UZBRDICE&NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Premijer Zoran Milanović – nepodnošljiva lakoća improvizacija

Autor/ica 👤Ljubo Ruben Weiss 30.1.2014. u 08:34

Povezani članci

Ima li političar pravo na improvizacije? Naravno, ima, i često baš u improvizacijama se pokazuje kvaliteta ili slabost dotičnog: improvizacija znači u trenu domisliti neki stav, ocjenu, prisjetiti se povijesnih činjenica, okolnosti, pokazati da govore ne pišu drugi, već da je to pravo lice političara – od znanja i dubine misli do površnosti i nekompetentnosti političara. To znači i savladati emocije, nagon svoj, pokazati hladnokrvnost i RATIO. Postoje u Talmudu četiri pitanja i četiri odgovora koja su vrlo poticajna za razmišljanje – tko je mudar, tko je junak, tko je bogat i tko je cijenjen, a svi odgovori su mimo proširenih stereotipa o Židovima. Tako se na pitanje TKO JE MUDAR odgovara: „Onaj koji savladava nagon svoj jer je rečeno: “Bolji je onaj koji je spor na gnjevu od junaka i tko sobom vlada, od osvajača grada“.

SKRETANJA OD GLAVNE TEME

Krajnje je degutantno skretati temu sa Holokausta, na dnevnopolitička prepucavanja sa Katoličkom crkvom i prozivati je u smislu kojeg ranga će biti crkveni velikodostojnik zastupljen na tom zlosretnom okupljanju u Saboru RH 27. 01. 2014. Bilo bi bolje da je došao kardinal Josip Bozanić, ali njegov dolazak ne mijenja položaj Židova i ugrožavanje manjinskih prava Hrvatskoj, koja, umjesto da se šire pristupom EU, sužavaju se. Za sudbinu Židova i budućnost u Hrvatskoj presudni su povrat imovine, gradnja Kulturnog centra u Praškoj 7 u Zagrebu i donošenje u Saboru tzv. Verbotegesetza, po uzoru na Njemačku i Austriju (zabrana nošenja naci-ustaških uniformi, isticanje ustaških zastava, pjevanje ustaških pjesama, izdavanje neonacističke i ustaške literature, govor mržnje, negiranje Holokausta, čak i pojave “crvenog antisemitizma”, zapravo pojave antisemitizma koje pravna država ne sankcionira…U stvari, žalosna je činjenica da osim nekoliko stotina Židova, od kojih dio “dvorskih Židova”, hrvatski Židovi su uglavnom van Hrvatske…Svijest o izrečenim frazama u Saboru primjetna je i kod dijela prisutnih Židova, koji su s nevjericom slušali Milanovićeve i fraze predsjednika Sabora te posebno, Milanovićevo neznalačko improviziranje. Istina je da Židovima u Hrvatskoj nije lako, da tko god je mogao, pa i najsiromašniji hrvatski Židovi, školovali su i još školuju djecu u inozemstvu, a kada diplomiraju, oni se velikom većinom ne vraćaju u Hrvatsku! Ne bih sada o drugim otvorenim pitanjima statusa Židova kao manjine, vjernika i pojedinaca u Hrvatskoj jer sam se s njima popeo na glavu i dobronamjernima i nedobronamjernima, i filosemitima i antisemitima pa i prosječno informiranima o tzv. židovsko-izraelskim pitanjima.
Ali, zar je moguće da je Zoran Milanović dobio svojevremeno Rektorovu nagradu Hrvatskog sveučilišta?? Bubnuti da do osnivanja NDH odnosno Jasenovca nije bilo masovnih zločina Holokausta je elementarno nepoznavanje povijesti: prvi naci-logor osnovan je u Njemačkoj već 1933., Dachau, kod Muenchena, i u njemu su se osim komunista, socijaldemokrata, antifašista našli i Židovi. KL Dachau postojao je od 22. ožujka 1933. do oslobođenja od strane US armije 29. travnja 1945. Nacistički režim ustanovio ga je nekoliko tjedana nakon preuzimanja vlasti i bio je u vrijeme diktature nacizma jedan od najpoznatijih koncentracijskih logora. Drugo Kristalna noć (Reichspogromnacht) iz studenog 1938, je značila bukvalno MASOVNI POGROM Židova, s ubojstvima, paljenjima sinagoga, uništavanja trgovina…Stakla izloga pucala su na sve strane u Trećem Reichu! U monarhističkoj Jugoslaviji, koja je obuhvaćala banovinu Hrvatsku, već 1940. i posebno 1941. donose se profašistički zakoni, uvodi “numerus clausus” za Židove…

KADA JE HOLOKAUST POČEO U NAS?

