Iran: Društvo mrtvih pjesnika

Povezani članci

• Trump je trgovinski rat protiv Kine već skoro izgubio
• POD PRITISKOM PROTESTA, REŽIM SE POVLAČI: VELIKA POBJEDA ŽENA U IRANU – UKINUTA MORALNA POLICIJA, OPOZICIJA TRAŽI I UKIDANJE ZAKONA O OBAVEZNOM HIDŽABU. / U BIH…
• Polovina demokrata protiv kandidature Bidena
• Merkel pozvala EU da osigura vanjske granice
• Preživjeli holokausta o skretanju u desno u Njemačkoj: „Opet počinje“
• Vatikan na finansijskoj ‘bijeloj listi’ Italije

Foto: Independent

Pjesnike brutalno vješaju: Šta se desilo sa zemljom Širazija, Firdusija, Sanaija, Attara, Rumija i Hajjama?

Piše: Mirnes Kovač

Širazi, Firdusi, Sanai, Attar, Rumi, Nizami, Hajjam… pa onda Šahnama, Džulistan, Rubaije, na koncu i Hiljadu i jednu noć “ispričala” je perzijanka Šeherzada perzijskom caru Šahrijaru… Mnogi najpoznatiji velikani arapske književnosti, medicine, teologije i filozofije su bili Perzijanci. Za Iran ili Perziju, kako se ova zemlja nekada zvala, slobodno se može kazati da je zemlja pjesnika i pjesništva.

Nedavno je Islamska republika Iran obilježila 35 godina revolucije, koja se uobičajeno naziva i Islamskom revolucijom. Revolucija je početkom 1979. godine zbacila Pahlavi dinastiju i vladara Muhameda Rezu Pahlavija, iranskog šaha, ogrezlog u korupciji, rasipništvu i represiji. Od samog početka novouspostavljenog “islamskog režima” Iran je u nekoj vrsti sukoba sa dominantnim hegemonijama na svjetskoj sceni.

Skoro svih ovih 35 godina traje i svojevrsna blokada i izolacija Irana. Povremeno je ona bila jača, a ponekad bi odnosi otopljavali. Za ovih 35 godina Iran je razvio jedinstvenu ideologiju: iz Irana se ona naziva ideologijom otpora globalnoj sili i nepravdi, dok se svana na nju gleda kao na ideologiju konflikta i sukoba i sa neprijateljima izvana i sa onima iznutra.

Brutalno vješanje

Sigurno je da će jedno od najtežih pitanja Irana u sljedećem periodu, ma kakvi bili učinci aktuelnog umjerenog predsjednika Rouhanija, ostati šta će se desiti onog dana kada Iran izgubi bitku ili, pak, protivnika, odnosno, kada više ne bude smisla boriti se. Ta okolnost imat će veoma snažan utjecaj na prirod iranskog režima. Dakako, za svo ovo vrijeme Iran je uspio svoj perzijski nacionalni ponos kanalizirati ka oslanjanju na vlastite resurse i ka stvaranju nezavisne i samoodržive ekonomije.

Uspio se nametnuti kao regionalna sila, a nerijetko i kao važan globalni igrač. Pregovori Zapada sa Iranom o nuklearnom programu ove zemlje traju već duže od decenije (od 2003. godine i saznanja postrojenja u Natanzu i Araku), a posljednja kriza u Siriji definitivno je potvrdila da se ne može ni pomaći u rješavanju bez Irana. Ranije je takav slučaj bio i sa Irakom, Libanom, pitanjem Kurda itd.

Dakle, Iran je sve to značajno, ali, dakako i mnogo više od toga: to je jedna prelijepa i prebogata zemlja. Zemlja izuzetno ponosnih ljudi, nacija koja se hvali kulturom i civilizacijom starom hiljadama godina. To je zemlja najljepših mostova, trgova, džamija, vrtova. Iran je bogat velikanima misli svake discipline, a posebice poezije. Iraski nacionalni ponos su pjesnici, oni koji su ljudskom rodu u naslijeđe ostavili nemjerljivo bogatstvo i ljepotu ljudske vrline, napisali i u stihove pretočili okeane ljubavi i duhovnosti.

