KAD NAŠ BROD TONE, TONE… A ZVONA ZVONE, NA JARBOLIMA STOJIMO MI!

Autor/ica 👤tačno.net 24.1.2014. u 17:07

Povezani članci

Foto: – Ljubo Bešlić (već 10tu godinu gradonačelnik Mostara) iz mladih dana – 1987. godine

Eeeh…Opet će neki od vas možda reći – ranije je ionako sve bilo puno bolje i puno ljepše.
Ranije su samo najbolji, samo najuspješniji Mostarci mogli biti izabrani za gradonačelnika.
Neki od vas će možda reći – u gradu Mostaru je ranije bilo više uposlenika nego stanovnika.
Neki od vas će možda reći – grad Mostar je imao razvijenu industriju i privredu, kao rijetko koji grad te veličine u Evropi.
Neki od vas će možda reći – Mostar je, prije 1992. godine, važio za vrlo razvijeni industrijski centar u kome se proizvodilo mnogo toga: od aviona i helikoptera, preko rashladenih uređaja, kompresora, mašina, do cigareta, sokova, trikotaže, crnog i bijelog vina itd.

IZVINITE, PRETJERUJETE! IZVINITE, NISTE U PRAVU!
Ja se iz prijašnjeg vremena: vremena “jednoumlja”, vremena „mraka“, vremena „progona“ vjernika, vremena “diktature” bratstva i jedinstva, vremena “surove” masovne zaposlenosti – ja se iz tog vremena mogu sjetiti samo ovih “nekoliko” mostarskih preduzeća / poduzeća.
Ja se iz tog vremena prije (samo)20tak – godina mogu sjetiti samo ovih “nekoliko” GIGANATA:

Piše: Sergio Šotrić

Usred američke (tajne službe) socijalne mreže „Facebook“, naletih slučajno ovih dana na privatni profil gradonačelnika Mostara, Ljube Bešlića, koji mi se sa ove fotografije prijateljski smiješi i kao da mi želi reći, onako po mostarski: „prijatelju, đe´si – šta ima?
Tako se dva Mostarca i sretnu u 21. vijeku / stoljeću – uglavnom u virtualnom svijetu, uglavnom kao „virtualni prijatelji“ .
Na ovoj fotografiji iz 1987. godine, Ljubo Bešlić odlično izgleda. Dobra stara vremena!
Eeeh…Opet će neki od vas možda reći – ranije je ionako sve bilo puno bolje i puno ljepše.
IZVINITE, PRETJERUJETE! IZVINITE, NISTE U PRAVU!
I dan danas se Ljubo Bešlić odlično drži! Na aktuelnim fotografijama Ljubo Bešlić i dalje izgleda sjajno! Istina, Ljubo Bešlić nije više mlad momak, ali je i dalje jedan od najvećih lafova (mostarski izraz za zgodnog frajera) u gradu! Ljubo Bešlić se i danas može pohvaliti sjajnim izgledom.
Ljubo Bešlić jako vodi računa o (gradu) sebi! Ljubo Bešlić vodi računa o (gradskom) svom izgledu!

Na fotografiji iz 1987. godine, grad Mostar takođe sjajno izgleda. Dobra stara vremena!
Eeeh…Opet će neki od vas možda reći – ranije je ionako sve bilo puno bolje i puno ljepše. To će neki od vas možda reći sa sjetom, sa nostalgijom, sa dubokim uzdahom…Eeeh moj sine Ljubo…
Mostar, grad pjesnika i mislilaca. Mostar, grad vrhunskih stručnjaka. Mostar, grad razvijene industrije. Mostar, grad jake privrede. Mostar, grad vrhunskih sportista. Mostar, grad vrhunskih umjetnika. Mostar, grad spomenika kulture. Mostar, grad mostarske raje…
Mostar, grad u kojem Međunarodnu Zaje(b)nicu niko ništa nije pitao.
Mostar, ne virtualnog – već realnog prijateljstva između Mostaraca – mostarskih Hrvata, mostarskih Muslimana, mostarskih Srba, mostarskih Jugoslovena, mostarskih Albanaca, mostarskih Jevreja itd.
Mostar, grad prepun takozvanih “mješanih” brakova.
Mostar, grad prepun radnih mjesta. Mostar, grad prepun uposlenika.
Mostar, grad prepun Mostaraca!
Eeeh…Opet će neki od vas možda reći – ranije je ionako sve bilo puno bolje i puno ljepše…
Eeeh moj sine Ljubo…

