Sotona se cereka nad Sarajevom
Povezani članci
- Draško Luković: Egzistencijalna tjeskoba
- Predrag Lucić o sramotnom posjetu kardinala Puljića ratnom zločincu Dariju Kordiću: Milost za zločinca
- Kako su srpski nacionalisti inspirisali masovnog ubicu Brejvika
- PREDSTAVA “BRAŠNO U VENAMA“ OTVARA SEPTEMBARSKI REPERTOAR SCENE MESS
- Naša stranka: Zbrinuti pacijente sa onkologije, pa pokrenuti smjenu menadžmenta KCUS-a
- Koliko košta reklamiranje javnih preduzeća u vjerskim zajednicama?
Piše: Milan Pekić
U Sarajevu, pa i cijeloj Federaciji Bosne i Hercegovine, u zraku se, s Republikom Srpskom kao vukom u busiji u znaku opće pritajenosti, osjeća naboj skorih, budućih, političkih i svakojako drukčijih grubosti. Fizički, gotovo da je atmosfera nabijena koncentracijom različitih režanja – ništa nije okončano u protestima koji su ostavili brojne rupe i šupljine u razvaljenoj i izgubljeno-obezglavljeno i dezorijentiranoj vlasti, nema nikakvih konkretnih poteza, osim što su počeli novi, ljuti, bosansko ničim kontrolirani bojevi. A ni stari nisu okončani. Sve se čini da će raniji pobjednici – a nema onog koji nije proglašavao pobjedu! – postati gubitnici katastrofa… Čarke se vode, uz postavljanje stupica, oko narednih jesenjih izbora – na djelu su stare sage o presudi Sejdić–Finci, epizode o promjenama izbornog zakona i ustava dobijaju nove, gotovo smrtonosno-rasističko-
Tek i trenutno, ovih dana u žiži je pokojni Karol Vojtila, odnosno skori svetac Jovan – Ivan Pavao – Pavle II. (Možda bi bilo bolje buduće svetačko ime napisati, da se ne bi pokazivale bosanskohercegovačke trojedine oprečnosti, na talijanski, francuski ili engleski način?)
Naime Bosna, a jednom svojom polovinom i Hercegovina, ona Zapadna, katolička, odjednom i ne nenadano, od prije nekoliko dana pod uvijek postojećom, sad i potpisanom, te inauguriranom zaštitom sve nacionalističke zavjere – po kojoj će, tri naciona, ma koje političke provenijencije bili, na izbore nastupiti čuvajući, kao i do sada, mada je bilo malo prikriveno, leđa jedan drugom i trećem, pa unakrst – poželjela je, najmalobrojnijim – Hrvatima, katolicima, pokazati da jesu trojedini, a jednog dana, što da ne, i samo(svojno)-kantonalnim. Kako to uraditi? Pa jednostavno: Ulizujući će i dodvoravajući jedan drugom, trećem, a, usput pokazivati i konzervativnoj Europi, da li i dokazati, da je bosansko-jednopravnost na djelu. Istina, u življenju jednih pored drugih/trećih, a ne zajedno kako to žele ustavno nepriznati i nepostojeći građani.
Podići će, u centru Sarajeva, spomenik Svetom ocu papi, dan nakon njegovog proglašenja svetim, a u znak zahvalnosti na podršci miru i slobodi naroda Bosne i Hercegovine! I, pri tom, kao da je u odlučnosti provođenja nauma, gurnuta u stranu osuđujuća galama nad namjerom Srba-pravoslavaca, iz onog drugog entiteta, o podizanju džinovskog, tridesetmetarskog krsta na ‘srpskom’ dijelu Trebevića, tik nad drevnim Sarajevom, a u znak zahvalnosti borcima poginulim na temeljima Srpske. Samo, za sada nemaju sredstava, iako su, tvrde, svu papirologiju završili, ali se nadaju da će pravoslavna ‘zaštita’ već na jesen natkriliti sve ‘pusto tursko’– jer znak pravoslavlja neće biti vidljiv ni iz jednog naseljenog dijela Istočnog Sarajeva, pa čak ni sa groblja palih junaka! Ali iz svakog zakutka ‘onog prokletog’, u inat – hoće!