U Iranu, međutim, danas ubijaju pjesnike! Danas je Iran zemlja u kojoj se pjesnici brutalno vješaju! Šta se to desilo sa zemljom Širazija, Firdusija, Sanaija, Attara, Rumija i Hajjama?

Upravo ovih dana, kada se u Iranu slavi 35 godina od pobjede Islamske revolucije, pogubljen je Hashem Shabaani, pjesnik i učitelj, pripadnik Ahvaza, manjinske arapske zajednice u Iranu.

Rođacima ovog tridesetogodišnjeg pjesnika iz Rašmira je 29. januara ove godine rečeno, kako navodi Međunarodni PEN centar, da je pogubljen tri-četiri dana ranije na nepoznatoj lokaciji. U decembru 2013. godine premješten je iz zatvora Karaoun, a pogubljen je zajedno sa svojim učiteljem Hadi Rashedijem.

Despotsko naslijeđe

Oni su u julu 2012. godine osuđeni zbog “neprijateljstva prema Bogu”, zbog sijanja “nereda na Zemlji”, zbog “tajnog rada protiv sigurnosti” i “širenja propagande protiv sistema”. Osudu je izrekao Ahvazijki revolucionarni sud, a Vrhovni sud ju je potvrdio u januaru 2013. godine. Obojica su uhapšeni početkom septembra 2011. godine, zajedno sa još trojicom – Mohamadom Alijem Amourijejem, Sayedom Jaberom Alboshokajem i Sayedom Mokhtar Alboshokajem, a u vezi s kulturnim aktivnostima iranske ahvazijske arapske manjine.

Porodice pogubljenih su se žalile da nisu imale pristupa advokatima, a postoje i ozbiljne nazake da su bili mučeni, posebice pjesnik Shabaani. Njegovo isforsirano priznanje je emitirano na iranskoj međunarodnoj televizijskoj mreži Press TV, kojom prilikom je “priznao” da podržava “separatistički terorizam” i “ba’sizam” (posebice to čudi sada, kada je iranski režim čvrsto stao uz sirijski, također ba’asistički režim Bashara al-Assada).

Iranske opozicione grupe su, uz osudu ubistva Shabaanija, optužile i predsjednika Hassana Rouhanija, koji je početkom ove godine nakratko posjetio region Ahvaza. Tada se predsjednik Rouhani “oprao” kako su smrtne kazne izvorno donesene pod presjednikovanjem njegovog neizbalansiranog prethodnika Ahmadinejada.

Prije 35 godina u Iranu se desila jedna sasvim nova vrsta revolucije. Koliko god se o njoj kasnije stvarala fama, Iranska revolucija 1979. godine je u svojoj početnoj fazi bila uvođenje nenasilnog modela promjene, za razliku od ranijih ruskih i kineskih revolucija, koje su iza sebe ostavljale potoke i rijeke ljudske krvi. Tada je Iranska revolucija nazvana “pobjedom ruže nad metkom”, a po mnogima je ona bila model po kojem su se desile promjene sistema u istočnoj Evropi 90-ih godina 20. stoljeća.

Od tada do danas Iransku revoluciju proganjaju dva glavna nasljedstva – demokratsko i despotsko. U potrazi za totalnom vlašću i kontrolom, čovjek koji se ranije poistovijetio sa idealima demokratije i slobode, sa principima volje naroda – dakle, vođa revolucije Ayatollah Homeini – do te mjere da su ga tokom egzila u Francuskoj neki čak zvali ayatollah libertaire, žrtvovao je te ideale upravo na žrtveniku revolucije i spasa nacije.