A onda su pred kraj 20. vijeka / stoljeća i sa Istoka i sa Zapada dugo padale neke teške “olovne” kiše nad Mostarom. Toliko dugo su padale te kiše, a kišne kapi su bile velike ko´ zrele mostarske granate (šipci), te su se, od tih teških kiša, gradski mostovi sami od sebe srušili. A bili su “stari i trošni” ti mostarski mostovi. Kuće, zgrade, škole i ustanove Mostara (uglavnom u istočnom dijelu grada), su se od tih silnih kiša takođe same od sebe srušile. A bile su „stare i trošne“ te mostarske kuće.

Niko u Mostaru za to nije bio kriv! Niko u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Berlin-u, Washington-u, Moskvi, niko na svijetu za to nije bio kriv! A čak je i Franjo Tuđman ljubazno pitao Matu Bobana, da li bi Hrvatsku neko možda mogao okriviti za onaj (tamo neki) Most.
“Ma ni govora predsjedniče, dugo su padale neke teške kiše nad Mostarom, a taj (tamo neki) most je bio jako “star i trošan”, od “lošeg” materijala napravljen, sam od sebe se srušio predsjedniče” – odgovarao biMate Boban, a ostali su samo klimali glavama i duboko uzdisali…
A i tobdžija Momčilo Perišić je “ljubazno” najavljivao i “upozoravao” stanovništvo preko radija “Mostar”, koji objekti, koje kuće će se uskoro same od sebe srušiti. I tako je i bilo…Baš tako je bilo…
A bile su „stare i trošne“ te mostarske kuće – od “lošeg” materijala napravljene.
Niko na ovoj planeti za sve ovo nije bio kriv! Krive su bile te proklete kiše, koje su dugo padale, krivo je bilo to prokleto sunce, koje je nakon tih kiša žarko peklo! A možda su ponajviše od svega, ipak bili krivi ti “Kriminal-Maestral” vjetrovi, koji su neprestano duvali sa svih strana.

Krivi su vjetrovi, koji su preko 20.000 Mostarki i Mostaraca oduvali prema Zapadu, Sjeveru, Istoku i Jugu Evrope. A možda je tih “oduvanih” Mostaraca bilo čak i 30.000?
Ne znam, niko ih do danas nije želio tačno prebrojati, jer niko do sada nije istinski ni želio da se svi oni ikada ponovo vrate u grad Mostar.
Vjetrovi su mnoge Mostarce oduvali i preko velikih bara i okeana, sve do Amerike i Australije.
A ona stara naordna kaže: “Ko se jednom napije vode sa “Colorado River”- taj je izložen svjetskim vjetrovima – orkanima i uraganima. Njega više nikakv mostarski vjetar ne može nazad “oduvati”.

Da, tih godina u Mostaru, su za sve ipak najveći krivci bili ti vjetrovi!
Ljudi su živjeli pod tim vjetrovima, ljudi su se okretali prema tim vjetrovima…
Ljudi su se povijali, kako je, sa koje strane je, koji vjetar puhao…

Ipak, ovo nije ratna priča! Ovo nije priča o kiši, suncu, vjetrovima, niti o elementarnim nepogodama. Ovo nije priča o starim – lijepim fotografijama.
Ovo je priča o mostarskom gradonačelniku – BEŠLIĆU LJUBI,
o njegovom rezultatu / učinku u “utakmici” za svoj rodni grad, kojeg Bešlić iskreno LJUBI,
o desetogodišnjoj “gradko-upravnoj” utakmici, koju prvi čovjek Mostara nepovratno GUBI!

