakmus papir

Michael Lapsley, anglikanski svećenik, čuveni borac protiv aparthejda, član Afričkog nacionalnog kongresa te iscjelitelj sjećanja, ovih dana je boravio u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Povod je bila promocija njegove autobiografije: „Od žrtve do pobjednika – borac za slobodu i ljudske duše“. Knjigu je objavio NVO Gariwo 2012, koji je organizator Lapsleyjeve turneje. Tim povodom s njim smo razgovarali o njegovom radu, njegovoj žrtvi, primjeni njegovog znanja u našem kontekstu, Nelsonu Mandeli…

Tekst  i foto: Amer Tikveša

Posljednji put u BiH bili ste 2010. godine. Održavate kontakte s nekolicinom ljudi iz BiH. Šta možete reći o stanju ovdje?

U BiH postoji velika frustracija u vezi sa stanjem koje ovdje vlada. Nastavlja se zavaravanje od strane političke klase i vođa svih vjerskih zajednica, ali također postoji osjećaj da taj politički sistem i stvari na način na koji su postavljene ne funckioniraju za veliku većinu građana. U odnosu na svoju zadnju posjetu, nisam dobio dojam da društvo ide naprijed.

Obišli ste Sarajevo, Tuzlu, Banja Luku, Zagreb i Beograd promovirajući svoju autobiografiju i držeći predavanja o liječenju sjećanja po fakultetima spomenutih gradova. Kakve utiske nosite s turneje?

Imao sam osjećaj da su ljudi spremni slušati o onome što ja pričam i da su bili ohrabreni, posebno oni angažovani na polju ljudskih prava. Također se dobija osjećaj da su glasovi ljudi koji su protiv promjena snažni a da ljudi koji su za promjene nisu toliko brojni koliko bismo mi voljeli. Kada smo govorili o intergeneracijskoj traumi, o boli i mržnji koje se prenose  s generacije na generaciju, mnogi ljudi su potvrdili da se upravo to i događa, niko nije niti jednom rekao da, ono što sam ja govorio, nije istina. Ja sam govorio o jedinstvenosti i posebnosti svakog slučaja, ali sam govorio i o onom što vrijedi za sve dijelove svijeta. Ljudi su na neki način u stanju primijetiti vlastitu posebnost, ali nisu u stanju primijetiti opću bol. Želio bih, također, vidjeti uključivanje većeg broja mladih ljudi od onog koji smo vidjeli. Mnogi ljudi su mi rekli da je ono što sam ja govorio za njih inspirativno, oni se nisu uključivali previše. Zatim, interesovanje medija u Sarajevu je bilo veoma ohrabrujuće. Bilo je super što je bilo jako puno novinara na press konferenciji u Beogradu, ali nije bilo nijednog pitanja, osim jednog novinara koji je postavljao pitanja. Mada, ovdje ima dosta prostora za primjenu metoda liječenja sjećanja.

U maju će, kao i svake godine, biti obilježen Dan pobjede nad fašizmom. Silno će se opet debatirati o tome da li je fašizam uistinu pobijeđen. Skoro je obilježeno dvadeset godina od pada aparthejda u Južnoj Africi pa da to isto pitanje postavimo u vezi s aparthejdom…

Teško je biti kategoričan u odgovorima te vrste, ali ono što je bitno u kontekstu Južne Afrike jest da su ljudi odgovornost uzeli u svoje ruke, a dio odgovornosti su svalili i na političare ne samo u smislu da se suočavaju s prošlošću, nego u smislu da kreiraju ne samo ono što se zove parlamentarna demokratija, nego i direktna, tj. učešće svih građana u kreiranju društva. Ljudi u JAR-u se ne brinu da li će doći do povratka aparthejda, ono o čemu se oni brinu su ekonomski problemi, njih brine nezaposlenost i klasna neravnopravnost.

Spomenuli ste klasnu neravnopravnost, a poznato je da gajite simpatije prema marksizmu kao ideologiji. Mnoga društva smatrala su sebe marksističkima, a neka to i danas čine. Radilo se, je li, o derivatima marksizma, nerijetko do kraja pervertiranim marksističkim učenjima. Koji Vam je društveni poredak, koji sebe smatra marksističkim, najbliži?

Nemam dovoljno iskustva da bih pravio takva poređenja, ali bio sam impresioniran tim šta je Kuba uradila koristeći marksističke principe da bi izgradila pravedno i humano društvo.

Ovdje ste, između ostalog, i kao borac protiv aparthejda. Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u toj borbi u kojoj ste pretrpjeli veliku žrtvu?

