Boris Dežulović: Isus i Fata

Povezani članci

• Znakovi pored puta
• SJEDI – JEDAN!
• Ladislav Babić: Maloljetno društvo (1)
• Senja Perunović: ODGOVOR NA JEDNU MALU REAKCIJU
• Država je jaka koliko su jake njene veze sa susedima
• Izjasni se, druže!

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sastali se apostoli i krenuli navečer u grad, pa zastali pod Isusovom kućom. “Isuse!”, dozove ga Šimun, “hajmo u grad!” “Đe ćemo?”, upita ih Isus sa balkona. “Na utakmicu, pa u kafanu”, odgovori mu Matej. “Eto me silazim, samo sekundu da se javim ženi”, reče Krist, pa zamakne u kuću. Minutu kasnije, eto njega opet na balkonu: “Ma hajte vi, ko nju jebe!”

Zaista, u čemu je problem zamisliti Bogočovjeka u takvim, vrlo nemetaforičnim i prilično ljudskim mukama, onima u kakvima je i obični Mujo? Rekao bi moj prijatelj Alem Ćurin: “Lako je po vodi, hajde ti po zemlji!”

“Zaista, u čemu je problem?”, upitala se istu stvar i Karen King, profesorica kršćanske povijesti sa Harvarda, koja je prije dvije godine u Rimu predstavila maleni fragment na papirusu u kojemu se spominje Isusova – žena Marija. U koptskom prijevodu do sad nepoznatog evanđelja, klasičnom Isusovu dijalogu s učenicima, Krist ne samo da u jednom trenutku spominje suprugu – “Isus im reče: ‘Moja žena…'” – već i mogućnost da mu je bila učenica. Raspravu apostola o tome je li ga Marija zaista vrijedna, Isus zaključuje riječima: “Ona može biti moja učenica”.

Nakon što su vodeći svjetski eksperti za rano kršćanstvo, koptski jezik i papiruse potvrdili kako je riječ o autentičnom antičkom tekstu, najvjerojatnije prijevodu s grčkog, sve vatikanske sumnje u krivotvorinu otklonila su ovih dana i precizna testiranja papirusa i tinte, koja su fragment čvrsto smjestila u osmo stoljeće nove ere. “Nadam se da sada možemo prijeći preko pitanja falsifikata i razmotriti važnost ovog fragmenta za povijest kršćanstva. Važno je zapitati zašto je to uopće bitno? Zašto se neki ljudi zgražaju nad tim?”, kaže profesorica King u intervjuu za Boston Globe: “Zaista, u čemu je problem?”

Svakako, to da bi Krist imao zakonitu suprugu – da bi bio dakle malo manje Bogočovjek, a malo više čovjekobog – nije nova stvar. Teoretičari zavjera odavno špekuliraju Isusovim zemaljskim brakom, snimani su o tome kontroverzni filmovi i napisane kontroverzne knjige, ali gospođa King sada, eto, ima dokaz, nešto poput antičkog vjenčanog lista.

Kristov je izvod iz matične knjige vjenčanih općine Nazaret, doduše, podignut tek u osmom stoljeću, a znamo li da ni danas u općini ne prihvaćaju izvode starije od mjesec dana, posve je legitimna skepsa službenog Vatikana u pravnu valjanost izvoda starog osam stotina godina. Koptski je neki činovnik prepisao Isusov vjenčani list s grčkog, a i taj je bio prijepis sa hebrejskog ili aramejskog, i advokati gospodina Krista imaju puno pravo na sumnju u njegovu vjerodostojnost.

Mali je problem, doduše, što se i cijela službena Biblija, zajedno s novozavjetnim svjedočenjima o Isusovom čednom zemaljskom životu, sastoji od jednako vjerodostojnih, naknadno prepisanih prijepisa. Sad, međutim, pored pergamenata sa četiri pravomoćna evanđelja imamo barem jedan – i barem jednake pravne snage – koji svjedoči da je Isus bio oženjen.