A gradonačelnici Mostara su kroz istoriju / povijest bili najodgovorniji, kako za grad, tako i za sve njegove stanovnike. Nije poznato ko je sve u vijekovima / stoljećima prije 1871. godine bio gradonačelnik Mostara, ali je poznato da je od 1871. godine to bio predsjednik ISMAIL i članovi MUHAMED, AHMED, HURŠID, JAVER, JURE, IVAN, LAZAR.
Nakon predsjednika Ismaila, kroz istoriju/povijest, gradonačelnici grada Mostara (u različitim oblicima napr. predsjednik SO, predsjednik vijeća i sl.) su bili:

MUHAMED-BEG ALAJBEGOVIĆ (zamjenik BLAŠKO ZELENIKA) – (od 1878. do 1890.godine), IBRAHIM-BEG KAPETANOVIĆ (od 1890. do I 1897. godine),
AHMET-BEG HADŽIOMEROVIĆ (od VI 1897. do XII 1907. godine),
MUSTAFA – MUJAGA KOMADINA (od 1909. do XI 1918. godine),
SMAIL-AGA ĆEMALOVIĆ (od 1919. godine),
IBRARIM FEJIĆ (podgradonačelnici LJUBO KRULJ i Dr. VLATKO TAMBIĆ –od 1929. do1934.), Dr. MUHAMED RIDŽANOVIĆ ( 1935. godine ??), HUSAGA ĆIŠIĆ (od 1935. do 1940. godine), METILJEVIĆ HUSEIN (od 1940. godine do IV 1941. godine), Dr. ŠEFKIJA BALIĆ (1941. godine), MUHAMED BUTUM (od 1941. do 1942. godine), SALIH EFICA ” CRNI ” (od 1942. do 1945.god.), SALKO FEJIĆ (od 1945. do 1946. godine), VILKO ŠNATINGER (od 1946. do 1947. godine), MANOJLO ĆABAK (od 1947. do 1949. godine), MUSTAFA SEFO (od 1949. do III 1958. godine), VASO GAČIĆ (od VIII 1958. do X 1961. godine), DUŠAN VUKOJEVIĆ (X 1961. do II 1963. god.), MUHAMED MIRICA (XI 1963. do V 1967. godine), AVDO ZVONIĆ (V 1967. do V 1969. godine), RADMILO – BRACA ANDRIĆ (od V 1969. do V 1974. godine),
IZET BRKOVIĆ (od V 1974. do VI 1976. godine),
DŽEVAD DERVIŠKADIĆ (od VI 1976. do IV 1982. godine),
VLADO SMOLJAN (od IV 1982. do VII 1983. godine),
NIKOLA GAŠIĆ (od VII 1983. do VII 1985. godine),
DAMJAN ROTIM (od 1985. do 1986. godine),
Dr. NIJAZ TOPUZOVIĆ “TOZA” (od IV 1986. do IV 1988. godine),
JOVO POPARA (od IV 1988. do 14. XII 1990. godine),
MILIVOJ GAGRO (14. XII. 1990. godine do ratnih zbivanja 1992. godine.)

Za vrijeme ratnih zbivanja gradonačelnici su bili:
SAFET ORUČEVIĆ i MIJO BRAJKOVIĆ. (od 1992. do 1996. godine)
Ni njih dvojica nisu bili krivi! Niko na svijetu nije bio kriv!

Tih godina u Mostaru, su za sve ipak najveći krivci bili ti vjetrovi!
Ljudi su živjeli pod tim vjetrovima, ljudi su se okretali prema tim vjetrovima…
Ljudi su se povijali, kako je, sa koje strane je, koji vjetar puhao…

Nakon nekoliko godina „elementarnih“ nepogoda, konačno se “smirila i stabilizovala”
klima u gradu Mostaru.

Zavladala je stabilna i “ugodna“ međunarodno – zaje(b)nička atmosfera NEpomirenja!

