Goran Sarić: Oliver i ja

Povezani članci

• Basara: Sitna duša na visokom položaju
• Ljetopis (3): bajramska baklava
• Heni Erceg: Rođaci iz Amerike
• Roko Markovina: DA SE NE “ZAUDOBI” (ili kako je počeo kaos tj. raspad BiH, kao države)
• Evo kakvi fašisti dolaze u Zagreb
• Bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane

Foto: Dusko Dokosic

Nikad se nismo sreli. “Ni u putu”, što bi rekla moja majka. Samo su se moji sinovi jednom, prije par godina, slikali s njim na Veloj Luci, u njegovom omiljenom kafiću (vidi foto).

   Ipak, imam neke stare račune s Oliverom Dragojevićem.

   Iako nikad nismo živjeli na Jadranu, moj stari je bio veliki Dalmoš: vatreni “hajdukovac”, volio Split, a možda još i više od bilih obožavao – Olivera. Koliko smo samo puta na sjelima, pred zoru, kao kec na desertku, zapjevali njegovu omiljenu: “Oprosti mi pape”!

   Pa i kasnije, kad je, pred sam rat – k’o da je znao! – otišao gore, da se, stari švaler, udvara hurijama i pika loptu po oblacima, majci i meni bi, na slavljima, na tu pjesmu, bio dovoljan samo pogled da se, kroz čašu maligana, izvrsno razumijemo: “Ova je za njega”.

   Stare ljubavi …

  Sjaj Splita mu je potamnio pred smrt, početkom devedesetih, kad je Split postao tribina tuđmanovaca a rulja na Rivi doslovno golim rukama zadavila mladog tenkistu, Makedonca, vojnika na službi u JNA. Iako nikad nije volio Miloševića, to ga je žestoko zaboljelo, i to više nije bio njegov grad.

   Sa “hajducima” je “puklo” nekako u isto doba, čini mi se – koji mjesec ranije, kad su na turneji po Australiji Rožić & Co. sa dresa  skinuli petokraku i zamijenili je šahovnicom. To više nije bio onaj “crveni” Hajduk, čiji su igrači početkom rata zgrabili puške i otišli u partizane, da se bore protiv neprijatelja.

   Poslije se taj slavni klub sa stadiona “Kraj plinare”, kao u izvrnutom ogledalu, doista pretvorio u sjenu svoje sjene: kerumoliku nakazu.

   Sa Oliverom su stvari stajale drugačije, složenije. On se nije tako lako, i jeftino prodao, ali se ne može reći ni da je bio baš dorastao dobu “kad je grmilo”. Već na početku rata u Hrvatskoj je, naime, revoltiran na prekosavske komšije, izjavio kako više nikad neće pjevati u Beogradu. Rekao, i održao riječ. I mada su mnogi, u ono vrijeme mnogo žešći Hrvati od njega kasnije “podvili rep” i za dobre novce nastupali u Beogradu, on je ostao dosljedan. Svuda ga je bilo: u Parizu, Londonu, Njujorku, ali u prestonici bivše nam zajedničke države – nikada.

   Princip je princip, i bol je bol. Mogu da razumijem.  Ono što, međutim, nikako ne mogu da zaboravim je da svih tih “vunenih godina”, koliko ja znam, ni jedan jedini put nije digao glas protiv šovinizma i ekstremizma u Splitu: zatvor u Lori, istjerivanje iz stanova, dizanje u zrak kafića i automobila vlasnika “pogrešne nacionalnosti”.

   Mogao je, i trebao. Njegova bi se daleko čula.

   I dok je šačica dragih “ludaka” oko Feral tribune-a doslovno založila glave pišući o (pro)ustaškim nepodopštinama, očev Oliver je odlučno – šutio kao zaliven. Njega se to, kao, nije ticalo.

   Ipak, kad sam čuo da genijalni dalmo-šansonjer dolazi u Holandiju, nisam ni časa časio. “Oprosti mi pape”, “Galeb” i “Cesarica” uživo – to se ne propušta! Uostalom, samo sam jednom bio na njegovom koncertu, i to ravno prije 32 godine,  na Ilidži kod Sarajeva, i to nekoliko dana nakon što mu je Vesna rodila blizance, Dinu i Damira. Kakva je to fešta bila!

