ENG
PSIHOSOCIJALNI KONTEKST POLITIČKIH ELITA U BiH
Autor/ica 👤Esad Bajtal
Povezani članci
- Ured za borbu protiv korupcije u Sarajevu najavio krivične prijave protiv zvaničnika
- Alisa Ramić osuđena na dvije i po godine zatvora, a Hasan Dupovac na tri
- BiH i Bjelorusija se najsporije modernizuju u Evropi, Hrvatska najuspješnija u regiji
- Mit antiterorizma
- Emir Hodžić: Hiljade Prijedorčana i Prijedorčanki svojim životima su platili etničko čišćenje
- JAVNI POZIV KANDIDATIMA NA LOKALNIM IZBORIMA
Foto: Jasmin Brutus
Mnogi neurotički stavovi su očigledni pokušaji
da se pokrenu ili potisnu izvjesne pulsije
ili da se ličnost zaštiti od neke instinktivne opasnosti.
To su prinudni kruti stavovi koji sprečavaju
manifestaciju suprotnih pulsija, koje ponekad
ipak izbijaju na razne načine.
U tim slučajevima,
psihoanaliza, kao “demaskirajuća” psihologija,
može dokazati da prvobitni suprotni stav
još uvijek postoji u nesvjesnom.
Otto Fenichel
Njemački filozof i psiholog XIX stoljeća Eduard Špranger (E. Spranger, 1882-1963)[1], govoreći (sa stanovišta ličnih vrijednosti), o tipovima ličnosti, analitički opservira sljedećih šest: teorijski, ekonomski, estetski, socijalni, politički i religijski tip ličnosti. Dodijeljena mi zadaća da govorim sa psihosocijalnog aspekta o političkim elitama u BiH[2], sklanja me na mogućnost da startam upravo sa Šprangerovom tipologijom, prepuštajući daljnji tok analize kritičkom, teorijsko-asocijativnom sagledavanju društvenog bh “trenutka” koji, svojim nedopustivo dugim trajanjem, prijeti da, sivilom vlastite letargičnosti, zapriječi traženu perspektivu mogućeg izlaza iz očiglednog ćorsokaka bh političkog besmisla. Kako je psihologija, kao fenomenologija i ontologija duha, u svojoj biti, jedna “demaskirajuća” znanost, to će i analize koje slijede pokušati p(r)okazati upravo onu nevješto maskiranu stranu civilizacijski i egzistencijalno pogubnog djelovanja ekstremnih etno-političkih elita Bosne i Hercegovine.
Ko su političke bh elite?
Ako bi povjerovali njima samima, ako bi sudili po njihovom vlastitom diskursu i svakodnevnom prenaglašenom zaklinjanju u Boga, tj. njihovom napadnom pozivanju na vjeru; i ako bi “zdravo za gotovo” prihvatili njihovu marketing-interpretciju vlastitog samorazumijevanja (stavljajući u fenomenološku zagradu pitanje stvarne iskrenosti te samointerpretacije), onda bi, brzopleto i mirne duše, mogli zaključiti o dominaciji religijskog tipa ličnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. U nametanju takvog utiska (ne)sumnjivo prednjače bošnjaške političke elite i političari. Već neukusno napadno, i na štetu ukupnog društvenog interesa za koji se deklarativno zalažu, oni su totalno religizirali sferu javnog prostora i govora: od vjerskih pozdrava pa do pozerski naivne religiozno-verbalne ortodoksije u svakom mogućem, pa i najbanalnijem komunikativnom kontekstu, uključujući i onaj najprizemniji – kriminogeni. O tome uvjerljivo svjedoči onaj bestidni telefonski dijalog (dojučerašnjeg) parlamentarca i jednog utamničenika optuženog za najteži kriminal, koji nam je sedmicama opetovano (novembar-decembar 2008.), reproducirala Federalna televizija (FTV).
U tom bestidnom, monstruozno-psovačkom,[3] bontonsko-civilizacijski poraznom dijalogu profanisanog krimi dvojca,[4] uzajamno uvjeravanje, umjesto argumentima, osigurava se a priori kredibilnom floskulom – “Allaha mi”, koja, paradoksalno, bez zazora i istovremeno, ide uz nekontrolirano-sočno i besmisleno psovanje temeljnih islamskih vrijednosti, pa i takvih kao što su ćefini[5], npr. Neviđena verbalna vulgarnost, tog užasavajuće bestidnog dijaloga, htjela bi, po svaku cijenu, i jezikom najprizemnije genitalno-egzibicionističke sablažnjivosti, osigurati sebi neku vrstu aksiološko-retoričke uvjerljivosti. Odnosno, i prije svega, htjela bi da sugerira svu sagovorničku ozbiljnost seksualno-nasliničkih planova koji su centralna tema tog krimi dijaloga.
