Crkvi nema pomoći

Povezani članci

• Nedonoščad trojice mudrih japanskih majmuna
• OSCE: BiH mora imati Vrhovni sud
• Ušminkano, stilizirano i europizirano zlo ne dopušta da se suočimo sa prošlošću
• Pod okriljem “Sarajevske deklaracije”
• Zlatko Dizdarević: Planiranje nesreće
• Sanjin Kodrić – bošnjački prvomučenik

Ovoj instituciji više nema pomoći. U Hercegovini je ona definitivno ustuknula pred naci(onalisti)stičkom šizmom koja si uzurpira ime „Crkva u Hrvata“. Ostaje dakle, u BiH, upitati se može li više išta dobroga Katolička crkva donijeti  puku bosanskome?

Piše: Darko Kaciga

Poštovani i dragi fra Luka Markešiću,

svoje nedavno otvoreno pismo papi Franu (tako ga zovemo i dekliniramo mi Dubrovčani), u kojem ga preklinjete da vrati nagradu „Pečat“ (bosanko)hercegovačkog izdanja Večernjeg lista, jer da time postaje objektom političke manipulacije zločinačke HDZ BiH i njezina poglavnika Dragana Čovića, završavate poznatim citatom iz Biblije: „Dixi et salvi animam meam./ Rekoh i spasih svoju dušu.“ E niste je spasili, fra Luka, nego ste se samo još jednom, samozavarali, samozadovoljili, i još jednom pokazali da, čak ni Vi, niste u stanju pogledati bitnim činjenicama u oči. Primit će Papa tu nagradu, a ništa se bitno u pravoj prirodi institucije kojoj je na čelu, ne bi promijenilo i ako bi se stvarno predomislio, pa čak i naglasio da to čini na molbu odnosno upozorenje bosanskih franjevaca. Kažete da su se upravo tu, kod Mostara, gdje će se održati manifestacija dodjele te nagrade, u zadnjem ratu dogodili čini eksplicitnog manifestiranja naci-fašizma (ustaštva) u interpretaciji baš tih Papinih nagraditelja, odnosno ideološke matrice kojom su zadojeni. Pa što to znači toj njegovoj (i Vašoj!) instituciji, koja npr. već  33 godine trpi s jedne strane, otvorenu sprdačinu, a s druge, (neo)ustašku provokaciju, s jednom od svojih najvećih svetinja u obližnjem Međugorju, smještenom tik ponad jame Golubinke (Šurmanci), nedaleko  Prebilovaca, i Počitelja, i Stoca, i Dretelja itd? Što to znači instituciji koja upravo završava kompletiranje formalnosti oko posvećenja Franovog onodobnog prethodnika Pape Pija XII, generalnog duhovnog pokrovitelja naci-fašizma, te, već blaženoga (i to po dobromu „santo subito“ Papi Ivanu Pavlu II!), Alojzija Stepinca,  njegovoga povjerenika za, onodobnu, ustašku Hrvatsku? I ja sam, fra Luka, neki dan otvoreno „pisao“ ovome „dobrome i dragome“ Papi, laskajući mu da je on Papa (moje) posljednje nade, a zapravo sam je odavna izgubio, poručivši mu, zapravo ucijenivši ga da ako posveti Stepinca, da se ja više sigurno neću deklarirati ni kao formalni katolik. Svjestan sam da se zbog ove ucjene Vatikan nije bogznakako uzdrmao, ali to je izgleda najviše što moja malenkost može polučiti s ovim Papom i njegovom institucijom. Ali Vi, fra Luka (i sad ću pismo proširiti i na fra Dragu Bojića, i fra Petra Jeleča i fra Milu Babića, i, nadam se, pretežnu većinu, BOSANSKIH franjevaca), što još radite u Katoličkoj crkvi i čemu se (dobrome) od nje možete nadati? Osim što Vam omogućuje relativno lagodnu egzistenciju. Navedite mi jedan  jedini suštinski, duhovni  razlog, dakle zanemarimo ovaj egzistencijalni, koji vas drži u toj, po mnogočemu, zločinačkoj instituciji, koja definitivno stoji i iznad općeg dobra i iznad pojedinca, posebno u Bosni, a još posebnije u Hercegovini. Argument da treba ostati u instituciji i iznutra se boriti (više) ne prihvaćam. Ovoj instituciji više nema pomoći. U Hercegovini je ona definitivno ustuknula pred naci(onalisti)stičkom šizmom koja si uzurpira ime „Crkva u Hrvata“. Ostaje dakle, u BiH, upitati se može li više išta dobroga Katolička crkva donijeti  puku bosanskome? Išta više od, fra Luka, fra Drago, fra Petre, fra Mile itd., da hipotetski praprapraunuk nekoga od vas (recimo, također hipotetski, da niste baš svi sveci u celibatu) nakon još  par stotina protraćenih bosansko(hercegovačkih) katoličkih godina bude olakšavao svoju dušu preklinjući  otvorenim pismom Papu Frana Benedikta XVII da barem odgodi, ako ne može zaustaviti, proces beatifikacije velikog „hrvatskog“ pjesnika i humanista (Dolac, Travnik 1871 – Madrid 1960.) i sarajevskog nadbiskupa (od 1922. do zadnje sekunde ustaške vlasti) sluge Božjega Ivana Krstitelja Šarića; a njegov praunuk papu Benedikta Frana XVIII da baš nije neophodno radi ravnoteže među bosanskohercegovačkim katoličkim zvijezdama beatizirati i laika Ivana Šimića iz Gruda, autora antologijske zbirke kolumnoza „Hercegovac s razlogom“ u kojoj je iznio čak stotinu i jedan te isti razlog za treći, hrvatokatolički entitet? Dosta je bilo ovog jalovog, tobože „disidentskog“ piskaranja!  Nešto bi, gospodo „prosvijećeni“ bosanski fratri, konačno trebalo i učiniti. Ako spasenje svoje i svoga naroda i dalje vidite samo u (institucionaliziranom) kršćanstvu, a moralo bi vam konačno biti jasno da ga u „Crkvi u Hrvata“ definitivno  nećete naći, što fali, na primjer, Crkvi koju (u  Hrvatskoj) predvodi još draži i bolji, još plemenitiji  i  Kristovim naukom nadahnutiji  gospodin dr. Petar Küzmič? Zar Vam taj institucionalni okvir ne bi postavljao puno manje prepreka na putu do Krista?