Rodilo je žito, rodilo je voće, rodio je kriminal, rodila je korupcija!
Na mostarskim privatnim pijacama počele su se “ispod stola” prodavati fabrike, preduzeća, stanovi… Počela su se prodavati radna mjesta, počele su se prodavati urbanističke dozvole, počele su se prodavati braniteljske mirovine, počele su se prodavati fakultetske diplome, počele su se prodavati oslobađajuće presude, počela su se prodavati pomilovanja, počelo se prodavati sve i svašta…
Sve što je neko htio i što je neko mogao kupiti, bilo je ponuđeno na „slobodnom“ mostarskom tržištu. U Mostaru je procvjetala trgovina roba i usluga svih vrsta i porijekla, tako da danas u tom gradu, kako kaže ona stara: NEMA ČEGA NEMA!

Od 1996. godine su postojale funkcije gradonačelnika i dogradonačelnika a obavljali su ih:
IVAN PRSKALO i SAFET ORUČEVIĆ, a nakon njih:
NEVEN TOMIĆ i HAMDIJA JAHIĆ, te
LJUBO BEŠLIĆ i HAMDIJA JAHIĆ
Ni oni nisu bili krivi! Niko na svijetu nije bio kriv! Za sve su ipak najveći krivci bili ti vjetrovi!

PRVI gradonačelnik nakon ukidanja šest gradskih opština / općina i proglašenja Statuta Grada Mostara je bio: LJUBO BEŠLIĆ!
I kako tada – tako i danas. Gradonačelnik grada Mostara je LJUBO BEŠLIĆ!

Nakon završetka Mašinskog / Strojarskog fakulteta u Mostaru, Ljubo Bešlić radi kao profesor u srednjoj Mašinskoj / Strojarskoj školi u Mostaru, a potom u grafičkom preduzeću “Rade Bitanga”u Mostaru i to kao rukovoditelj službe održavanja (nije mi poznato šta je konkretno Ljubo Bešlić tih godina u ovom mostarskom preduzeću održavao).
U biografiji Ljube Bešlića (na internet stranici grada Mostara, pod stavkom gradonačelnik) stoji i da je Ljubo Bešlić bio aktivni sudionik Domovinskog rata u BiH (1992-1995). Nažalost ovdje nisu navedeni podaci, gjde i na kojem položaju se Ljubo Bešlić borio za domovinu BiH i da li se uopšte borio sa oružjem u ruci. A ako se i borio, u kojoj jedinici, na kojem položaju? A možda je Ljubo Bešlić (jednostavno) bio (samo) aktivni učesnik u nečemu, što internet stranici grada Mostara (jednostavno) nije poznato? Zbog toga je možda i administrator internet stranice grada Mostara (jednostavno) napiso (samo) neutralno: „bio je aktivni sudionik Domovinskog rata u BiH (1992-1995)“.

Ljubo Bešlić odlazi 1996. godine na školovanje NATO-a za provođenje redukcije naoružanja (nije mi poznato – niti ima podataka na stranici grada Mostara – šta je konkretno Ljubo Bešlić na ovom školovanju NATO-a naučio i koliko je ovo školovanje trajalo). Potom (jednostavno) postaje član jedne radne skupine koja je radila na ustroju Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (nije mi poznato – niti ima podataka na stranici grada Mostara – koliko je trajalo ovo uspostavljanje / ustrojavanje i sa kojim uspjehom je Ljubo Bešlić u ovome učestvovao).

Po (uspješnom ili neuspješnom) ustroju ministarstva, Ljubo Bešlić je (jednostavno) nastavio raditi u istom u Sarajevu (samo) na mjestu načelnika Tehničkog odjela u Sektoru logistike (nije mi poznato – niti ima podataka na stranici grada Mostara – od kada do kada i sa koliko uspjeha je Ljubo Bešlić radio na ovome radnom mjestu (Tehničkog odjela sektora logistike).

A onda kao da je opet (jednostavno) puhnuo mostarski vjetar – po onoj narodnoj: „duni vjetre malo sa Neretve“ – sedam godina nakon (javnosti nepoznatog) školovanja kod NATO-a – Ljubo Bešlić je sredinom decenbra/prosinca 2003. godine (jednostavno) izabran za dogradonačelnika grada Mostara.
Samo godinu dana kasnije, sredinom decenbra/prosinca 2004. godine, Ljubo Bešlić je (jednostavno) izabran za: GRADONAČELNIKA GRADA MOSTARA!
I kako tada – tako i danas. Gradonačelnik grada Mostara je LJUBO BEŠLIĆ!