Međutim, upravo njihova napadno-religizirajuća retorika (u kontekstu najprizemnijih vulagnosti kriminogenog dijaloga), namjenski doziranom učestanošću i neodmjerenošću, demaskira moralno licemjerje tako sračunatog pretjerivanja. Jer, svako pretjerivanje, umjesto da nas ubijedi (u ono čemu je svojom sračunatošću okrenuto), na kraju, sasvim nehotice, otkriva skrivenu stranu i svoje stvarne nakane. Odnosno, svako je pretjerivanje psihološki uvijek sumnjivo, uključujući i pretjerano, politikantsko-pragmatski stilizirano pozivanje na Boga (resp. Allaha). Psihološka reinterpretacija te pozerski podastirane “odanosti” Bogu, govori nam da je samo velikim grešnicima Bog uvijek (i gdje treba i gdje ne treba), na usnama. Zapravo, Bog je jedini kome oni još mogu da se obrate, jer su kod ljudi već poodavno izgubili svaki kredibilitet. Dakle, u slučajevima javnih vjersko-retoričkih pretjerivanja ovdašnjih političkih dužnosnika, ne radi se o istinski religijskom, nego o politikantski sračunatom, prozirno fingiranom, odnosno, pozerski jeftinom pseudoreligijskom tipu ličnosti, koji, u stranačko-ideološkoj ravni figurira na principu “als ob”, odnosno, “kao da” je u pitanju religijski (tačnije, i u terminologiji nekadašnjeg SKJ, “moralno podobni”) tip ličnosti, što je, normativno-aksiološki gledano – potpuno netačno.
Normativno-teorijski, religijski tip ličnosti, tragom Šprangerovog vrijednosno-psihološkog uvida – u svojoj suštini, bio bi nešto sasvim drugo. Konkretno, i za razliku od prizemljenosti ekonomskog i političkog tipa ličnosti, religijski tip ličnosti, slobodan je od bilo kakvog pragmatskog diskursa. Okrenut onostranom, tj. svijetu Apsolutnog bića religijski tip ličnosti bliže je nebesima nego zemlji. U svojoj iskrenoj predanosti Bogu on je asketa, i kao sveti čovjek vrhunsku vrijednost ne traži, niti nalazi, u koristoljubivo-
S druge strane, reklamerska samodopadnost suštinski i per definitione, pripada ekonomskom tipu ličnosti, koji oduvijek preferira ono materijalno, korisno (“gdje sam ja tu”). Suštinski, njega ne zanima ni moral ni istina, nego korisnost. Potrošnja i neumjereno gomilanje ovozemaljskih bogatstava, njegove su osnovne vrijednosti. Njega okupira zgrtanje novca i luksuzan rasipnički život. Odnosno, ekonomski tip ličnosti je nošen željama neodložnog užitka hic et nunc, tj. željama egosa potpuno oslobođenog vjerski obavezujuće empatije i altruističkog osvrtanja na svijet ubogosti i materijalne nezbrinutosti ljudi oko sebe.
Analogno toj jednostranosti ekonomskog tipa, politički tip čovjeka orijentiran je strogo na vlast i moć. “On se bavi društvenom moći, teži da postigne društveni uticaj, da vlada ljudima ili da posredno utiče na njihovo ponašanje i sudbinu”. Kao javni čovjek on je Machtmensch – čovjek moći, i, kao takav, želi imati sve pod kontrolom. Apsolutnom kontrolom. Jer, on je, po vlastitom samorazumijevanju, Bog. Bog na zemlji. Sve drugo je samo (s)lijepa pseudodemokratska, tačnije demagoška priča za javnost. I to se jasno vidi čak i iz najniže vizure psiho-heremeneutičke opservacije njegovog, uglavnom nadmenog, i skoro svakodnevno-ignorantskog držanja i ponašanja sparm podanika i “običnih smrtnika”.
Naravno, u životu nema čistih tipova ličnosti.
Nažalost, ima loših kombinacija.
A najgora moguća dominira na bh političkoj sceni.
Političke bh elite, uprkos svom svakodnevno-napadnom pozivanju na Boga, Vjeru i Uzvišeno, praktički (na djelu), otjelovljuju aksiološki najprizemniju, prozirno-pragmatsku kombinaciju ekonomsko-političkog tipa ličnosti. Opservirajući taj personalni sklop u kategorijama humanističke psihologije (najznačajnijeg predstavnika teorijskog humanizma XX stoljeća), Eriha Froma, da se vidjeti da je, u slučaju ekonomsko–političkog tipa ličnosti, riječ o izrabljivačkom tipu karaktera, koji svim svojim silama i “lukavstvima uma”, uzima za sebe sve ono što mu se prohtije. Vrijednosno stanovište izrabljivačkog tipa, “obojeno (je) nekom mješavinom neprijateljstva i manipulacije. Svatko je objekt izrabljivanja i procjenjuje se prema njegovoj korisnosti. Umjesto povjerenja i optimizma (…) kod njih nalazimo sumnjičavost i cinizam, zavist i ljubomoru”. Otuda njihova sklonost da “prave ‘zagrižljive’ primjedbe na račun drugih”, kaže From (E. Fromm, Man for Himself, New York, 1947.).[6]
Upravo toj zagrižljivosti zahvaljujemo cinični komentar Vinka Zorića bosanskohercegovačkog parlamentarca koji sopstvene građane (resp. birače), medijski-javno naziva “šušama” (Ne dozvoljavam da svaka šuša na ulici raspravlja o mojoj plati, 03.04.2008.)[7] samo zato (a o tome sam već pisao), što su kritički progovorili o enormnom povećavanju primanja parlamentaraca u vrijeme kad bh “Građanin Obični” (G. Allport), jedva sastavlja kraj s krajem, i koji, u potrazi za hljebom, živeći na ivici egzistencijalnog ništavila, svoj goli opstanak doslovno osigurava svakodnevnim prekopavanjem otpada iz gradskih kontejnera.