Međutim, početak koncerta nije slutio na dobro. Kad smo došli u Groesbeek, najveći vinogradarski kraj u Holandiji na granici s Njemačkoj, rekoše nam da koncert ne počinje u 21, nego u 23 sata! Prije toga su nas, kao predgrupa, žestoko ugnjavili neki drekavci koji su na nepodnošljiv način pokušali da imitiraju “Prljavce”, Divlje jagode, i – što je najgore – maestralnog Željka Bebeka!

   Srećom, kad se čovjek pozicionira blizu bara… Bilo je čak i jagnjetine, ali mi ona nikako ne paše uz Olivera. Tu, brate, ako već nema love za zubatac, najbolje idu škampi, lignje i prstaci, i neka  butelja žutog, domaćeg…

   A ni ambijent nije najbolji. Nevelika sportska sala, nešto stolova razbacanih unaokolo, ostatak – stajanje. Nisam baš očekivao parišku Olimpiju, ali ovo…

   Zabrinjavala me je još jedna stvar: relativno malo publike. Ispostavilo se da u salu koju su mi opisali kao “vrlo veliku”, staje, brat-bratu, najviše hiljadu duša. A ni ona nije puna! Poslije sam čuo da je prodano oko 600 karata, ali bih se zakleo da nije bilo više od pet stotina ljudi.

   “Znaš, da je došla neka ceca, cica, seka, ili, nedajbože, Tompson, morao bi visiti na lusteru” – reče mi prijatelj.

   Šta je-tu je. Ne treba se obazirati na one kojih nema. Uživajmo u Starom Morskom Vuku

     I zaista, kako je izašao na binu, Oliver je namah “dodao gas”. Otvorio s nekoliko novih, većem dijelu auditorija manje poznatih “laganica”, a onda, vidjevši da ima dosta mladog svijeta, udario u brzom tempu: “Stari morski vuk”, duhovita pjesma potpuno u stilu pokojnog Dina Dvornika, pa čuvena “Nadalina”, koja, opet, neodoljivo asocira na Dinovog ćaću Borisa, pa mamurluk iz “Prvog pijanstva”, te čak i nekoliko blues & county “štihova” na engleskom. Oliver se na sceni, očito, osjeća kao riba u vodi: šali se, zeza, ustaje, sjeda, pleše, mijenjajući pritom instrumente “k’o ciganin konje”. Izgleda da mu, dobro raspoloženom, nimalo ne smetaju ni ogoljeli ambijent, ni relativno malo publike.

   A, bogami, ni meni. Uz nešto “vode od hmelja” i taj glas, koji me je tako često oduševljavao – sve ono manjkavo, pa i ona njegova davna rječita šutnja kad je trebalo imati muda, pa zboriti – sve se to, makar nakratko, zaboravlja dok si rekao: “Keks”!

      Međutim, na par metara od Olivera, zadivljen majstorstvom, u isto vrijeme ne mogu da se načudim masi koja je na ovakav koncert, kako mi se čini, došla više da (se) slika, nego da sluša, i uživa. Ispred i iza bine, za stolom i za šankom, stojeći i sjedeći, plešući i đuskajući – od svega se mora napraviti fotka! I, vjerovatno, namah proslijediti na neku od (a)socijalnih mreža.

   E, moj Zuko, da ih samo vidiš…

   I kad se, nakon dva “debela sata” i dva bisa, vas u znoju i profesionalan kao da stoji na bini usred Londona, toplo zahvalio publici i obećao da ćemo se, “ko zna kad, i ko zna gdje” opet sresti, one davne, i ove skorašnje gorčine sasvim je nestalo.

   Samo, na izlasku, jedan mladi prijatelj mi reče: “Znaš da me je prije koncerta odgurnuo?”

   “Ko, bolan?”

   “Pa Oliver.”

   “Kako?”

   “Doš´o ja ranije, dva sata prije koncerta, i zamolio ga da se uslikamo. A on me snažno odgurnu: ‘Pusti, bogati, moram malo da dremnem prije koncerta!”

   Ipak je to čudak. Ters. Opet (ni)malo ljubavi za bližnjega.

Goran Sarić