ENG
Ko smo mi a ko su oni?
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Ovo šte se dešavalo zadnjih mjesec i nešto dana i neoprezno se nazva Bosanskim proljećem i, gluho bilo, revolucijom, a kao slika i prilika nas samih vidi se svakim danom ispred zgrade Predsjedništva gdje još stotinjak onih najupornijih, onih koji više nemaju šta izgubiti, kao prosjaci, neka mi ne zamjere, mole da im se još neko pridruži. Traže nešto što im, za divno čudo vrlo razgovjetno one dojučerašnje budale koje progovoriše, objašnjavaju da ne mogu dobiti jer da bi to dobili morale bi se prekršiti mnoge zakonske procedure ili čak i sami zakoni koje doniješe oni i bivše fukare zajedno. A ljudi traže samo hljeba i posla.
Piše: Radomir Lazić
Ko su političke bh elite?
„Ako bi povjerovali njima samima, ako bi sudili po njihovom vlastitom diskursu i svakodnevnom prenaglašenom zaklinjanju u Boga, tj. njihovom napadnom pozivanju na vjeru; i ako bi “zdravo za gotovo” prihvatili njihovu marketing-interpretciju vlastitog samorazumijevanja (stavljajući u fenomenološku zagradu pitanje stvarne iskrenosti te samointerpretacije), onda bi, brzopleto i mirne duše, mogli zaključiti o dominaciji religijskog tipa ličnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. U nametanju takvog utiska (ne)sumnjivo prednjače bošnjaške političke elite i političari. Već neukusno napadno, i na štetu ukupnog društvenog interesa za koji se deklarativno zalažu, oni su totalno religizirali sferu javnog prostora i govora: od vjerskih pozdrava pa do pozerski naivne religiozno-verbalne ortodoksije u svakom mogućem, pa i najbanalnijem komunikativnom kontekstu, uključujući i onaj najprizemniji – kriminogeni“.(1)
Zabluda da će vrijeme u kojem pametni ponovo progovore, govorili su neki i ranije ali ih niko nije slušao, budalama začepiti usta a fukari uzeti ono što je stekla ostaje samo zabluda. Nije to pominjao ni Andrić a nije bilo kojim anexom pomenuto ni u Dejtonskom sporazumu. Budale su u međuvremenu dobile savjetnike a fukara stekla toliko da je mogla kupiti, za svoju korist i one „pametne“. Oni nisu ni prestajali pričati, njihova priča bila je uvijek ista a mjenjala se samo boja dresova. Progovorili su časni i pametni, sačuvali svoje ljudsko i akademsko dostojanstvo, opisali anatomski precizno karakter ove vlasti, ovog beščašća, ovog lopovluka i bijede, spregu politike i kriminala, ulogu u svemu vjerskih službenika. Valjda zbog nelagode ili nade da ćemo se popraviti, nisu progovorili o nama samima. Onakvima kakvi stvarno jesmo a drago nam je sebe i svijetu i sebi samima predstavljati se boljima i pametnijima.
Ko smo to mi?
“Ovakvo stanje u BiH je upravo ono za šta su glasali građani: dakle, za društvo sa plemenskim uređenjem, za apsolutnu nacifikaciju svih područja života, za diskriminatorske odnose u kojima je jedini kriterij ljudskih prava etnička pripadnost, za različite forme samoizolacije, za duh palanke itd. A uz sve to, naravno, ide i siromaštvo – kako ono koje možemo nazvati ekonomskom bijedom, tako i ono što se obično imenuje kao duhovno i uopšte ljudsko poniženje. Pojednostavljeno rečeno, oni koji su izlazili na izbore, glasali su za beznađe”.(2)
Ovo šte se dešavalo zadnjih mjesec i nešto dana i neoprezno se nazva Bosanskim proljećem i, gluho bilo, revolucijom, a kao slika i prilika nas samih vidi se svakim danom ispred zgrade Predsjedništva gdje još stotinjak onih najupornijih, onih koji više nemaju šta izgubiti, kao prosjaci, neka mi ne zamjere, mole da im se još neko pridruži. Traže nešto što im, za divno čudo vrlo razgovjetno one dojučerašnje budale koje progovoriše, objašnjavaju da ne mogu dobiti jer da bi to dobili morale bi se prekršiti mnoge zakonske procedure ili čak i sami zakoni koje doniješe oni i bivše fukare zajedno. A ljudi traže samo hljeba i posla.