Krajem aprila, dakle, pred sarajevskom prvostolnicom, zabjelasat će se tri metra visoki kip pape – sveca, bogougodnika koji je za svog papinstva, kako reče Franjo Topić, jezuita i predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, ‘obišao 120 zemalja, svojom mističnošću spajao ono što nijedan drugi ne bi mogao, doživljavajući jedinstvo s Bogom i služeći najposjećenije mise i sa tri i po miliona vjernika koji su ga doživljavali iskrenim i otvorenim. Radilo se o papi koji je sa svima bez obzira na religijsku pripadnost mogao uspostaviti dijalog. Ivan Pavao II je u svojim obraćanjima zagovarao suživot i mir u BiH, a našu zemlju je 263 puta spomenuo u svojim govorima, podatak je koji je od ranije poznat. Vatikan na čijem je čelu tada bio Ivan Pavao II je jedan od prvih koji su priznali nezavisnost Bosne i Hercegovine, to se dogodilo 19. marta 1992. godine…’ (Zapitao bio se čovjek, kad je već ‘svetost’ u pitanju, gdje je taj mir, ta tolerancija?)
I to je to – zahvala za dobro! Ima, međutim, i onih, ratoborni i krvožedni jesu i pripadaju nekim od militantnih i nacionalno-vjersko netolerantnih krila već spomenutog novoformiranog, izborima i u susret, višenacionalističkog korpusa, koji na vječnu pojavnost kamenog-aluminijskog pape, djelo kipara Hrvoja Urumović, rodjenog u Sarajevu, a nastanjenog u Zagrebu, ne gledaju blagonaklono! I javno se izgovaraju prijetnje miniranjem, rušenjem, ko zna kakvim devastiranje i spomenika i odanih mu duša. Nije to nimalo naivno kada se zna da je BiH zemlja bez stvarno ujedinjenih snaga sigurnosti i da su ovdje, naravno, naivni (i nevini, ako takvih i ima), bez zaštite i stvarne su žrtve svega: I religija, i besposlice, i nepostojeće brige za socijalno-radna mjesta. Konkretnije, a jednostavnije – oni su ne-nacionalci (ne, nije riječ o proleterima – idejno, taj pojam pripada nečemu drugom). I to bez hljeba!
Dakle i na kraju, spomenik je već pri kraju izlijevanja i ubrzo će biti prebačen pred Katedralu. Sve dozvole su, navodno, dobivene, pred katedralom je već nacrtano kako će to izgledati, ali finansijska konstrukcija još nije zaokružena iako je 30. april koliko sutra. Stoga je, prije nekoliko dana upriličena i donatorska večera za, ‘uglednike i političare, svih nacija i fela’, moćne tajkune, ‘brojne zvanice iz kulturnog, političkog i vjerskog života’, jer događanje s trajanjem u budućnosti nije stvar samo Crkve, već svih građana BiH. Znakovito je, a to je naglasio i rečeni Puljić, da Ivan Pavao II ima spomenike u svim zemljama koje je pohodio, a ovaj u Sarajevu je najsličniji onom koji je papi podignut ispred crkve Sv. Ante u Istambulu. A ta crkva je, inače, jako slična sarajevskoj Katedrali…
Ovo je, dakle, samo jedna od novih i aktualnih sarajevskih i bosanskih priča. Ima osnove blagosti, ali i potke prijetnje. Ovakvih pripovijesti ima još, ali o tome drugi put. I o, s nesporazumima, netom i konačno završenoj obnovi ratno-spaljene Vijećnice, potom pripremama za obljetnicu (ha, proslavu!?) Prvog svjetskog i ulozi upravo spomenutog zdanja u njegovom izbijanju i, pogotovo, akterima – mlađanom, da’l revolucionaru, dal’ teroristi Gavrilu Principu i njegovim kolegama iz „Mlade Bosne”… Oko svega mnogo je ‘modernog’, ali s krvavim tragovima apsolutne nedovršenosti u pokušajima i namjerama revizija onog što se odigralo davno, a opet, u suvremenim gledanjima nije okončano. I nije, kako sad mnogi gorljivo tvrde, onako bilo, nego…
Ma, đavo jeste, nad Sarajevom i Bosnom. I onim drugim ‘državnim komadom od teritorija’. Nesporno!