Heni Erceg: Jasmila Žbanić govori istinu, kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za saveznike imala mafiju i nacionaliste, građani su patili!

Povezani članci

• Svjetlo Betlehema
• Veliki vezir Bakir Izet-paša
• Zlatko Dizdarević: Jad jadni nove mahalske elite
• Marinko Čulić: N – O ćirilici i oko nje
• Revizija historije Josipovićevog savjetnika
• Milioni maraka za HDZ-ovo IT zajedništvo

Gledamo te snimke i mislimo: pa neće valjda opet, ne u toj jadnoj, iscrpljenoj Bosni, jer taj veliki narodni bunt potiče opravdani strah da ono što sada ima elemente ozbiljnog socijalnog, klasnog nezadovoljstva ne preuzmu oni najgori, nacionalisti, jedni, drugi i treći, oni koji odbijaju svaku mogućnost da ta zemlja ikada postane građanska, jedinstvena država. S vječnom agendom etnički podjeljene BiH, svi su političari u regiji kao jedan graknuli kako tu nije riječ o socijalnom buntu, o obespravljenim radnicima i gladnim građanima u Tuzli, Sarajevu, Zenici…, o generaciji mladih, nezaposlenih, besperspektivnih ljudi, nego da su institucije u kojima stoluje kasta bahatih i bogatih zapravo palili vandali i huligani iz uvijek sumnjivog muslimanskog korpusa.

Nepodnošljivo je odvratna ta upornost političkih elita da, u obrani svojih pozicija, negiraju uzroke kaotičnog stanja u Bosni danas, u Hrvatskoj možda već sutra, uzroke koji svoje korijene imaju u ratu devedesetih, ratu koji je manjinu bitanga i profitera učinio neizrecivo bogatima, a većinu naroda uveo u svijet siromaštva i klasne obespravljenosti. Tajkunska privatizacija svih društvenih poduzeća, stvaranje moćne, neosjetljive državne birokracije koja se u BiH, s obzirom na njenu entitetsku podijeljenost, broji u milijunima, malo po malo uništila je čitave slojeve stanovništva, koji su danas eto ujedinjeni u istim zahtjevima, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Jer nemiri su počeli upravo u Tuzli, gradu izrazite multietničnosti, ali koji ima čak sto tisuća nezaposlenih, uz to zahtjevi Tuzlaka, ali i Sarajlija, vrlo su precizno formulirani, traži se smjena svih političara i poništenje privatizacije iz devedesetih, one koja je uništila tamošnja moćna poduzeća i tisuće radnika ostavila bez egzistencije.

Po istom modelu dakle kao i u Hrvatskoj, s tim što se ekspolozija socijalnog nezadovoljstva u Bosni mogla predvidjeti još davno, odmah nakon rata i uspostave države na temeljima problematičnog Daytonskog sporazuma, kao sirovog nasilja nad jedinstvenom, građanskom državom. U kojoj danas funkcionira jedino obogaćena politička elita, najčešće u sprezi s mafijom, narod je doveden na rub gladi, dok okolni patroni, u Hrvatskoj i Srbiji, stalno, kao kobci, motre isključivo „svoj“ narod u Bosni i zagovaraju njenu konačnu etničku podjelu. Evropska Unija pak misli kako je njihov posao davno završen, pa poručuju „morate sami rješiti problem“, ako ne, poslat ćemo vam evropske vojne trupe da uvedu red i zakonitost, kao što je ovih dana u Sarajevu izjavio neki važan evropski birokrata.

Politička vulgarnost prema građanima koji javno svjedoče  rasap svoje države našla je naravno snažnu potporu u režimskim medijima, iskazala se posebno Hrvatska televizija s izjavama gomile političara, čak i najgorih sljednika stare Tuđmanove ideje o podijeli Bosne, koji svi u radničkim zahtjevima vide isključivo pokušaj „nasilnog mijenjanja ustavnog poretka BiH“, u režiji nekog muslimanskog centra moći. Nacionalistička hrvatska stranka u Mostaru, izrazito miješanom gradu, govori o „tajnom planu s ciljem ukidanja kantona koji su jedina mogućnost hrvatske samouprave unutar BiH“, te o organiziranim grupama koje da su plaćene kako bi palile i rušile. A onda se toj nacionalističkoj eliti u Mostaru pridružio i hrvatski premijer Milanović. Ne, nije otišao u Sarajevo, nego baš u Mostar, tu je nešto lamentirao o važnosti Evropske Unije za Bosnu, jer je, eto, Hrvatska upravo procvala ulaskom u EU, odslušao potom svoje domaćine, zagrižene hrvatske nacionaliste, o tome kako je „ovo udar na hrvatske nacionalne interese u Bosni“, pa otišao u vizitu spaljenom sjedištu nacionalističke Hrvatske demokratske zajednice sve u pratnji lidera te stranke, inače osumnjičenika za teška djela korupcije. S druge su strane srpski jastrebovi u Beogradu na hitan sastanak pozvali šefa zločinačke tvorevine Republike Srpske, zabrinuti za „opstojnost svoga naroda u Bosni“, a on pak kazao kako su neredi dokaz da je Bosni kraj, da ona kao država ne postoji, te da će Evropa prepoznati kako tu funkcionira jedino njegova Republika Srpska. Inače paradržava nastala na ratnom zločinu i progonu građana nesrpskih nacionalnosti.

I tako je Bosna opet, unatoč svojoj dramatičnoj situaciji, poslužila za nemilosrdno političko patroniziranje Hrvatske i Srbije, isključivo s nacionalističkih pozicija, ne i za konkretnu, socijalnu pomoć. Hrvatski premijer zato nije otišao u Tuzlu nego u Mostar, a domaćin mu je bio upravo kriminalac protiv kakvih se demonstranti bore, ili kao što piše na jednom portalu: „Milanović je išao gasiti požar u BiH, teren je obišao u društvu piromana.“ Njegov potez, međutim, oduševljeno je dočekan u Hrvatskoj, a izraze krajnjeg poštovanja nježno mu je uputio čak i ljuti protivnik, šef najjače, desničarske stranke u Hrvatskoj. Istodobno, ogromna se porcija pljuvanja u Hrvatskoj sručila na poznatu sarajevsku režiserku Jasmilu Žbanić koja se usudila dijagnosticirati istinu, to jest da kad god je Hrvatska u Bosni smirivala situaciju, a za saveznike imala mafiju i nacionaliste, građani su patili, a zemlja bila rasturena. I poručila šefu hrvatske vlade: “Milanoviću, marš kući!“

Mladina