Heni Erceg: Konjske snage

Povezani članci

• Ko o čemu, mi o parama i poštenju
• Boris Dežulović: Ne sam, Safete!
• Viktor Ivančić: Disput i Despot
• Kada kažem Bosna
• Čedomir Petrović: GOST
• Bio je to pucanj za slobodu, kažu Srbi podsjećajući na sarajevski atentat

Kada je nedavno gradonačelnik jednoga maloga mjesta prodao službeni automobil i novac uložio u obnovu dječjeg vrtića, ministri u hrvatskoj vladi s prezirom su taj potez ocijenili demagoškim i populističkim. A riječ je o rijetkom primjeru racionalnog i pristojnog ponašanja i nije slučajno da je taj gradonačelnik nestranački čovjek, očigledno nezagađen unutarpartijskim, potpuno poremećenim sistemom vrijednosti.

„Zar biste htjeli da na posao dolazim u kočiji?“, bubnuo je ovih dana ministar obrazovanja, kao odgovor na pitanje novinara stidi li se basnoslovno skupog automobila u kojemu će se uskoro voziti on i ostali mu kolege u vladi. I upravo je ta izjava odlično oslikala ukupni cinizam socijaldemokratske Vlade koja se učestalo iskazuje kao grupa egzaltiranih biznismena koja odbija priznati da joj je firma na rubu stečaja. Kako, osim totalnim političkim autizmom i moralnim bankrotom vlasti, protumačiti činjenicu da je u zemlji koja ubrzano juri prema ekonomskom kolapsu, koja broji 400 tisuća nezaposlenih, u kojoj više od trećine stanovništva živi ispod egzistencijalnog minimuma, upravo kupljeno 1.580 novih automobila za potrebe Vlade i parlamenta, po cijeni od 40 milijuna eura. Kako objasniti ludilo nabavke čak 20 ekskluzivnih mrcina za ministre, to jest luksuznih Audija A6 s milijun konjskih snaga, od koji svaki košta skoro sto tisuća eura?

Konsterniranoj javnosti neuvjerljivo su to pokušavali rastumačiti vladajući birokrati koji svi s reda tobože nisu znali za nabavku tih vozila, nego je za sve kriv Ured javne nabave, odakle pak tu laž opovrgavaju, tvrdeći kako su nabavili upravo onu vrstu vozila kakvu su ministri zatražili. Ovi se pak ne žele voziti u kočijama, ili, bože sačuvaj, javnim prijevozom, ili na biciklima, kao toliki dužnosnici razvijenih evropskih država, nego baš u audijima A6, nadopunjenima, podrazumijeva se, svakovrsnom vrhunskom opremom. A onda je građanima iluzionističku priču podastro gospodin premijer, inače nesklon javnim istupima, kazavši kako nije u redu da on i njegovi ministri koriste vozila „u vrijednosti jednog prosječnog stana u Hrvatskoj“, no da se nažalost sada ne da učiniti ništa, jer se ugovorna obaveza o kupnji automobila mora poštovati, budući da je „Hrvatska pravna država“!

A zakonska obaveza, koju je doduše prošla Vlada ukinula, a ova vratila, nalaže da se svi ministri, njihovi zamjenici, državni tajnici… čitava bulumenta birokrata, mora voziti u automobilima više, srednje, ove i one klase, imati šofere 24 sata dnevno, besplatne mobitele, letjeti u biznis klasi, posjedovati službenu kreditnu karticu, unaprijed odobrena sredstva za reprezentaciju i osobne dohotke od skoro tri tisuće eura. Dodatno još troškovi „zakonskih prava“ činovnika na 1.200 službenih vozila, 4713 mobitela i nekontrolirana privatna putovanja u 186 državnih ustanova, agencija, instituta… godišnje stoje blizu 27 milijuna eura. Pa naravno da je onda ismijan potez onoga gradonačelnika koji je odbio poštovati zakon o svojim elitističkim pravima i prodao službeno vozilo. Istina, nije javno nazvan kretenom, ali sigurno jest u kuloarima takozvane socijaldemokratske vlade.

No to je tek nezahvalni presedan, jer pošto je „Hrvatska pravna država“, to premijer i njegova ministarska svita obzirno poštuju zakon koji nalaže da se imaju voziti u raskošnim audijima, a zbog stalne izloženosti tolikim atentatorima, prisiljeni su nevoljko trpjeti i danonoćno prisustvo svojih tjelohranitelja. Tako naime nalaže sistem kojega su sami stvorili, pa sada iz tih sistemskih ralja ne mogu izaći, nego su, eto, jadni postali njegove žrtve. Ni krivi, ni dužni. Ta zdravom razumu nedostojna objašnjenja daje upravo premijer Milanović, trkeljajući nešto o lanjskoj odluci svoje Vlade da državni činovnici, s obzirom na teške socijalne prilike, neće više imati pravo na vozila gornje klase, nego na ona gornje srednje klase… Kakogod, radi se stalno o klasama i klasnim razlikama, stoga to premijerovo skandalozno buncanje navodi i na rezignirani zaključak da čovjek ne vidi što mu se događa u susjedstvu, u Bosni, tamo gdje je narod s pravom odlučio da čitavu svoju gornju klasu zajedno s njihovim vozilima iste klase pošalje dođavola.

Hrvati, međutim, dobro podnose uvrede, bezobzirne zamjene teza, poput one ministra poduzetništva – čiji resor, usput rečeno, uopće ne postoji jer su poduzetnici desetkovani vladinim enormnim porezima i birokratizmom – a koji je novinarima zamjerio kako nisu pitali čijim je novcem svojevremeno kupljen blindirani automobil danas utamničenog premijera Sanadera. „Jer da ste pitali, saznali bi da je taj novac ukraden“. Hm, kao da novac za kupnju obijesnih audija nije ukraden od hrvatskih građana. Dobro, jest, ali ruku na srce, na te profane statusne simbole socijademokrate je prisilio zakon, a oni ih inače, skromni i socijalno osviješteni, duboko preziru. Pa su zato i svoju stranačku konvenciju naslovili s „Red, rad i rast“, parafrazirajući tako ljevičarsku maksimu poznatog sovjetskog, komunističkog disidenta Lava Trockog: „Red, rad i disciplina“. Kako stoga toj ekipi ne priznati da su doista vrhunski zajebanti.

Mladina,