Velimir Pšeničnik Njirić – pismo Šemsudinu Gegiću: Glumčeva je zadnja!

Povezani članci

• Beogradom sada šeta oko tri stotine potencijalnih ratnih zločinaca
• GDE JE NAŠA KUĆA
• Od 1. septembra Balet Mostar Arabesque otvara vrata za nove polaznike
• Posvećeno: Atom Egoyan
• Promocija zbirke poezije “Skica za bajku“, autora Adnana Žetice
• “MIRA: SKICA ZA PORTRET“

Poštovani gospodine Šemsudine Gegiću;

Stvarno mi je puna kapa. I nešto mi kljuca jetru. Nije alkohol. Apsolutno je glupost!
Toliko sam se gluposti nagledao i naslušao da više ne mogu šutjeti. Moram reagirati javno i stati na stranu mojih kolega glumaca i ostalih uposlenika u štrajku u Narodnom pozorištu u Mostaru.

Znate, neki je Jure u Širokom, u prah pretvorio jednu apstraktnu skulpturu mojeg očuha akademskog kipara Nikole Njirića, koja je bila dobro sjela u prostor gdje je bila postavljena. I bila je dobro primljena sve do nevremena. Zapravo do samog čina njenog pretvaranja u prah. Za sam taj čin, moj bi pokojni očuh akademski kipar Nikola Njirić vjerojatno parafrazirao sam sebe i rekao negdje u tišini: “Pusti, to je samo dokaz o neukusu jednog vremena!”

A vaše vladanje, vaše direktorovanje, vaše umjetničko rukovođenje institucijom Narodnog pozorišta u Mostaru, vaši ukupni rezultati dakle pod tim krovom, su više od neukusa. Oni su upravo put u pretvaranje u prah i zatiranje jedne institucije kulture u gradu Mostaru. Vrlo je vjerojatno da vi toga niste svjesni, prvenstveno jer ste, kako to izgleda gledajući izvana, i prateći vam rezultate, opsjednuti vlastitom važnosti i vlastitom veličinom, te nizom priznanja koje koliko čujem nosite u svojoj vreći,.

Gospodine Šemsudine Gegiću, imao sam čast i zadovoljstvo upoznati ili i raditi kao glumac u Narodnom pozorištu u Mostaru, sa gotovo svim prethodnim direktorima te institucije kulture. Poznavao sam Safeta Čišića, upoznao Mirzu Muštovića, primio me u Narodno pozorište Antonije Karačić, radio sam za mandata profesora Borivoja Borozana i redatelja Ahmeta Obradovića. A pamtim i dvojicu v.d. direktora u kratkom periodu Neđu Abramovića i Danila Rešetara.

I zanimljivo, nitko od njih nije se toliko hvalio svojom biografijom i dostignućima, a svi su bili bolji direktori od vas i imali boljih rezultata od vas. Jeste, oni su radili u jednom drugom vremenu i drugom ekonomskom i političkom sistemu i sustavu koji je imao više sluha i potrebe i smisla za kulturu.

A vi? Vi ste se prilagodili osobno ovom vremenu samohvale, računice, i uspjeli ste se nametnuti kao rješenje onima koji su vas imenovali direktorom. I uspjeli ste ih namagrčiti. Jer ne mogu vjerovati da su vas oni imenovali sa ciljem da pretvorite u prah i pepeo ono što je ostalo od Narodnog pozorišta.

Toliko pametan čovjek poput vas, sa takvim životnim, umjetničkim i organizacijskim sposobnostima, koji kad je sjeo u fotelju direktora da barem pokuša učiniti sve, da to pozorište prije svega izmijeni i prilagodi novim pravilima igre, novom organizacijom, sistematizacijom radnih mjesta, odgovarajućom vremenu i materijalnim mogućnostima, vi prvo što uradite je da stavite svoj komad, dramu, na repertoar pozorišta. To je najgori mogući izbor bilo kojeg novog upravnika pozorišta ili kazališta. Niste mogli dočekati. Razumijem.

Ali ne razumijem kako ste zaboravili da niste vi radili komad Ruho u Narodnom pozorištu u Mostaru prije rata, kako vi volite reći, nego ga je radio- režirao redatelj Jovica Pavić. A komad – dramu Ruho ste vi napisali. A mi smo je radili. I da, napravili smo dobru predstavu po vašem tekstu, iako je novinarka Zlata Brbor poslije gledanja premijere tada napisala u Slobodi kako je Toniju mali. I tada se kao i sada svašta pisalo i po potrebi i po narudžbi, i po babi i stričevima. I tada su se dogovarale nagrade i izjave i kritike. Ništa novo.

Štrajk kolega i djelatnika Narodnog pozorišta u Mostaru je neposredno izazvan financijskim dubiozama, gubicima koji rastu, ali isto tako i nezadovoljstvom onim što vi činite i kao umjetnički rukovoditelj te kazališne kuće. Vi ste u konstantnom sukobu sa kreativnim jezgrom i dijelom uposlenika. Ne zaboravite, glumčeva je zadnja. On je vidio i vidjeti će leđa mnogih direktora, redatelja, umišljenih ili raspamećenih samozvanih veličina…

Nemam želju ništa više napisati, jer i ovo je vjerojatno uludo u ovom ludom vremenu, gdje je važnije fotografirati se sa nekim od predsjednika ili drugih tekućih veličina, nego napraviti nešto dobro i smisleno za opću korist..

I ne pišem ovo zbog slavne prošlosti, već zbog tužne sadašnjosti i upitne budućnosti.

Hajde gospodine Šemsudine Gegiću lijepo u miru daj ostavku ili ostavke, k’o čovjek, nije sramota se povući. I bavi se dalje onim što bolje poznaješ i za što si primio tolika priznanja, a ne vođenjem jedne teatarske kuće, za koje vođenje je potrebno imati i neke kvalitete, te znanja koja se ne uče na školama i akademijama.

(uf uf… evo pređoh na ti. dekoncentracija i sekiracija. uf uf)

Do viđenja u mirovini.
I ja ću za tobom relativno brzo.

Pozdrav!
Velimir Pšeničnik Njirić, glumac