“Vladajuće političke strukture u BiH učiniće sve da trajno bude status quo, dakle, da se ništa ne mijenja, jer bi time bila ugrožena, prije svega, njihova pozicija. U tom pravcu se svakodnevno poduzimaju različite konkretne mjere, pa i one po kojima je mržnja instalirana u ovdašnje narode. U BiH su narodi počeli da se mrze, a nacional-političke elite se sjajno slažu i vrlo efikasno dogovaraju. To je, naravno, poznato. A retorički međusobni napadi BH lidera su virtuelnog karaktera. Kao što je danas i uloga međunarodne zajednice u BiH – takođe virtuelna. Volio bih da nisam u pravu, ali izgleda da je to neka naša, osobena, „trajna privremenost“. Dakle, neće ovdje doći do fizičkih sukoba, ali možda od toga ima i nešto gore: apsolutna rezignacija svih koji ovdje žive”.(2)
I malo ko više i spominje šta ti ljudi traže. Analizira se šta ovim što se dešavalo jedni dobijaju i ko je u svemu ovome najviše na dobitku. Nema gubitnika. Ako negdje ne budu vlast biće opozicija i obratno.
Analizira se ko je i ko će od svog ovog jada i čemera, ove bijede i nesreće biti na dobitku.
Koga ćemo kao grbu nositi na leđima, koji krpelj će nam sisati krv naredne četiri godine.Raduju se budale i njihovi savjetnici, bivša fukara i njihovi kupljeni intelektualci što će umjesto njih koji se bave vođenjem države kao hobijem, to sad malo „ozbiljnije“ raditi predstavnici Hrvatske i Slovenije u EU a dok to dočekamo tražiće da se o tome izjasni i Srbija, koja će u međuvremenu postati član.
“U takvom sticaju stvari najefikasniji su oni koji nisu pravi političari, dakle, oni koji su „tehnolozi vlasti“- jedan takav primjer je predsjednik Vlade RS, Milorad Dodik (naravno i Zlatko Lagumdžija i Dragan Čović). On nema nikikakvu ideologiju, on nije socijal-demokrata, nije liberal, nije takođe ni komunista, nacionalista niti fašista. Ali, ako zatreba, u konkretnoj situaciji, on će biti i demokrata i nacionalista i komunista, čak i liberal. Ne zbog ideologije ili interesa građana – već zbog tehnologije. Mislim na tehnologiju vlasti. I moći, naravno”.(2)
Raduju se i oni koji su smijenjeni jer kad te ova i ovakva vlast smijeni, da si crn ko crni gavran, izraste ti jedno bijelo pero pa mašeš s njim i natovariš se, kao grba, nekom na leđa.
I umjesto da sjede na mjestima onih kojima pišu sve naše zahtijeve, onih koji ih sa kupljenim i prepisanim diplomama, magisterijima i doktoratima ne umiju ni pročitati neki od onih koji ih pišu i sami od takvih dobiše diplome a svi skupa su slika apsolutne nemoralnosti skoro svih koji ovdje žive.
„Ovo je tek još jedan propao pokušaj revolucije, jer ništa nije naučeno iz prethodnih pokušaja, jer se slijede isti šabloni, jer se ponavljaju iste greške, jer obrasci naučeni u priručnicima nisu primjenjivi na potpuno isluženi narod kojem, eto, nije dovoljna pljuvačka koja mu se cijedi niz lice da bi se (konačno) podigao i rekao kako mu više nije zabavno. Jer mu je, narodu, prestalo biti interesantno da živi sasvim normalan život, pa se odlučio na mazohističku verziju zabave u kojoj ga nastavljaju podapinjati, napinjati i čerečiti kako god im drago. Zašto?
Zašto? Zato što je revolucija za nekog drugog. Za nekog ko zaista drži do sebe i dovoljno je hrabar da prebrodi dječije bolesti esencijalne nesuglasice oko liderstva. Nekog kome ne ponestaje daha u odlučnom trenutku. Nekog ko ima dovoljno jak glas da okupa bilo koju dvoranu, bilo koji skup, bilo koju priliku. Nekog ko shvata važnost i smislenosti osnovnog poretka stvari. Nekog ko zna da su svi bivši zaista bivši bez mogućnosti oprosta za sve što su prešutili i sve što nisu rekli ili su zakasnili da kažu. Revolucija je za nekog kome je dovoljno da mu ne valja pa da podigne svoj glas i konačno promijeni svijet. A takvog ovdje nema“. (3)
Eto to su oni a to smo mi. Pa kome se, to kakav je, ne dopada, mjesto da se popravi se nalazi još uvijek tamo gdje se nalazilo od 1885 g. Dok se mi ne popravimo neće se popraviti ni oni.
Autor/ica 👤tačno.net