Za mene lično je bitna činjenica ne samo da sam preživio, nego da sam napredovao i mogao učestvovati u društvu i to ne samo južnoafričkom, nego u društvima diljem svijeta. Imao sam prostor u kojem samo mogao dati doprinos. Ja sam bio u prilici pokriti poseban prostor u kojem se spajaju putevi pojedinca i putevi nacije te način na koji se oni prepliću i posebno naglasiti taj značaj iscjeljenja duše. Zanimljivo je da priča o iscjeljenju duše nema veze s religioznošću, već se povezuje s duhovnošću koju dijele sva ljudska bića. To radim kroz Institut za liječenje sjećanja čiji sam osnivač, to je skromna organizacija, međutim, što se tiče Instituta ja sam jako ponosan jer je to dio mog naslijeđa. To nije samo institucija, već sredstvo koje pomaže ljudima na putu njihovog iscjeljenja. Također, i ova knjiga, koja se prevodi na sve više i više jezika postaje dio mog naslijeđa na koje sam sve više ponosan.

Možete li ukratko reći šta liječenje sjećanja podrazumijeva i koga sve može uključivati, da li samo žrtve?

To je proces suočavanja s prošlošću i odmor od onoga što je u prošlosti bilo destruktivno poput mržnje i gorčine i oslanjanje na ono iz prošlosti što je činilo život boljim i što stvara život. U Južnoj Africi radili smo u zajednicima s ljudima među kojima je bilo i žrtava i zlostavljača a neki od njih su u različitim periodima života bili i jedno i drugo. U zatvorima smo radili sa zlostavljačima koji su u svojoj ranoj dobi bili zlostavljani.

1990. su Vas pokušali ubiti. I to iz daljine, bili ste u egzilu u Zimbabveu. Poslali su Vam pismo-bombu. Sve to podrazumijevalo je monstruozni plan na kojem se moralo dosta raditi. To pokazuje da ste im kao neprijatelj zaista bili važni, predstavljali veliku opasnost, zašto?

Moj odgovor će biti špekulacija jer niko još nije preuzeo odgovornost, pa samim tim ni rekao zašto. Moj zaključak je, međutim, da su moje interpretacije religije njima bile prijetnja. Ja nisam čovjek koji je posjedovao oružje ili njim trgovao, nisam predstavljao nikakvu vojnu prijetnju. Moj rad se usmjerio na otkrivanje onoga čime su pokušavali legitimirati to što su činili i bazirati sve na nekim moralnim načelima. Trebalo je to delegitimirati. Ironija u svemu tome je da sam ja rekao kako je aparthejd solucija koja donosi smrt, a taj aparthejd se provodi u ime evanđelja života. Dakle, oni su mene htjeli ubiti i potvrditi to što sam govorio. Oni su potpuno propali u tome, ne samo zbog toga što sam ja preživio. Ja po cijelom svijetu imam misiju i propovijedam i oni su na neki način dali meni ulogu na međunarodnom planu koju ja inače ne bih imao nikad. Moj gubitak je velik i trajan, ali oni su izgubili nemjerljivo više.

Kažete da ste se kao službenik evanđelja borili da ga otmete iz ruku onima koji su kroz njega pokušavali legitimirati aparthejd. Kako su to radili?

Način na koji su pervertirali evanđelje predstavljao je osnovu na kojoj se kreirao aparthejd. Oni su govorili da su zapravo kršćanska zemlja koja se bori protiv bezbožnog komunizma. Oni nisu govorili o tome da su grupa bijelih rasista koja krši osnovna ljudska prava crnaca. Sebe su proklamirali kao branitelje kršćanstva. Međutim, svete knjige su također korištene kako bi ubijedili ljude da prihvate to što se događa i kako bi se radovali raju koji dolazi nakon smrti. Dakle, govorili su, nemojte se brinuti zbog toga što ste danas tlačeni. Također, jedna od njihovih omiljenih stvari bila je iz Rimljana, paragraf 14, stih prvi. To su riječi u kojima nas se poziva da poštujemo državu. Zapravo, oni su interpretirali ono gdje se poziva na poslušnost Bogu kao poslušnost državi. Ideološki mit aparthejda je bio „razdvojeni, ali jednaki“ i, kako bi podržali takvu doktrinu, oni su u evanđelju pronalazili dijelove koje su tumačili kao da Bog voli podjelu. Oni su, također, sebi stvorili neku ideju da su oni odabrana nacija. Takvim su tumačenjima odnijeli pozornost i smanjivali značaj svih onih dijelova Biblije koji govore o socijalnoj pravdi.

Svećenici u Južnoj Africi, nažalost, nisu jedini odgovorni za zločine. Sva podneblja i sva vremenska razdoblja obiluju svećenicima zločincima. Kako to komentarišete?

Gdje svećenstvo upotrebljava svoj poziv da bi radilo loše stvari, ono taj poziv iznevjerava. Tragično je da se svete knjige upotrebljavaju bilo da se radi o rasizmu, fašizmu, nacionalizmu, tribalizmu, seksizmu ili homofobiji.

