ZAPIS O NENINOJ AVLIJI, Nusret Omerika
Povezani članci
- ZAŠTO SAM NAPISAO AKVAREL KOJI PJEVA?
- Prijavite se na regionalno Imagine Cup 2017 takmičenje
- Počeli radovi na obnovi Partizanskog spomen groblja u Mostaru
- U Muzičkoj školi „Vojin Komadina“ iz Zvornika višestruko kršenje zakona – nastavnici istovremeno zaposleni u dvije države
- Filip David: Ko je želio ubiti Mirka Kovača?
- Nasiha Pozder: Zbog uništavanja Jablaničkog jezera rukovodstvo EP BiH mora dati ostavke
Foto: avlija
ZAPIS O NENINOJ AVLIJI
Sve je nekad mirisalo
u neninoj avliji
na šeboj, jorgovan i feslidžan,
sunce stidljivo provirivalo
na hljeb ispod sača
i jelovu siniju punu dječijih zalogaja
umornih od duga čekanja.
Nismo maštali o budućnosti,
sama je smišljala nesnosnu prazninu,
sušna ljeta i umorne korake.
Otac je pred Vidovdan otkivao kose
spremajući bol za dozrele trave,
sporo se namještajući u hlad
ispod starog oraha.
I ništa više ne bi ostajalo kao prije.
Mati bi do kasno u noć
uoči petka Jasin učila
u odaji prepunoj senabijina mirisa
sve dok ne bi prešla na onu stranu
koju nismo razumjevali
omamljeni otežalim dovama
ko rana proljeća u cvijeću.
Noću smo osluškivali tišinu
zarobljenu daljinama presahlih voda
na istočnoj strani neba;
ćutali ko košćele u šehidskom haremu
progoneći odjeke zaborava
što nas bez milosti vreba.
Nusret Omerika