Šta je i ko je “šuša”? [8]
Etimološki, ta uvredljiva metafora javno upućena bh građanima (resp. poreskim obveznicima), dolazi od glagola “šuškati”. U tom se pojmu značenjski ukrštaju pridjev suh i iz njega onomatopejski izveden glagol (P. Skok). Tako, šuška ili šušti, suho jesenje lišće koje je ot–palo s drveća; šuška vjetrom vijana gomila odbačenog papira na otpadu. Dakle, u pitanju je nešto sasvim prizemno, bezvrijedno; ono što nam, u svojoj otpalosti, kao npr. jesnje lišće, u situaciji lovačkog prikradanja šumom, izdajnički šuška pod nogama.
U analogiji, “šuša” je dakle ljudski otpad i svaki njegov govor, kao govor otpada, samo je izdajničko šuškanje dostojno jedino politikantsko-poslaničkog prezira. Najkraće, “šuša” je neyager, ljudska smlata, tumaralo i idiot koji bespotrebno zaviruje tamo gdje mu nije mjesto. Prema tome, “šuša” kao neotesani uhljup i “posljednji čovjek”, nema šta da priča o “izabranima”. Odnosno, “šuši” je svako pravo glasa (šuškanja) zauvijek oduzeto. Izuzev na izborima. Samo na izborima “šuša” nije “šuša”. I samo na izborima “šuša” ne šuška, nego postaje legitiman glas glasača na koji se parlamentarci, uključujući i ovog bahatog, sasvim normalno (resp. krajnje licemjerno) pozivaju kao na (šuškavo neporecivi), argument svoje izborne pobjede. Jer, zahvaljujući glasovima upravo tih “šuša”, parlamentarci sjede tamo gdje sjede, i iz plitkih džepova gladnih “šuša” rasipno krčme gomile poreskog novca, o čemu “šuše” , umjesto što šušte, treba pokorno da – šute.
Dakle, u društvima pseudodemokratije, “šuša” samo u vrijeme izbora, sasvim nakratko i jednokratno (dan ili dva), postaje “nešuša”, a potencijalni parlamentarci mu se, sasvim prizemno, (kao posljednje šuše), izborno-udvarački bacaju pred noge.
Ako je fašizam sociološko-politički fenomen nadmeno-grubog poricanja svih (podljudi) u ime Nekih (Übermensch), onda je ovo “šuša”-vo vrijeđanje i javno ponižavanje obespravljenih bh građana svojevrsna forma predstavničkog neofašizma. U tom kontekstu, bilo bi antifašistički ograditi se od tako civilizacijski neodmjerenih istupa. Ali, do sada, koliko znam, nije primijećeno da se to nekome od nadležnih omaklo (resp. dogodilo). Očito, vrijeđanje i ponižavanje bh građana ima opći i prećutni zastupnički konsenzus političkih etno-elita.
Korist i moć su osnovni principi (vrijednosni kompas) djelovanja izrabljivačkog karaktera. To, logičko-psihološki, porađa filozofiju praktičnog hedonizma, odnosno dominaciju principa zadovoljstva, koji postaje temeljni, beskrupulozno-djelatni motiv i nedodirljivi praxis etno-političke oligarhije vladanja. Teorijsko-analitički, princip zadovoljstva je forma arhaičnog mišljenja podsticana snažnim uplivom osobnih želja. U praktičnom smislu, Freudov lust prinzip označava težnju ka direktnom, trenutnom i potpunom zadovoljenju; odnosno, animalno-neodgodivom zadovoljenju bez ostatka.
Slikovito govoreći, “kada ostavljamo najbolje parče hrane da bi ga pojeli na samom kraju naš cilj je da na taj način postignemo maksimalnu prijatnost. Ta se prijatnost kumulira kroz anticipaciju njenog dolaženja koja je već sama po sebi prijatna” (M. Ossowska, Motywi postępowania, 1958.) Međutim, pas kojemu dajemo punu posudu hrane, ili vrabac koji kljuca miješanu gomilu sira i hljeba, nastavlja Ossowska, uzimaju najprije ono što je najbolje. I to je izraz nagonskog, animalnog stava. Čovjek tako postupa samo u ratnim, egzistencijalno-kritičnim, krajnje neizvjesnim situacijama. U stabilnom, bezbjednosno neupitnom okruženju, koje garantira da najslađi zalogaj neće biti doveden u pitanje, motivirano perspektivom anticipiranog zadovoljstva, najslađe parče biva ostavljeno za sami kraj objeda.[9]
U slučaju bh političkih elita, trenutno, iracionalno i enormno bogaćenje bez moralnih stega i racionalno-kritičkog pogleda na izbor takvog opredjeljenja, projekcija je prethodno navedenog animalno-nagonskog držanja i tipičan simptom psiho-socijalne i moralne nezrelosti aktualnih nosilaca vlasti. Sumnjiva i protuzakonita privatizacija; bježanje od donošenja “zakona o ispitivanju stečene imovine”; enormno povećavanje primanja državnih i federalnih parlamentaraca; jasno govore da imamo posla s nečim što se odvija daleko do javno proklamiranih principa djelovanja i življenja u okvirima istinski demokratskih društava i vjerskih nazora na koje se (pozerski) svakodnevno sami pozivaju.