Nadalje, po čemu ste to, na primjer, Vas (gore imenovana) četvorica moji sunarodnjaci Hrvati, a to možda nisu i, opet primjerice navodim, meni izuzetno dragi Vaši stvarni zemljaci odnosno sunarodnjaci (a novopečeni „Slovenci“!) veliki umjetnici gospoda Zijah Sokolović  ili Branko Đurić, za koje zapravo nemam pojma kako se i da li se uopće nacionalno izjašnjavaju? Čime baš dolazim do biti pitanja: ako se dakle gospar Đurić izjašnjava kao Hrvat, zbog čega bi on automatski bio i moj sunarodnjak? Odnosno, ako se možda deklarira Srbinom, zbog čega kao takav ne bi nikako mogao biti i moj sunarodnjak? Odnosno što mijenja na stvari ako se oni nacionalno izjašnjavaju ovako ili onako ili nikako?

Smatrate li, kao i ja, da se s terminom „Bošnjak“, kao na žalost i malone u svemu bitnome u nesretnoj Bosni i Hercegovini, kardinalno pogriješilo i da je nepovratno potrošen kako bi i muslimani dobili nacionalnu odrednicu svoje konfesionalne isključivosti, umjesto da to bude zajednički NACIONALNI nazivnik za sve građane Republike Bosne i Hercegovine, dakle za sve bosanke, ali bogme i hercegovačke fratre; za begove počiteljske i imame Gradačačke; za trebinjske SDS-ovce i banjolučke SNS-ovce; za gospodu Sejdića i Fincija?

I na koncu, ne zamjerite mi na (pre)izravnosti, zapravo biste to što se ja, nebosanac, obraćam baš Vama  trebali shvatiti kao kompliment. U Hrvatskoj („Crkvi u Hrvata“), a da Hercegovinu i ne spominjem, nemam kome pisati.

Darko Kaciga Dubrovčanin