ZAPIS O NENINOJ AVLIJI, Nusret Omerika

Povezani članci

• Zoran Pusić: Liliputanski imperijalizam
• Darko Cvijetić: STEĆAK O MEHMED-PAŠI SOKOLOVIĆU
• Damir Ovčina: Unatoč tome što sam učio književnost, nisam je zamrzio
• Priopćenje ravnatelja riječkih ustanova u kulturi povodom prijetnji Oliveru Frljiću
• Arnad Omanović: Sami ne možemo ništa, a zajedno možemo sve!
• HOĆE LI GRADSKA VLAST MOSTARA KONAČNO STATI IZA ZAHTJEVA EKOLOŠKIH AKTIVISTA I MJEŠTANA ZA ZAŠTITU BUNSKIH KANALA?

 Foto: avlija

ZAPIS O NENINOJ AVLIJI

Sve je nekad mirisalo
u neninoj avliji
na šeboj, jorgovan i feslidžan,
sunce stidljivo provirivalo
na hljeb ispod sača
i jelovu siniju punu dječijih zalogaja
umornih od duga čekanja.

Nismo maštali o budućnosti,
sama je smišljala nesnosnu prazninu,
sušna ljeta i umorne korake.

Otac je pred Vidovdan otkivao kose
spremajući bol za dozrele trave,
sporo se namještajući u hlad
ispod starog oraha.

I ništa više ne bi ostajalo kao prije.

Mati bi do kasno u noć
uoči petka Jasin učila
u odaji prepunoj senabijina mirisa
sve dok ne bi prešla na onu stranu
koju nismo razumjevali
omamljeni otežalim dovama
ko rana proljeća u cvijeću.

Noću smo osluškivali tišinu
zarobljenu daljinama presahlih voda
na istočnoj strani neba;
ćutali ko košćele u šehidskom haremu
progoneći odjeke zaborava
što nas bez milosti vreba.

Nusret Omerika