U ekstremnoj izrabljivačkoj izvedbi, kakvu imamo na bh sceni, neskrivena, ali sofisticirana zamjena principa realnosti, hedonističkim principom trenutnog užitka, logički i praktično, vodi kriminalizaciji politike, odnosno, direktnoj sprezi politike i kriminala. O tome zorno svjedoče rezultati brojnih finansijskih komisija i revizorskih nalaza. Tu su i razni drugi podnesci, te svakodnevni medijski izvještaji, i, naročito, povremena paradna hapšenja nedodirljivih, koji, po nalogu “s višeg mjesta”, ubrzano (nepotistički propmptno), bivaju puštani da se brane “sa slobode”.
U svom sebeljublju, i okrenutosti neumjerenom ličnom bogaćenju (dok narod i birači /”šuše”/, u potrazi za hljebom, prekopavaju po kontejnerima), političke, odnosno etno-elite začuđujuće naprasno zabacuju joker pitanje, pitanje “zaštite vitalnog nacionalnog interesa”, koje, inače, redovno potežu čak i u najbanalnijim političkim i etno-sofistički dizajniranim situacijama. Tako se velika dvodecenijska galama o zaštiti tzv. vitalnog nacionalnog interesa, demaskira kao puki instrumentalni ideologem, retorička zavjesa, ili psihološki govoreći, racionalizacija iza koje se skrivaju krajnje sebični interesi političkih oligarhija. Ali, ništa čudno pored ovakve “države”, tačnije, pseudodržave izrasle iz daytonskog nametanja (pseudo)mira.
Logika nedovršenog zadatka
Koliko puno ima čarobnica
I čarobnjaka neznanih međ nama,
Što nalik budu, mijenjajući lica,
Ljudima milim i dragim ženama.
Ne čine čîne vrača ni vještica,
Nit vraštvom štiju tajne u zvijezdama,
Već lažju, varkom, himbenim govorom
Vezuju srca nerazrješenim čvorom.
Ariosto, Orlando furioso, 8, I
Radi podsjećanja, Daytonskim mirovnim sporazumom niti je rat dovršen, niti je sam Sporazum dobrovoljno potpisan. Nepravedan, surov i besmislen, kakav je samo bio, rat kao oružani teritorijalno-
O čemu se radi?
Riječ je o eksperimentalno provjerenom perseverativnom iskustvu koje je definirala Levinova (Kurt Lewin) učenica Bluma Cajgarnik (B. Zeigarnik), krajem dvadesetih godina XX. stoljeća. Konkretno, dvije eksperimentalne grupe subjekata dobiju da urade seriju zadataka. Ubrzo nakon što krenu u njihovo rješavanje, eksperimentator jednu od tih grupa naprasno prekine u radu, a drugu ostavi da svoj zadatak mirno dovrši do kraja.
I?
Naknadna ispitivanja pokazuju da se grupa prekinuta u radu dvostruko bolje sjeća nedovršenih zadataka od grupe kojoj je bilo dopušteno da svoje zadatke dovede do kraja.
Ključni nalaz eksperimenta kaže da grupa prekinuta u svom radu i dalje teži da svoj zadatak nekako završi. Praktično, eksperimentalni nalaz potvrđuje osnovne postavke geštalt teorije,[10] po kojoj, u situaciji nedovršenosti zadatka, ostaje unutarnja težnja sistema ka konačnoj finalizaciji prekidom odloženog rješenja. Čisto psihološki govoreći, prekid operacije ostavlja mentalni geštalt grupe u trajnoj tenziji, što doprinosi svjesnom ili nesvjesnom sjećanju, odnosno, potrebi stalnog vraćanja na nedovršeni zadatak. Ponavljane eksperimentalne situacije pokazuju da je Zeigarnik efekat utoliko veći ukoliko su ispitanici orjentisaniji na dobijeni zadatak. Dakle, deprivirani ispitanici imaju spontanu potrebu da se vrate i da dovrše svoje Projektom nedovršene zadatke.
Očito, u slučaju Daytonskog mirovnog sporazuma, radi se o vraćanju nedovršenim ratnim zadacima. To isto, iako potpuno izvan ovog tematskog konteksta i u sasvim drugom teorijskom diskursu, tvrdi i beogradski profesor dr. Radoslav Ratković kad, govoreći o ratu, kaže:
Realizacija projekta nije (do kraja) uspela, ali se projekat održao.
