ENG
10 NAJVEĆIH AUTO IZUMA koji su neslavno propali
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Dobre ideje u autoindustriji često su se pokazale totalnim promašajima. Pogledajte koje:
Od hladnjaka koji ozon pretvara u kisik do motora s rotirajućim klipovima, povijest autoindustrije prepuna je rješenja koja su u prvi mah djelovala obećavajuće, ali su se u praksi pokazale kao promašaj. Ponekad su za neuspjeh zasluge pripale nezainteresiranim kupcima, dok je druga rješenja jednostavno pregazilo vrijeme. Pogledajte listu deset najneuspješnijih ikad.
1. Rotacijski motor
Kad je Felix Wankel 1957. razvio rotacijski motor za ugradnju u NSU Spider i Ro 80, nije ni sanjao da će njegovi sunarodnjaci brzo zapostaviti to rješenje, a da će ga prigrliti Japanci. Mazda je, naime, sve do 2011. u cjeniku držala RX-8 pogonjen kompaktnim, laganim, uglađenim i s obzirom na obujam, vrlo snažnim rotacijskim motorom. Unatoč stalnom usavršavanju kojim su Japanci uspjeli tijekom godina stvoriti pouzdan motor, sve strože norme za ispušne plinove, visoki troškovi izrade, kao i relativno visoka prosječna potrošnja izbacili su Wankelov motor iz igre.
2. Klizna bočna vrata kao na dostavnjacima
Klizna bočna vrata za utovar tereta na dostavnjacima su nezamjenjiva. Na osobnim automobilima Peugeot je otišao najdalje i na modelu 1007 u proljeće 2004. predstavio elektromotorom pokretana vrata koja su trebala riješiti svakodnevne probleme na prenapučenim parkiralištima. Sve prednosti kliznih vrata, međutim, ostale su u sjeni nepremostivih nedostataka. Osim što su bila skupocjena i masivna, klizna elektro-vrata nisu radila besprijekorno i na koncu su malenog Peugeota 1007 došla glave. Uspjela su se održati u ponudi tek na najvećim monovolumenima, kao što su Citroen C8 ili Chrysler Voyager.
3. Hladnjak koji ozon pretvara u kisik
Revolucionarni hladnjak motora presvučen tankim slojem platine i drugih plemenitih metala, koji čak tri četvrtine ozona pretvara u kisik, pokupio je neskrivene simpatije Zelenih. Gutač smoga ili službenim nazivom PremAir, na tržištu se pojavio u proljeće 1999. iza maske Volva S80, a potom i V70. Borba protiv zagađenja dobila bi sasvim drugi smisao s tisućama, odnosno milijunima novih automobila opremljenih hladnjakom PremAir. Kupci, međutim, nisu reagirali s istim oduševljenjem, a cijeli je projekt istodobno projekt dobio i kriminalnu notu nakon što je američka kompanija Engelhard, koja je proizvodila PremAir, završila na sudu pod optužbom da je ukrala patent od talijanske kompanije BCP, koja je osmislila sličan sustav upravo u suradnji s Amerikancima.
4. Ubrizgavanje tekućeg plina
Autoplin je u spremnicima u tekućem stanju, ali prije izgaranja u motoru zagrijavanjem prelazi u plinovito, što je transformacija koja donosi brojne probleme pri stvaranju idealne gorive smjese. Osim toga, iskoristivost plina bila bi puno bolja kad bi se mogao ubrizgavati u cilindre u tekućem stanju, po mogućnosti kroz brizgaljke koje se koriste i za benzin. Unatoč naporima raznih vodećih svjetskih stručnjaka, tehnologija još uvijek nije usavršena i svi dosadašnji pokušaji nisu donijeli očekivane rezultate. Veliki dio problema leži i u promjenjivoj kvaliteti autoplina. Zbog prljavog plina stradali su brojni motori (ne samo kod nas), kao i crpke uronjene u spremnike, čija zamjena zahtjeva prilično složen postupak demontaže i pražnjenja spremnika.
5. Dva reda s po tri sjedala
U povijesti autoindustrije tri sjedala u prvom redu nisu posebna novost, ali sjesti šest osoba u dva reda u manje od četiri metra bila je prilično neobična koncepcija koju je 1998. ponudio Fiat predstavljajući Multiplu. Talijanska formula kojom se šest osoba moglo smjestiti u dva reda pružala je priličnu dozu udobnosti, a zanemarimo li izgled koji je najblaže rečeno izazivao rasprave, najveća mana Fiatova monovolumena bio je prilično skroman prtljažnik. Ideju dva puta tri prihvatila je Honda koja još uvijek u cjeniku ima model FR-V, ali koncepciju koja je trebala izmijeniti arhitekturu monovolumena ostali proizvođači nisu prigrlili i uskoro je pala u zaborav.