Ne želim da me neko možda pogrešno shvati. Ja nemam ništa portiv NATO-a!
Ja ne bih imao ništa portiv, da je Ljubu Bešlića škola NATO-a dobro naučila, kako se napr. provodi uspješna i efikasna borba protiv korupcije u strukturama vlasti grada Mostara!
Ja ne bih imao ništa portiv, da je Ljubu Bešlića škola NATO-a dobro naučila, kako se stvaraju uslovi povjerenja i sigurnosti za brži razvoj industrije i privrede u gradu Mostaru!
Ja ne bih imao ništa portiv, da je Ljubu Bešlića škola NATO-a dobro naučila, kako se efikasno upravlja strukturama malog grada sa (samo)100.000 stanovnika za dobrobit svih njegovih građana!
Ja bih NATO-u zbog svega gore pomenutog bio iskreno i vječno zahvalan!
Da je Ljubu Bešlića škola NATO-a dobro naučila, kako se postaje i kako se 10 godina ostaje
USPJEŠAN GRADONAČELNIK grada Mostara…
Eeeh moj sine Ljubo…Ja bih pjevao iz punog grla:
DANKE NATO!
Ali, ili NATO Ljubu Bešlića o ovim gore nabrojanim temama i tehnikama uopšte ništa nije naučio ili Ljubo Bešlić u školi NATO-a na nastavi (jednostavno) uopšte nije dobro pazio?

Ljubo Bešlić trenutno obavlja / obnaša drugi uzastopni mandat gradonačelnika grada Mostara. Ili rečeno sportskim jezikom, Ljubo Bešlić igra produžetke ove “gradsko – upravne“ utakmice, pošto (narodni) sudija još nije odsvirao njen KRAJ.

Eeeh…Opet će neki od vas možda reći – ranije je ionako sve bilo puno bolje i puno ljepše.
Ranije su samo najbolji, samo najuspješniji Mostarci mogli biti izabrani za gradonačelnika.

Neki od vas će možda reći – u gradu Mostaru je ranije bilo više uposlenika nego stanovnika.
Neki od vas će možda reći – grad Mostar je imao razvijenu industriju i privredu, kao rijetko koji grad te veličine u Evropi.
Neki od vas će možda reći – Mostar je, prije 1992. godine, važio za vrlo razvijeni industrijski centar u kome se proizvodilo mnogo toga: od aviona i helikoptera, preko rashladenih uređaja, kompresora, mašina, do cigareta, sokova, trikotaže, crnog i bijelog vina itd.

PAMUČNA INDUSTRIJA „ĐURO SALAJ“
„SOKO“ – vojna industrija
„SOKO“ RKT – civilna industrija (Rashladna klima i tehnika)
ALUMINIJSKI kombinat
ZLATKA VUKOVIĆ
DRVNI kombinat
RUDNIK
HIDROELEKTRANE
FABRIKA DUHANA
GP HERCEGOVINA
UNIS
KOMPRESORI
MEHANIZACIJA
HEKOM
AUTOPREVOZ Mostar
PARKOVI I NASADI
HERCEGOVINA LIJEK
HERCEGOVINA AUTO
DUMOND
GP VRANICA
MLJEKARA
SIPAD
VELMOS
SOKARA
VINARIJA
ELEKTROPRIVREDA
RIBOGOIJLIŠTE
HEPOK
APRO
FABRIKA STOČNE HRANE
RADE BITANGA
KAMENOLOM
HOTELI: „RUŽA“, „NERETVA“, „MOSTAR“, „BRISTOL“ itd.
Mnogobrojna predstavništva…