Dva antisemitska zakona odnosno „antisemitske uredbe“ o ograničenjima prava Židova donijela je jugoslavenska vlada 1940. godine. Prvi zakon je „Uredba o merama koje se odnose na Jevreje u pogledu obavljanja radnja s predmetima ljudske ishrane“.

Vladko Maček se branio da je podržao antisemitske uredbe „ jer je i sam držao da je u onim teškim prilikama potrebno da se trgovina živežnim namirnicama, a naročito žitom, socijalizira“. Drugi zakon je „Uredba o upisu lica jevrejskog porekla za u čenike Univerziteta, visokih škola u rangu univerziteta, viših, srednjih, učiteljskih i drugih stručnih škola“. Broj učenika i studenata morao se svesti na postotak Židova u ukupnom stanovništvu. Ove zakone jugoslavenske vlade potpisali su predsjednik vlade Dragiša Cvetković, potpredsjednik Vladko Maček, i drugi ministri. Jugoslavenski Židovi su reagirali Deklaracijom

u kojoj među ostalim stoji „jednom se uredbom židovskoj djeci, zato što su židovska, ograničava pravo pohađanja srednjih i visokih škola. Drugom se vlastima daje pravo da iz jedne gospodarske grane isključe Židove za što su Židovi…“.

Sve je ovo iscrpno navedeno i zato da se razumije da Holokaust ili Šoa ne znači samo fizičku likvidaciju Židova već i sve one mjere koje neizravno ili izravno ograničavaju prava i slobode građana, u ovom slučaju, Židova.

Istina je da su masovna hapšenja članova Partije, Srba i Židova počela u travnju 1941., proglašenjem tzv. NDH, ali mnogi antifašisti pohapšeni su još u vrijeme monarhističke Jugoslavije i elegantno predani ustašama. U nekoliko dana bezvlašća – nakon kapitulacije monarhističke vojske, a dok još nisu stigle okupacijske trupe Trećeg Reicha i proglašena tzv. NDH, zabilježene su brojne pljačke pa i progoni Židova.

ZA ODGOVORNIJE I SERIOZNIJE NASTUPE POLITIČARA

Sve u svemu, ma što god mislili o pojedinim političarima mnogo je odgovornije i serioznije kada se radi o političkim nastupima od šireg značaja pripremiti se sam i uz pomoć savjetničkog tima nego improvizirati. Jer, kada se u Talmudu pita TKO JE MUDAR, odgovor je: „Onaj tko uči od svakog čovjeka, jer je rečeno: „Prosvijetliše me svi koji me učahu!“

Inače, upozorava me „jedan visoki izvor“ da bi se dalo raspravljati o tome što se Danom Holokausta postiže, ne bi li bilo ispravnije koristiti samo hebrejski pojam ŠOA, a također i pitati da li je izabran najpogodniji datum za obilježavanje. U svakom slučaju Milanovićeve gluposti i prozivanja stavila su u drugi pa i u treći plan pitanja koja su mogla biti dostojanstveno i politički mudro otvorena.

Većina ozbiljnih ljudi posebno povjesničara, politologa, filozofa…, među njima opet Židovi, zna za zločinački karakter tzv. NDH pa i mlake osude ustaštva i Holokausta od Katoličke crkve, njenu neslavnu ulogu u otvaranju tzv. štakorskih kanala koji su omogućili bijeg od kazne i većem broju ratnih zločinaca, prema Amerikama. Stoga zaključujem za mnoge možda iznenađujućom rečenicom:

„Tzv. NDH ne pakovati, kardinalu Bozaniću ne pakovati!“

(30. 01. 2014. ).