6. Vodik kao pogonsko gorivo
Za pokretanje automobila vodik se može koristiti uz pomoć fuel cell tehnologije, koja se temelji na procesu obrnute elektrolize, pri čemu se električna energija koja nastaje koristi za pokretanje elektromotora. Može se, međutim, koristiti i kao klasično gorivo za izgaranje u klasičnim motorima, rješenje koje je prigrlio BMW i 2007. predstavio za serijsku proizvodnju spreman Hydrogen 7. Bavarci su proizveli više od 100 primjeraka serije 7 sa V12 motorima u kojima je izgarao vodik, ali na skoro odustajanje ubrzo su ih natjerali problemi vezani uz skladištenje, izradu spremnika, kao i vrlo skromna učinkovitost cijelog sistema (prosječna potrošnja 50 l/100 km).
7. Kompresor bez gubitaka
Comprex, kojeg je koncem osamdesetih osmislila švicarska kompanija Brown-Boveri, na papiru je predstavljao idealno rješenje koje bi svojom učinkovitošću zamijenilo kompresor (oduzima snagu motoru) i turbopunjač (tada još uvijek osjetljiv i ovisan o visokim okretajima). Koristeći ispušne plinove da bi stlačio zrak usmjeren prema motoru, Comprex (namijenjen dizelskim motorima) nije oduzimao snagu motoru, ali nije pokazivao ni znakove kašnjenja kao klasični turbopunjač, pri čemu bi snaga narasla za 35, a moment na nižim okretajima za čak 50 posto! Nažalost, imao je i svojih mana. Bio je kompliciran za podešavanje, a djelomično miješanje ispušnih plinova s usisnima dodatno je utjecalo na ukupnu učinkovitost. Prilagodljiviji i jeftiniji turbopunjači potpuno su ga istisnuli.
8. Brake-by-wire kočnice
U Stuttgartu su 2001. s ponosom predstavili elektroničke kočnice i odmah ih ugradili Mercedes SL serije R230. Sofisticirani sustav kočnica nazvan brake-by-wire temeljio se na senzorima koji su očitavali snagu pritiska na papučicu kočnice i signal prenosili procesorima koji su za svaki pojedini kotač zasebno izračunavali potrebnu silu kočenja i potom djelovali na hidraulični sustav. SBC sustav Mercedes je razvio u suradnji s Boschom, ali novotarija nije privukla i ostale proizvođače. Dodatan razlog za izbjegavanje tehnologije brake-by-wire bila je nepouzdanost. Povremeni ispadi elektronike, naime, uzrokovali su potpuno zatajivanje kočnica i Nijemci su između 2004. i 2005. bili prisiljeni na skupe kampanje opoziva oko dva milijuna automobila, većinom E-klase (serija W211) iz koje je SBC nestao početkom 2006., a zadržao se tek kao opcija na top modelima SL i SLR.
9. Mehanički sigurnosni sustavi
U vremenima kad su zračni jastuci bili još iznimno skupi, proizvođači su istraživali mehaničke sisteme zaštite putnika u automobilu. Amerikanci su se dosjetili motoriziranih pojaseva koji su automatski vezali putnike čim sjednu u automobil, a Audi je razvio Procon-ten. Kretanje motora prilikom sudara izazvalo bi zatezanje čelične užadi koja je bila za njega vezana. Sajle bi potom zategle sigurnosne pojaseve i odvukle upravljač od vozača. Sistem je, nažalost, bio prilagođen samo uzdužno postavljenim motorima, a za rano umirovljenje pobrinuo se nagli pad cijena zračnih jastuka i pirotehničkih zatezača pojaseva.
10. Dvotaktni motori
Koncem osamdesetih činilo se da su dvotaktni motori spremni za povratak na scenu zahvaljujući inovaciji australske kompanije Orbital, koja je osmislila učinkoviti sustav ubrizgavanja. Smrdljivi dim koji je pratio Trabant i Wartburg postao je prošlost i s novim ubrizgavanjem dvotaktni motori postali su čišći, a istodobno su zadržali vrline kao što je mala masa i bolje performanse u odnosu na četverotaktne. Orbitalovo rješenje, međutim, nije donijelo revoluciju. Dvostruka frekvencija paljenja i složen sustav podmazivanja poskupili su izradu motora, a osim toga iako čišći, dvotaktni motori ni s novim rješenjem nisu mogli ispuniti ni osnovnu normu za ispušne plinove Euro 1 s obzirom na to da cijeli sustav nije bio pogodan za ugradnju katalizatora. Orbitalovo rješenje stoga je ostalo u upotrebi samo za izvanbrodske motore.
Autor/ica 👤tačno.net
