Ukrajinski sunovrat

Povezani članci

• Zlatko Dizdarević: Drž’te lopova
• Mala zemlja za velika prijateljstva: Sve za prijatelja!
• U Hrvatskoj preispituju vojno prisustvo u Afganistanu
• Gotovo 5.000 građana podržalo “Zahtjev Vladi i Saboru: pretvorite znanost i obrazovanje iz gubitnika u dobitnike”
• Baš si nas zajeba, generale
• Kad se hrvatski građanin opusti

Bilo je to, doista, nešto posebno, nešto treće, obilježeno prije svega epohalnom idejom samoupravljanja koja, doduše, nikada nije ostvarena, štoviše, prije se može govoriti o estradnom eksperimentu koji je sustavno gušen i marginaliziran. Ali u cjelini, bila je to zemlja ne samo superiorne umjetnosti, koju ističe Schulz, nego i socijale, školstva, zdravstva, urbanizma, ravnopravnosti žena… i nadasve silne strasti za ekonomskim razvojem. Dakle sve ono što Hrvatska danas nije i što u brojnim unutrašnjim sunovratima, ali i u ovom ukrajinskom, otkriva stalno nova stidna mjesta ove neuspješne države.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Dakle to se nikada, od mikrobioloških začetaka Evropske unije do danas, nije dogodilo. Unija je stvorena, kada se sve zbroji i oduzme, zato da objedini sudionike dva svjetska rata kako nikada ne bi došlo do trećeg. A onda je ona sama napravila korak baš u tom pravcu. Dobitnica Nobelove nagrade za mir za 2012. godinu, nutkana sirenskim signalima iz Washingtona, preko centrale u Bruxellesu praktički je režirala državni prevrat u Ukrajini, koji je doveo na vlast i notorne fašiste. I sada, nakon što je Rusija uzvratila aneksijom Krima, gledamo čudovišni, djelomično već i zastrašujući miks sadašnjosti i prošlosti. Američka doktrina po kojoj je u tzv. containmentu(okruživanju) Sovjetskog Saveza i sada Rusije dozvoljeno koristiti usluge i najzadrtijih prljavaca (što se prije ovoga dogodilo u Afganistanu, djelomično i u Jugoslaviji, a posebno sada u Siriji), dovela je Evropu ne samo do ruba rata. Dovela ju je i do toga da se prvi put drmaju i njeni antifašistički temelji, doduše ne na deklarativnoj ravni, ali dovoljno snažno da se to ne smije previdjeti. Uostalom, da se to i hoće, ne može se.

Tomislav Karamarko baš je sada najavio ukidanje zvijezde petokrake, očito vjerujući da bi ukrajinski scenarij mogao biti uvod u crtanje nove političke karte Evrope. Na kojoj bi HDZ, čak i uz njegovu osvjedočenu nesposobnost, dobio čvrstu uporišnu točku koja ne bi varirala u skladu s parlamentarnim izborima, a možda o njima uopće ne bi ni zavisila. Zato je smjesta poslao udvoričke poruke konzervativnom vrhu EU-a, kao Hrvatska je sretna što je sada pod njenim genijalnim vodstvom, a požurio je i da se slika s nekim od novih ukrajinskih vlastodržaca (Kličko). Čak mu je uspjelo da bude primljen i kod bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla, što me, moram priznati, iznenadilo, jer je riječ o posljednjem živućem evropskom lideru od formata, desničaru tvrdog antifašističkog profila. Kohl je, međutim, tu reputaciju i opravdao. Poslije razgovora s Karamarkom izjavio je nešto što u Bruxellesu sigurno nisu rado čuli, dok mu se sugovornik iz Hrvatske možda čak i prepao je li mu bilo pametno s njim se sresti. Mudri njemački senior je rekao da EU mora imati više senzibiliteta prema Rusiji i prema Putinu. Ova jednostavna rečenica danas se izgubila u sivilu političkih mediokriteta, koji su u pokušaju da pritisnu Rusiju u Ukrajini pokazali toliko amaterske osionosti da je to sramota od koje se Evropa još dugo neće oprati.