Projektanti i izvođači su ostali na svojim mestima. Oni se ne odriču cilja
svoje politike: pošto nisu uspeli da ga ostvare ratom, sada hoće da to
postignu drugim sredstvima. Naravno, ustrajavanje na toj politici ne samo
da ne isključuje, nego podrazumeva ponovno pribegavanje oružanoj borbi
čim bi se za to stvorili uslovi.[11]
Budući da, pod budnom paskom Međunarodne zajednice, to “pribegavanje oružanoj borbi” za sada nije moguće, ono poprima idejno sofisticirane, ali psihološki prozirne, forme opstrukcije Daytona i njegovih odredbi. Da ne ulazimo u taksativnu i strukturnu sofisteriju tih opstrukcija (odbijanje bh pasoša, zajedničkih registarskih tablica, odbijanje KM kao bh novčanice, itd. itd. itd. …). Tek, pređen je put od negiranja i otvorenog odbacivanja Daytona do današnje ideološke metanaracije o njegovoj nedodirljivosti. Odnosno od “grobnice srpskog naroda”, kako je javno nazivan i marketiran od vodećih političkih etno-elita tada, Dayton je naprasno postao “sveto slovo” tih istih elita – danas.[12]
Zanemarimo ovdje odnos svjesno – nesvjesno.
Prisutno je i jedno i drugo.
Između naknadnog ideološki racionaliziranog “svetog slova” i prvobitne “narodne grobnice”, nema nikakve – ni ideološke, ni teleološke – razlike. Svrha ostaje ista – odbrana neodbranjivog kao opstrukcija svega mogućeg (a politika je “umijeće mogućeg”, zar ne?) Taj mehanizam, tj. fenomen iracionalne “odbrane” Daytona, kao racionalizirani derivat njegovog primarnog poricanja, poznat je u psihologiji kao – reaktivna formacija. Fenomenološki i psihoanalitički preciznije govoreći, reaktivna formacija je posebna, specifična forma potiskivanja. Reakcione formacije, čitamo kod Fenihela, predstavljaju izvjestan oblik potiskivanja kod koga je kontrainvesticija očigledna, i on zato uspijeva da izbjegne često ponavljanje drugostepenog potiskivanja. Izbjegavanjem tog drugostepenog potiskivanja reakcione formacije mijenjaju ličnost definitivno i “jednom zauvijek”.[13]
Evo i dnevno-prepoznatljive ilustracije te potiskujuće logike reaktivne formacije: Napadno-kompulsivna čistoća, i pretjerano naglašavano osjećanje reda, kažu psiholozi, predstavlja specifičan način (samo)odbrane neke osobe koja, negdje duboko u sebi (ontološki-instinktivno), dakle, svim svojim bićem, žudi za prljavštinom i neredom.
Znači li to da je svaka težnja za čistočom lažna?
Ili, preciznije pitano: Ako stvari ponekad znače upravo suprotno od onoga što izgledaju na površini, kako onda može u datom slučaju da se prepozna prava motivacija?
Odgovor je da se “reakciona formacija, kao i svaki drugi mehanizam odbrane, nalazi u prilično posebnim oklnostima” (D. Krech & R.S. Crutchfield, Elements of Psychology, Univesity of California, Berkeley, 1958).[14] Odnosno, potreba za čistočom, ljubavlju ili poštenjem, su sasvim regularne, nesporne ljudske potrebe čovjeka. Razlika između stvarnih i lažnih potreba te vrste, je u pretjerivanju; u pretjeranom naglašavanju i insistiranju na nečemu. Na jednom mjestu, psihološki senzibilni Šekspir svoje zapažanje te vrste majstorski formulira u lakonski sažet iskaz:
“Čini se da ova dama protestuje isuviše mnogo”.
Analogno, i u kontekstu ovdje tematiziranog problema, Šekspir bi, da je kojim slučajem živ, najvjerovatnije rekao da neko “isuviše mnogo”, odnosno pretjerano, brani Dayton. I tu leži socio-psihološki zec priče. Reaktivna formacija je upravo ta koja, naknadno i pretjerano, forsira držanje dijametralno suprotno prvobitno izraženom stavu (Otto Fenichel, The Psychoanalitic Theory of Neurosis).[15] Tako je Dayton od “grobnice srpskog naroda”, politikantski-naprasno postao “sveto slovo”.
Ali, to nije sve.
Osim pretjerivanja, reaktivnu fromaciju redovno prati i jedan drugi mehanizam odbrane. Mehanizam poništenja. Kod poništenja ide se još jedan korak dalje od gornje suprotnosti: “čini se nešto pozitivno, što, realno ili magijski predstavlja suprotnost nečem što se, isto tako realno ili imaginarno, činilo ranije”. U pitanju je sprega dvije kontradiktorne, ali srasle radnje, “od kojih je druga direktna inverzija one prve”. Za ilustraciju reaktivnog momenta poništenja Fenihel navodi primjer čovjeka koji najprije mora da upali plin, a zatim da ga ugasi.[16] Dakle, na tragu te matrice, javno, verbalno, zagovaranje i “branjenje” Daytona, način je reaktivnog prikrivanja njegovog stvarnog, praktičnog neprovođenja.