U ovoj gornjoj listi sam svjesno ispustio (inače lista ne bi mogla stati u ovaj tekst) mnogobrojne male „beznačajne“ firme (ispod 100 uposlenika), a ispustio sam i sva (a bilo ih je mnogo) privatna preduzeća / poduzeća do1992. (između ostalih i moje vlastito, koje se zvalo „Media“ Mostar d.o.o.).
Znači, dragi moji Mostarci – nostalgičari, kao što vidite – nije ni ranije sve bilo baš tako ružičasto!
Morate priznati, da je u Mostaru i prije onih teških kiša i prije onih “kriminalnih” vjetrova, bilo ipak nekoliko nezaposlenih građana. Nije mi poznato, koje su nacionalnosti ti nezaposleni građani bili i kojem narodu su pripadali. Nezaposleni su tada za nas bili (samo) nezaposleni, a kasnije sam u Njemačkoj (gdje živim i radim 22. godine), spoznao da je naš tadašnji pogled na privredu / gospodarsvo bio (jednostavno) ispravan.
Naime, nezaposleni su i u Njemačkoj i svugdje na svijetu (samo) nezaposleni, bez obzira koje su vjere i kojem narodu (ne)pripadaju.
Oni jednostavno (samo) nemaju radno mjesto – oni jednostavno (samo) nemaju posao.
Oni ne mogu sa “velikim” Hrvatima, oni ne mogu sa “velikim” Srbima, oni ne mogu sa “velikim” Bošnjacima, oni ne mogu sa “velikim” vjernicima napuniti frižider (ako uopšte i imaju frižider).

Eeeh, opet će neki od vas možda reći – ranije je ionako sve bilo puno bolje i puno ljepše.
Životni standard u Mostaru je bio prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, neuporedivo dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Putovalo se slobodno po cijelome svijetu. Iz godine u godinu osjećao se napredak, osjećao se optimizam…

OPET VI – NOSTALGIČARI JEDNI!
Pa nije niko kriv, što su nad Mostarom 1992. godine počele padati neke teške “nacionalno – olovne“ kiše! Pa nije niko kriv, što su nad Mostarom počeli duvati neki “Kriminal-Maestral” vjetrovi!
Pa nije niko kriv, što su Mostovi i kuće u Mostaru bile tako “stare i trošne”, izgrađene od lošeg materijala, tako da se na kraju (uglavnom u istočnom dijelu grada) sve samo od sebe srušilo!

Pa, rekao sam vam fino gore i sve sam vam (jednostavno) objasnio, nostalgičari jedni nepopravljivi:
MIR, MIR – NIKO NIJE KRIV!

I tako, kad prestadoše padati te teške “nacionalno-olovne” kiše nad Mostarom, kad se”stabilizovala” međunarodno- zaje(b)nička klima, kad je procvjetao kriminal, kada je nabujala korupcija, za GRADONAČELNIKA GRADA MOSTARA je sredinom dezenbra / prosinca 2004. godine izabran najljepši sin naših naroda i narodnosti – LJUBO BEŠLIĆ.
NAŠA NADA – IZ MOSTARA GRADA!

I svi smo se nadali vremenu svjetlosti! Svi smo se nadali, da je Ivo Andrić imao pravo i da će svjetlost biti ta, koja će sve nas, nakon vremena “mraka”, jednoga dana probuditi u Mostaru.
Svi smo se nadali puno većem broju (od onoga prije 1992.) privrednih giganata u Mostaru.
Svi smo se nadali puno većem broju (od onoga prije 1992.) zaposlenih radnika u Mostaru.
Svi smo se nadali puno većem redu, radu i disciplini u demokratiji / demokraciji 21. vijeka/stoljeća.

LJUBO JE BIO NAŠA NADA – NAŠA NADA IZ MOSTARA GRADA!

Za kormilo grada, čija je industrija proizvodila i izvozola na svjetsko tržište mnogobrojne proizvode – od svilenog konca do mlaznih aviona – stao je 2004. godine naš „iskusni“ kapetan – Ljubo Bešlić.
I kako je tada (sjeo) stao za kormilo, evo već skoro 10 godina se sa tog kormila (jednostavno) nije ni pomakao! Ljubo Bešlić je i u 2014. godini gradonačelnik grada Mostara, Ljubo Bešlić je i u 2014. godini kapetan našeg ponosnog mostarskog broda.

A naš brod tone, naš brod sve dublje tone…
Kad naš brod tone, tone,
a zvona zvone,
na jarbolima stojimo mi!
Jer mi smo dečki, kaj pijemo stoječki!