Razumljiv je stoga užas Vatikana: punih hiljadu godina koncept celibata i strogi patrijarhalni poredak temeljio je na činjenici kako se Krist nikad nije ženio, a kamoli pripuštao žene za apostolski stol, a sad odjednom ispada kako ne samo da je imao suprugu, već mu je “mogla biti i učenica”! Iz temelja to mijenja cjelokupni nauk katoličke crkve, koja nam je do sad Isusa prikazivala bez ijedne ljudske slabosti, kao zakletog neženju koji po cijele dane hoda u bijelim haljinama i s ljudima razgovara u metaforama i mudrim izrekama. Odjednom, naime, eto Spasitelja u kauču kako gleda Ligu prvaka, dok Marija hoće “Sulejmana Veličanstvenog”: eto koptskog papirusa kao karike koja nedostaje, posljednje puzzle da popuni onu glasovitu rupu u Kristovoj biografiji – između njegove pojave u hramu kao dvanaestogodišnjeg dječaka, i krštenja u tridesetoj – punih dakle osamnaest godina Kristova života o kojima nam Sveto Pismo ne govori ni riječi.

Na razne su načine teolozi i alternativni historičari do sad popunjavali tu rupu – po prvima je živio u roditeljskom domu i radio u očevoj drvodjelskoj radionici, po drugima je u Indiji učio tehnike meditacije – a on je zapravo cijelo to vrijeme najnormalnije odrastao, najnormalnije se zaljubio, najnormalnije oženio i najnormalnije svađao sa ženom. Naravno da o tome u Bibliji nema ni riječi: da evanđelisti pišu o vaših deset godina braka, o čemu bi, zaboga, pisali?

I zaista, u čemu je problem zamisliti da je i Krist, kao i milijuni muškaraca prije i poslije njega, trpio ženinu jutarnju mrzovolju i večernju glavobolju? I drvodjelja iz Nazareta jednako je uvjeravao ženu da mora ići kod majstora Jošama dogovoriti popravak krova, a onda s društvom išao na ribolov na Galilejsko jezero, ili u Jeruzalem, na utakmicu, pa u kafanu. I on je, poput vas, s prijateljima za stolom zbijao šale na račun žene Marije, i smanjivao se na veličinu makova zrna kad bi ona iznenada u deset navečer banula u kafanu. Živio je za te srijede u krčmi starog Šarona, gdje bi sa dvanaestoricom prijatelja nakon utakmice održavao nekakav teološki kružok, barem jednom tjedno da malo pobjegnu od žena.

Ne treba meni stoga ni znanje koptskog ni ostatak famoznog papirusa da bih rekonstruirao evanđelje o palestinskom papučaru i njegovoj ženi, jedinoj u povijesti kojoj bi se na uzvik “Isuse Kriste!” iz dnevne sobe javio glas: “Da, draga?”.

– Isuse Kriste! – uzviknula bi tako Marija iz kuhinje.

– Da, draga? – skočio bi Isus iz naslonjača i hitro sakrio spise što ih je u dokolici čitao. Kad god bi ga Marija nazvala punim imenom i prezimenom, znao bi da ne sluti na dobro.

– Opet prokišnjava u kuhinji! – dreknula bi ona. – Jesi li ti jučer uopće pogledao krov s Jošamom???

– Zaista, kažem ti: prije će kamila kroz ušicu igle nego taj prevarant u kraljevsko nebesko!

– Prestani govoriti u metaforama i parabolama! – izgubila bi živce Marija. Izluđivalo ju je to Isusovo “zaista, kažem ti”. – Zaista kažem ti, zaista kažem ti… zaista mi jedanput u životu odgovori na pitanje sa “da” ili “ne”!

Ne treba mi, rekoh, više od tog malog fragmenta papirusa da bih rekonstruirao tako i onaj razgovor s učenicima, u kojemu “…Isus reče: ‘Moja žena…'”, i zaključi kako “ona može biti moja učenica”. Pitate li mene, te večeri na balkonu “Isus reče: ‘Moja žena… i ja ostat ćemo večeras kod kuće da je malo uputim u otajstvo vjere. Ona, hm…’, tu se učitelj malo zacrveni, pa nastavi: ‘Ona može biti moja učenica.’ Nasta u taj čas žamor među učenicima, a Isus podignu ruke i reče im ovako: ‘Zaista, kažem vam: hajte vi, ko nju jebe!'”

I to je, braćo i sestre, cijela istina. Zaista, kažem vam: cijela veličanstvena katolička crkva zajedno s konceptom celibata nastali su samo zato da bi biskupi u miru srijedom gledali Ligu prvaka.

Oslobođenje