Za ilustraciju te prikrivajuće reaktivne logike, evo još par primjera iz psihijatrijske kliničke prakse. Jedan ateista, moleći opsesivno za zdravlje svoje dobro bolesne majke, nakon svake molitve, bio bi prinuđen da se, ovlaš, i značenjski simptomatično, udari prstima po usnama. To naknadno udaranje vanjska je projekcija njegovog pokajničkog gesta, kojim simbolički odbacuje prethodnu molitvu u stilu: “povlačim riječi svoje molitve u usta”. Ili, “poništavam svoju molitvu”.
Isti mehanizam nalazimo kod djece, koja misle da je lažna zakletva dozvoljena samo ako, i istovremeno, dok se desnom zaklinju, lijevom rukom potajno čine suprotan gest.[17] Ideološki-reaktivno, politički-smišljeno, Dayton je potpisan desnom rukom, a već od prvog dana politika njegova odbacivanja provodi se lijevom. Naredni, politikantski vrlo simptomatičan primjer reakcione formacije (u kontekstu prethodno opisanog mehanizma poništavanja), iako znastveno-akademski potpuno legitiman, iz čisto estetskih razloga i naglašeno-asocijativne slikovitosti, bontonski uljudno spuštam u fusnotu.[18]
Kako postoji i fenomen reaktivne formacije na reaktivnu formaciju, to jedno formacijsko prerušavanje porađa sva druga. Smišljena klero-etnizacija politike, odbrana tzv. “vitalnog nacionalnog interesa”, i čitavo mnoštvo drugih dnevno-politikantskih floskula samo su reaktivni paravani iza kojih se psihološki prozirno kriju političke elite kriminaliziranih etno-politika Ove Zemlje.
Međutim, politička ozbiljnost idejne dominacije logike reakcione formacije, proizlazi iz činjenice što, za razliku od drugih oblika potiskivanja, reakciona formacija, kako je već rečeno, mijenja ličnost “jednom zauvijek”. Dakle, nepovratno. Osoba koja je izgradila reaktivnu formaciju kao iracionalni mehanizam odbrane, nepovratno je promijenila strukturu svoje ličnosti. U svojoj reakcionoj iracionalnosti ona više ne može funkcionirati racionalno. A iracionalno vođenje politike uvijek skončava u pogubnim ishodima. Šta to praktično znači vidjeli smo 1992.-1995.
Stoga je jedini izlaz iz sadašnje bh pat pozicije neizbježna smjena nosilaca reaktivnih poteza i držanja. Odnosno, preventivno gledano, svako buduće kandidiranje na političku funkciju, u ovakvoj zemlji, i sa iskustvima koja imamo, moralo bi, zakonski obavezivati kandidata za prolaženje procesa psihološkog ispitivanja (psiho-testovi) i donošenja validne dokumantacije u svrhu dokazivanja psihičke zrelosti (i podobnosti), za vršenje politički odgovorne funkcije. I to bi, što se mene tiče (ma kako neobično zvučalo i odudaralo od ustaljene prakse), trebala biti naša ključna spoznaja. Naravno, psihotestiranje bi eliminiralo “autsajdere ili egzibicioniste” , ali to nije dovoljno, jer “neki bi bez problema prošli i pokazali da su klinički normalni, odnosno da nemaju nijedno psihološko oboljenje”. Psihološki testovi ne bi otkrili da li je neko od njih psihopatska ličnost, i da li ima bolesnu želju za vladanjem, odnosno da li će se dobro odnositi prema ljudima, kaže beogradski psiholog Ž. Trebješanin. A to su upravo one osobine koje mogu nanijeti ogromnu štetu državi i njenim građanima. Otuda potreba za psihološko-psihijatrijski znatno kompleksnijim pregledom, koji bi, bi za one koji se žele baviti politikom (baš kao i za sve druge poslove), trebalo da podrazumijeva dobijanje uvjerenja da si normalan i da možeš da radiš taj ozbiljni posao na ozbiljan način (Cf: dr. Ž. Trebješanin, Naš politički ekstremizam uništava svaki dogovor).[19]
Bez te vrste psiho-preventivne zaštite, možemo se, iskustveno poučeni, nadati samo daljnjim patološkim devijacijama ambicioznih, koji svoje unutarnje probleme i paranoične fantazme projektuju na ravan javnog prostora. Opasnost je utoliko realnija što je, kako kaže Carolyn Weaver, na političkoj sceni ponekad teško odrediti granicu između paranoje, vrste mentalnog oboljenja, i ozbiljnih političkih motiva. Američki psihijatar Gerrold Post teškoću tog razgraničenja vidi upravo u tome što je paranoja jedna od “stopostotno političkih bolesti”.[20] Kao i svaka druga mentalna bolest, paranoja se projektuje u vrlo širokom manifestnom opsegu, od najblažeg oblika svaljivanja krivnje na druge, pa do fantazma osobne ili kolektivne progonjenosti (odnosno, i u našem slučaju, “nacionalne ugroženosti”, npr.).