Da stvari budu još gore, čitavo naše veliko mostarsko more je zadnjih godina, ispod našeg ponosnog broda, bukvalno “isparilo”, a sve se to desilo pod “budnim” okom našeg „iskusnog“ kapetana Ljube.
Naše mostarsko more je presušilo – našeg mora više nema – naše more je jednostavno “isparilo”!

Cjelokupnu industriju Mostara nisu uništile ni teške „olovne“ kiše, niti žarko sunce –
INDUSTRIJU MOSTARA NIJE UNIŠTIO RAT!.
Cjelokupna industrija Mostara je, nakon procesa odumiranja, praktički “isparila”.
Izuzme li se Aluminijski kombinat (koji posluje sa velikim gubicima i u kojem su zaposleni samo „podobni“ radnici – pripadnici jednoga konstitutivnog naroda), te možda još neki manji pogon, cjelokupna (nekad vrlo moćna) industrija grada Mostra je jednostavno„ISPARILA“!
To veliko nepregledno MORE radničkih plaća, taj nepresušni izvor radnih mjesta, ta moćna industrija je pred očima “iskusnog” kapetana našeg ponosnog mostarskog broda – gradonačelnika Ljube Bešlića, jednostavno „ISPARILA“.
Naše mostarsko more je presušilo – našeg mora više nema – naše more je jednostavno “isparilo”!
Naš brod je ostao da se ljuja na suhom pijesku hercegovačke pustinje.
A na jarbolima stojimo mi…
Jer, mi smo dečki, kaj pijemo stoječki!

Nije se nista dogodilo preko noći. Sve se odigralo pred našim očima. Pred očima gradonačelnika Ljube Bešlića. Većina fabrika i pogona je prvo opljačkana u ratu, a nakon rata se ova praksa (jednostavno) kontinuirano nastavila (samo) nešto drugačijim metodama, ali sa istim učinkom.
Najveći dio moćne industrije grada Mostara je “ispario” i nestao u posljednjih petnaestak godina.
Kako? Gdje? Kome? Zašto? Ko je – kome –čcemu – s kim?..
Ovo nam (jednostavno) još niko detaljnije nije pojasnio. Niti se o ovome oglasila vlast, niti se o ovome oglasio prvi čovjek grada Mostara – gradonačelnik Ljubo Bešlić.
Moćne firme Mostara su tiho nestale sa lica Bosne i Hercegovine – zemlje ponosne.
Scenario ovog “prirodnog” fenomena – nestanka -“isparavanja” nekadašnjih giganata, je za sve industrijske pogone / za sve fabrike, uglavnom bio sličan. Prvo bi se pojavio “problem” oko plaća radnika i doprinosa. Kao spasonosno rješenje za ovaj “problem”, neko bi se (jednostavno) “dosjetio” privatizacije (nekima bolje poznate kao priHvatizacije).

Skoro sve privatizacije (priHvatizacije) su na kraju okončane time, da su nekada moćne i uspješne firme opustošene i na kraju za mizerne pare rasprodate i uništene. U jednom slučaju se napr. govorilo o nekom investitoru iz Sovenije, u drugom slučaju se napr. govorilo o nekom bogatašu iz Švicarske.
I sve tako u krug – priče za malu djecu – (jednostavne) priče za naivne građane. Ovi tajanstveni “fantomi”- investitori bi se preko noći “isparili”, ugovori (ako ih je uopšte i bilo) bi bivali raskidani, zemljište – na kojem je nekad stajao neki poznati mostarski industrijski pogon – bi bilo (za male pare) prodavano – i tako u krug. Na kraju bi na mjestu, gdje je nekada stajao industrijski proizvodni pogon, (jednostavno) nastajao – ko zna koji po redu – tržni / prodajni centar.
Iza svake privatizacije (priHvatizacije) je ostajala pustoš, “spaljena zemlja”i stotine radnika na ulici. Ove (jednostavne) igre bez granica su se ponavljale iz godine u godinu, od fabrike do fabrike, od “investitora” do “investitora”.
Uostalom zašto i mijenjati (jednostavnu) taktiku, koja uspješno i bez problema puni džepove “velikih” vjernika, “velikih” patriota, “najboljih sinova” svih naših naroda i narodnosti?
Zašto mijenjati (jednostavnu) igru i taktiku, kada je “i vuk sit i sve ovce na broju”?