Nedugo nakon revolucije protiv Irana je upregnut agresivni Irak Saddama Husseina, koji je tu revoluciju trebao zaustaviti od širenja. U osmogodišnjem ratu su ubijeni i ranjeni milioni ljudi, a štete koje su nanesene u Iranu mjerile su se u milijardama dolara, uništena su najveća naftna postrojenja, ali iranska nacija nije pokleknula. Među milionima koji su osjetili trajne posljedice tog rata je i teško bolesni otac pjesnika Shabaanija. Ranjen je upravo u ratu sa Irakom, braneći svoju domovinu Iran.

Društvena nejednakost

Slučaj smaknuća pjesnika Shabaanija, međutim, otkriva jedan širi i kompleksniji problem regiona Ahvaza. Ovaj region se nekada zvao Arabistan (zemlja Arapa), a nafta je ovdje otkrivena u ranom dvadesetom stoljeću, još za vrijeme vlasti Britanaca. Nedugo poslije toga Perzija je pripojila ovaj region i nazvala ga Khuzestan, a arapski jezik je zamijenjen perzijskim.

Kada su nastajale moderne države Bliskog istoka međunarodna granica je prošla kroz zemlje ahvazijskih Arapa, podijelivši ih između Iraka i Irana. Region Ahvaza, koji je pripao Iranu, ispostavilo se, drži 90 procenata iranske nafte. Centralna vlast je pokrenula politiku naseljavanja Perzijanaca, kako bi regionu izmijenila etničku sliku, raseljavajući Ahvaze ili u druge dijelove Irana ili u prljava radnička naselja.

Ahvazi tvrde da je jedna trećina populacije (1,5 od 5 miliona Ahvaza) izgnano iz Khuzestana i to od 1979. godine, dok je 250 hiljada ljudi raseljeno zbog oduzimanja zemlje koja se koristi za plantaže šećerne trske. Unatoč činjenici da je ovo najperspektivnija od svih iranskih provincija, 80 posto djece Ahvaza su neuhranjeni, a njihovi uslovi života su bijedni i očajni. Istoimeni glavni grad Ahvaz je Svjetska zdravstvena organizacija proglasila najzagađenijim gradom na svijetu, a visoke su stope bolesnih zbog zagađenosti vode. Prava Ahvaza kao građana u “islamskoj” republici su ozbiljno narušena, a svako nezadovoljstvo nailazi na okrutno suzbijanje: režim ih redovno optužuje za “terorizam” i da su “agenti cionizma”.

Izgleda da su ove teme i razlog zbog kojih je Shabaani pogubljen. Ovaj pjesnik nije odbijao govoriti o društvenoj nejednakosti. “Nikada nisam učestvovao ni u kakvoj oružanoj aktivnosti, jer su postojali drugi mirni kanali da se upute zahtjevi ili izraze naše želje i težnje,” navodi se da je napisao u pismu porodici. U istom pismu je priznao kako nije mogao ignorisati teške zločine protiv manjinskih Ahvaza, koje je provodio teheranski režim. “Uz sve ove teškoće i tragedije nikada nisam upotrijebio oružje da se borim protiv ovih zločina, osim pera,” zapisao je u pismu Shabaani.

Kakvo god bilo opravdanje njegovog smaknuća, njegov slučaj odjekuje od sramote, posebice kada se u obzir uzme njegova pacifistička poezija i uloga učitelja s jedne, te sasvim legitimna borba za prava njegovog obespravljenog manjinskog naroda Ahvaza, s druge strane. Posebna sramota, ipak, ostaje u činjenici da je pjesnik Shabaani pogubljen zbog svojih stihova u zemlji koja je svjetskoj kulturnoj baštini dala velikane poezije. Čini se, onda, opravdanim naziv koji je ovim povodom ugledni britanski novinar Robert Fisk nadjenuo Iranu: Društvo mrtvih pjesnika!