Neporecivu političku uspješnost paranoici duguju logičkoj uvjerljivosti svojih istupa. Paranoične osobe su vrlo logične, kaže Post. No, za razliku od znanstvenika koji traga za istinom, paranoičar traga za neprijateljima; on traga za dokazima koji će potvrditi njegove paranoične postavke, istovremeno potpuno ignorirajući suprotnu argumentaciju.[21] Upravo u masovnoj političkoj paranoji Post nalazi objašnjenje nacističkog genocida, te masovnih čistki u bivšem SSSR-u i Kambodži. Blažu varijantu tog poremećaja Post prepoznaje kod Richarda Nixona koji je stalno bio opsjednut idejom neprijateljâ, ingorišući vlastitu ulogu u njihovom stvaranju. U analogiji, stalan strah od tzv. unitarne BiH, intezivno politikantski podgrijavaju i šire, upravo one političke etno-elite koje već vladaju manim, potpuno klero- i etno-unitaristički uređenim bh entitetom.
Naravno, ali da se ne vraćamo nazad, i ovdje važi logika reakcione formacije koja se u svojoj uzorno čistoj formi, zavisno od konteksta dnevno-političkih nijansi, može prepoznati u politčkim modelima svih etno-pregrijanih nosilaca bh vlasti. Osjećaj vlastite vrijednosti, neophodan za razvoj zdrave ličnosti, zamjenjuje se mržnjom prema samome sebi, koju se, vremenom, nauči projektovati[22] na Drugog i druge. Takve osobe su veoma povodljive na zov vlastite, ali i nečije tuđe paranoičnosti, piše Gerrold Post, autor knjige Politička paranoja: psihopolitika mržnje.[23]
Eto razloga da se sasvim ozbiljno, i uvijek iznova, kritički zamislimo nad svakom onom (a najčešće predizbornom), fašisoidnom retorikom koja uporno insistira na “zaštiti vitalnog nacionalnog interesa” i – tobožnjoj “ugroženosti naroda”. Jer, upravo ona je ta koja narod i narode, istinski i sistematski dosljedno ugrožava.
Prof.dr. Esad Bajtal
Iz knjige Neofašizam u etno-fraku
[1] Kao nastavljač psihološkog učenja Diltaja, Špranger utiče na psihološka shvatanja u okviru duhovno-naučne psihologije, ističući momenat cjeline i jedinstvenu strukturu mentalnog sklopa pojedinca. Autor je najbolje tipologije ličnosti zasnovane na vrijednosnom sistemu, što je, s aspekta naslova zadatog od strane organizatora, bilo opredjeljujuće da, upravo od nje, krenem u razmatranje teme.
[2] Na poziv Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, bio sam jedan od izlagača Okruglog stola (zima, 2008.) – Politička elita u BiH i Evropska unija: odnos vrijednosti. Prilog predstavlja neznatno pročišćenu verziju onoga što sam tada izgovorio.
[3] U pitanju je fenomen koprolalije (grč. κόπρος i λαλειν = govoriti, brbljati), fenomen uživanja u izgovaranju što sablaznijih skarednosti i primitivnih riječi koje odudaraju od civiliziranog, kulturnog verbalnog kodeksa. U pitanju je oblik svjesnog prkošenja i poricanja socijalnih konvencija, ali i cinična degradacija onoga na koga se psovačka skarednost odnosi. Psihijatrijski, javlja se kao simptomatski indikativ shizofrenije, manije i koprofilije.
[4] Senad Šahinpašić Šaja i Muhamed Ali Gaši
[5] Ćefini, (ar.), mrtvačke haljine, odnosno, bijelo platno, šifon, u koji muslimani umotavaju mrtvaca za sahranu. Oskrnavljen tom kriminogenom, vulgarno-nadmenom psovkom, bijeli mrtvački čaršaf postaje obeščašćen i simbolički uprljan za svoju posljednju namjenu. To je najbolji primjer prizemnosti i osornosti retoričkog besmisla, na koji akteri tog necivizacijskog dijaloga, vode borbu za prestižnu nominaciju prvog mahalskog kabadahije kojemu, ama baš ništa, pa ni ćefini, nije sveto. Tako, sileđijska, moralno-deprivirana “pamet” sudionika telefonskog dijaloga, i ne znajući to, dospijeva na samo dno civlizirano pojmljenog življenja našeg vremena. Uprkos tome, jedan drugi poznati parlamentarac i visoko rangirani funkcioner ambiciozno-državotvorne stranke (izričito islamske aksiološke profilacije), Bakir Izetbegović, svojom obranaškom i nesuvislo-razočaravajućom “retoričkom” akrobatikom, umjesto osude, pokušaće da moralni strmoglav neshvatljivo primitivnog dijaloga kriminogenog dvojca, nekako demagoški racionalizira i relativizira pred ljudski poniženom i šokiranom TV javnošću. I možda je upravo taj sračunati pokušaj neprihvatljive i neshvatljive relativizacije nasilja, primitivizma i neljudskosti, najbolji mogući aksiološki odgovor, tj. paradigmatski uzorna “slika i prilika” naslovom zadatog okvira vrijednosnog i psihosocijalnog habitusa političkih elita Bosne i Hercegovine.