E, ali zato se to idealno uklopilo u isto toliko mizeran ili i mizerniji prosjek koji danas vlada među hrvatskim političarima. Oni su imali izvrstan razlog da se u odnosu na ukrajinske događaje postave kao trezveni znalci koji pamte da se nešto slično ovome što se događa u toj zemlji ne tako davno događalo i u Hrvatskoj. Jer pokušaj da se Ukrajinu izolira od Rusije, uz idiotski ultimatum koji joj je dao Jose Manuel Barroso da se opredijeli između Moskve i Bruxellesa, jako podsjeća na pokušaj odvajanja Krajine od Hrvatske. I umjesto da Zagreb pokaže stanovito razumijevanje za Rusiju, kao što je jučer tražio za sebe, on se privio uz koljeno Bruxellesa i bespogovorno ga sluša. Čak mu i čita s usana. Tako je Zoran Milanović ocijenio referendumsko priključenje Krima Rusiji “gorim od nedopustivog”, što bi stajalo da istim, zapravo i gorim metodama (profašistički puč) nije prethodno Ukrajina pripojena zapadnoj sferi utjecaja. U toj žalosnoj snishodljivosti prema briselskim birokratima slijede ga i svi ostali, od spomenutog Karamarka do Dragutina Lesara, koji je promrmljao nekoliko fraza o neučinkovitosti EU-a i UN-a. I to je sve. Nema tu ni traga onome što je ovih dana u Bundestagu napravio šef lijevog Die Linkea Gregor Gysi, koji je oprao Angelu Merkel zbog toga što osuđuje ponašanje Rusije, a podanički prešućuje da se Washington i Bruxelles ponašaju isto ili čak gore. I ne samo to. Optužio ju je i što je zajedno s tim zapadnim metropolama po hitnom postupku priznala novu ukrajinsku vlast, iako su zamjenik premijera i nekolicina ministara notorni fašisti, koji već šikaniraju ljevičare, židovsku i druge manjine.

Možete li zamisliti da netko ovako očita bukvicu premijeru Milanoviću u Saboru ili barem u nekom od glavnih hrvatskih medija? Naravno da ne možete. Još je manje zamislivo da se netko osmjeli i pokuša objasniti odakle ova drugorazrednost Hrvatske i je li uopće imala smisla njena borba za državnu nezavisnost ako je se sada sama odriče. Umjesto toga slušamo spomenuto Karamarkovo režanje na zvijezdu petokraku, pa onda i zbornu HDZ-ovsku dernjavu na predsjednika Evropskog parlamenta Martina Schulza, koji se usudio izreći nekoliko pohvalnih riječi o posebnom mjestu Hrvatske i šire, Jugoslavije, na političkom razmeđu Istoka i Zapada. Smjesta je napadnut da je zaboravio da Hrvatska više nije u Jugoslaviji pa, biva, vrijeđa osjećaje Hrvata koji s tom mračnom tvorevinom više ne bi htjeli biti spominjani u istoj rečenici. Kako dirljivo! Pa naravno da je Jugoslavija sa svojom nesvrstanom politikom, koja je danas predmet grohotnog ismijavanja u Hrvatskoj, imala posebno mjesto na političkoj karti Evrope i svijeta. I da bi se to itekako dobro vidjelo na primjeru Ukrajine, koju ona sigurno ne bi tretirala kao imperijalno posvojče ni Washingtona (Bruxellesa) ni Moskve. Nego bi najvjerojatnije inicirala široku međunarodnu akciju s ciljem da se toj zemlji osigura vanjskopolitička samosvojnost, a njeno unutrašnje uređenje uskladi s nacionalnom složenošću ukrajinskog stanovništva. Najvjerojatnije u obliku nekog republičkog ili pokrajinskog “federiranja”, kakvo je i sama imala.

Što je najvažnije, ova Schulzova posebnost Jugoslavije nije proizlazila iz nekakve kapriciozne i paradne nezavisnosti kakvu su prema Moskvi pokazivali Rumunjska ili Albanija, a prema Washingtonu postdegolovska Francuska. Ne, ona je logično proizlazila iz unutrašnjeg ustrojstva zemlje koje se nije povijalo pred modelima ni nasilničke diktature proletarijata ni globalizirane diktature kapitala. Bilo je to, doista, nešto posebno, nešto treće, obilježeno prije svega epohalnom idejom samoupravljanja koja, doduše, nikada nije ostvarena, štoviše, prije se može govoriti o estradnom eksperimentu koji je sustavno gušen i marginaliziran. Ali u cjelini, bila je to zemlja ne samo superiorne umjetnosti, koju ističe Schulz, nego i socijale, školstva, zdravstva, urbanizma, ravnopravnosti žena… i nadasve silne strasti za ekonomskim razvojem. Dakle sve ono što Hrvatska danas nije i što u brojnim unutrašnjim sunovratima, ali i u ovom ukrajinskom, otkriva stalno nova stidna mjesta ove neuspješne države.