U BiH se sintagma „razdvojeni ali jednaki“ rijetko upotrebljava za ilustraciju ovdašnjih podjela. Međutim, riječ aparthejd se itekako upotrebljava u tom smislu. Mi smo država konstitutivnih naroda, ne građana, gdje su „ostali“ strašno diskriminirani a sami ti konstitutivni narodi imaju nešto što se zove „suživot“ a podrazumijeva život jednih pored drugih, na neki način razdvojenost, ali jednakost. Kako gledate na riječ aparthejd u bh. kontekstu, ima li ona stvarno ili samo preneseno značenje?

Postoji UN konvencija koja definira aparthejd. Neki ljudi su se bavili situacijom u Izraelu i Palestini i tvrdili da to predstavlja aparthejd. Mislim da su općenito u svijetu ljudi taj koncept prihvatili u jednom širem smislu i nastoje ga upotrijebiti u širim kontekstima. Recimo u odnosima sjevera i juga ljudi mogu reći da se tu radi o nekom ekonomskom aparthejdu. Ljudi su govorili za kastinski sistem u Indiji da je to jedna vrsta aparthejda. Međutim, zbog pežorativnog zvuka samog termina postavlja se pitanje da li njegovo korištenje  može pomoći BiH. Ljudi su u Južnoj Africi bili razdvojeni ali nejednaki, njihova jednakost je bila mit. Nisam siguran da je to dobar termin kako bi se opisali međunacionalni odnosi u BiH. U BiH se postavlja pitanje da li je trebalo doći do takvih političkih dogovora do kakvih je došlo kako bi došlo do prestanka rata. Takvo rješenje može predstavljati kratkoročno, nikako dugoročno rješenje. Ako se ta podjela bazira na etničnosti, onda se pretpostavlja da postoji neka čista etnija, što je osnova nacizma i fašizma. Mit te čiste rase nemoguć je na osnovu same istorije evolucije. Međutim, pitanje se postavlja kako ljudi različitih identiteta mogu zajedno živjeti i napredovati? U stvarnosti postoje mnogi primjeri gdje se to događa. Ključno je pitanje kako ovakvo političko rješenje može dati odgovor na međuetničku netrpeljivost.

Vi ste bili ubijeđeni pacifist sve dok aparthejd nije počeo ubijati đake. Tada ste rekli da je propovijedati crncima u JAR-u pacifizam isto što i pozivati ih na učešće u vlastitom ubistvu. Ovdje su se zadnjih mjeseci intenzivirali socijalni protesti i raspravlja se o njihovom karakteru često, kakvi su i kakvi bi trebali biti da bi polučili uspjeh, između ostalog i o tome da li nasilni ili nenasilni. Može li nasilje imati opravdanje ako se ne radi o samoodbrani od fizičkog nestanka?

Vjerujem da gdje god je to moguće treba pribjeći nenasilnim protestima. Nasilna opcija treba uvijek biti posljednje pribježište. Čak i ondje gdje je opravdano, nasilje ostavlja duševne i moralne povrede za sobom.

Prije nekoliko mjeseci preminuo je Nelson Mandela. Ono što mene iskreno čudi, a ne želim biti bizaran, jest to da se njegova smrt nije desila za vrijeme njegovog višedecenijskog boravka u zatvoru. Vas su pokušali ubiti, mnoge ljude su ubili, glavni njihov protivnik je bio gotovo sve vrijeme u njihovim rukama a ostao je živ?!

Mislim da je njegova najveća snaga što je on razumio nadu crnačke i strahove bjelačke populacije. Shvatio je to da se sloboda mora osigurati cijeloj naciji, a ne samo njenom jednom dijelu. I kako su godine prolazile, ljudi su shvatili da je on ključ za rješenje problema i također su shvatili da ako bi mu se bilo šta dogodilo, to bi bilo katastrofalno za njih i da bi sve to moglo završiti u bezumnom nasilju. Zato se vlast trudila ne samo da ga niko ne ubije, već i kad se razboli da dobije najbolju moguću njegu. Oni su znali da on predstavlja najveću nadu za rješenje do kojeg može doći putem pregovora. Shvatili su da kad bi Mandela nestao s pozornice, sljedeća generacija ne bi bila zainteresirana za pregovore i to bi predstavljalo eskalaciju oružanih sukoba. Prema tome, F. W. de Klerk je bio inteligentniji rasist od svojih prethodnika jer je smatrao da do pregovora mora što prije doći. Njega su pitali zar on ne čini istu grešku kao Ian Smith u Rodeziji. On je rekao: „Ne, Smith je krenuo u pregovore suviše kasno.“