[6] E. From, Čovjek za sebe, Zagreb, 1966. str. 69-70
[8] Odgovor na pitanje Šta je i ko je šuša?, već sam koristio u jednom od svojih ranijih tekstova. Ipak ga, zbog njegove ilustrativne i didaktičko-simboličke vrijednosti, koristim i u ovom kontekstu. Otuda potreba mog izvinjenja svim onim čitaocima koji su bili u prilici da ga pročitaju na drugom mjestu.
[9] M. Osovska, Psihologija morala, Sarajevo, 1971. str. 54
[10] Geštalt (njem. Gestalt, oblik, forma, lik), je ključni termin istoimene psihologije i označava cjelovitu strukturnu konfiguraciju – biološku, fizičku, psihološku ili socijalnu. Cjelina te forme, kažu gestaltisti, nije izvedeni nego vlastiti kvalitet čija su svojstva nesvodiva na skup sastavnih dijelova. Primarno nastao u okviru psihologije percepcije, pojam gestalta se danas koristi za objašnjavanje brojnih fenomena u oblasti psihologije mišljenja, učenja, emocija i motivacije. Gestalt psihologija je konstitutivni derivat nastao u duhu tradicionalnih veza evropske filozofije i psihologije u okviru istraživačke djelatnosti neokantovskog filozofskog društva u Njemačkoj.
[11] R. Ratković, Fašizam i antifašizam, danas i ovde – suzbijati puzajući fašizam da ne bi prohodao, Glas istine, br. 40-41 / 2007. ; cf: http://www.antifasizam-nob.
[12] Šire o tome vidi moj tekst Metanaracija, poetizacija i psihijatrizacija Daytona, u knjizi: Esad Bajtal, Duplo golo, izd. Mauna-Fe, 2007, str. 139-161; (odnosno, novo izdanje, Rabic, 2010); ili još raniju internet verziju teksta na: http://www.orbus.be/zbornik/
[13] O. Fenihel, Psihoanalitička teorija neuroza, izd. Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1961. str. 121
[14] D. Kreč & R.S. Kračfild, Elementi psihologije, Beograd 1973. str. 671
[15] O. Fenihel, Psihoanalitička teorija neuroza, izd. Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1961. str. 123
[16] Ibid.
[17] Ibid. 124
[18] Medicina poznaje, a psihoanaliza interpretira fenomen koprofagije (gr. κόπρος, izmet, balega. i φαγειν, pojesti), patološku slonost individue da jede vlastiti feces. Psihoanalitičko viđenje prepoznaje u tome produžetak narcističke težnje i “vraćanje u ego izgubljenog objekta“. Kod dječijeg fantazmatskog doživljaja defekacije kao gubitka svog narcističkog identiteta, koprofagija se javlja kao odgovor i način kompenzacije izgubljenog. Kao praktičan čin poništenja defekacije, koprofagija je simboličko “vraćanje u ego izgubljenog objekta”. U tradicionalnoj narodnoj leksici (starijoj od Freuda i psihoanalize), taj se fenomen gubljenja i vraćanja izgubljenog objekta izražava metaforom “pljuno pa poliz’o”, odnosno, i sasvim adekvatno faktografiji medicinskog uvida i psihoanalitičkog grecizma izrekom: “poj’o govno”. Upravo na tom psihoanalitičkom principu funkcionira verbalna višemjesečna politikantska koprofagija o vraćanju (na državu prenesenih) entitetskih nadležnosti. Dakle, psihoanalitički govoreći, neurotičan pokušaj vraćanja entitetskih nadležnosti prenesenih na državu, jeste, zapravo, koprofagično “vraćanje u ego izgubljenog objekta”.
[19] http://www.nedeljnitelegraf.
Da stvari oko toga ne idu baš tako glatko, pokazuje nam dr. prof. Žarko Trebješanin navodeći primjer bivšeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića koji je, “u pokušaju da sprovede slični ideju poveo svoju kompletnu vladu na VMA. Ali, šta je poslije toga bilo? Ništa! Javnosti nikad nije prezentovano šta je urađeno na VMA, niti da li je neko eventualno trebalo da snosi posljedice toga” (ibid).
[21] ibid.
[22] Projekcija (lat. projectio, bacanje (u)naprijed), arhaični mehanizam odbrane kojim se ego osobe brani od vlastitih potisnutih težnji i osjećanja tako što ih nesjvesno prpisuje drugima. Projekcija pomaže da se osoba brani od unutrašnje opasnosti kao da su vanjske, odnosno da, na zaobilazan način, prihvati sopstvene nesvjesne (potisnute) želje. Projekcija igra važnu ulogu u neurozama i psihozama posebno je naglašena u paranoji, kaže stručna literatura.
[23] http://www.sarajevo-x.com/
Autor/ica 👤Esad Bajtal