Kako je moguće, da je propala gotovo čitava mostarska industrija? I sve se to odigralo pred našim očima – pred “budnim” očima “iskusnog” kapetana našeg broda – gradonačelnika Ljube Bešlića?
Da li se radilo o nesposobnosti takozvanih “vladajućih struktura”? Da li se radilo o nesposobnosti menadžera? Da li se (jednostavno) radilo o nečemu sasvim drugom ili možda o nečem sasvim trećem, petom ili desetom? Da li se ovdje možda radilo o nezakonitom stjecanju imovine i profita? Da li se ovdje možda radilo o nezakonitom bogaćenju? Da li se ovdje možda radilo o korupciji velikih razmjera? Odgovore na ova pitanja je morao i mora dati gradonačelnik Ljubo Bešlić!
Odgovore na ova pitanja su morali i moraju dati dati svi oni, koji su godinama vodili procese u kompanijama i Agenciji za privatizaciju!
A čime se do sada bavilo tužilastvo? Možda tužilastvo do sada (jednostavno) još nije našlo vremena za čitavu industriju grada Mostara? Možda tužilastvo još uvijek ima prečih i važnijih obaveza?
Ne sumnjam, da će se kad-tad tužilastvo morati uhvatiti u koštac sa ovim slučajevima, jer nije baš bezazleno (jednostavno) srušiti cijelu industriju jednog razvijenog grada u vremenskom period od (samo) 15tak godina.
A čak ni onim najnaivnijim, nije moguće vječno (jednostavno) “prodavati” priču o velikim teškim kišama, koje su dugo padale nad Mostarom.
A čak ni onim najnaivnijim, nije moguće vječno (jednostavno) “prodavati” priču o moćnoj industrija grada Mostara, koja se sama od sebe (jednostavno) “ISPARILA”.

Grad, čiji su građani, ne tako davno, uspješno proizvodili bogati asortiman industrijskih proizvoda, danas proizvodi (samo) jedno veliko NIŠTA, osim (uz velike gubitke) nešto sirovog aluminija.

Od čega će građani i današnja djeca Mostara sutra živjeti?
Od (praznih) nadanja i (jednostavnih) obećenja?
Od slaktorječivih riječi gradonačelnika i nesposobnih političara? I u narednih 20 godina?

Pjevajmo:
Kad nas brod tone, tone,
a zvona zvone,
na jarbolima stojimo mi!
Jer, mi smo dečki, kaj pijemo stoječki!

Koliko dugo će građani još šutjeti i čekati?
Koliko dugo će se pjevati uvijek ista pjesma: “Dobro je – samo da ne puca”!
Od čega će ljudi živjeti?

Vladavina SDA – HDZ je dovela Mostar do nikad gore situacije!
Situacije (jednostavnog) nefunkcionisanja, situacije (jednostavnog) bezvlašća, nikad dublje podjele, nikad veće korupcije, nikad većeg propadanja svih društvenih i privrednih struktura.

LJUBO BEŠLIĆ (na lijepoj fotografiji iz 1987. godine, sa početka ove priče), već je skoro 10 godina gradonačelnik grada Mostara.
NI JEDAN GRADONAČELNIK grada Mostara NIJE BIO DUŽE NA OVOJ ODGOVORNOJ POZICIJI – u zadnjih 100 godina – od LJUBE BEŠLIĆA.

Baš je lijepa ova fotografija Ljube Bešlića iz 1987. godine – sa početka ove priče…
Eeeh… Opet će neki od vas možda reći – ranije je ionako sve bilo puno bolje i puno ljepše.
Na žalost (na sreću) iza nas ne ostaju samo lijepe (stare) fotografije iz mladosti.
Iza nas, iza svakog čovjeka, pa tako i iza gradonačelnika Ljube Bešlića, ostaju (samo) njegova djela.
Čovjek (sa ove fotografije) koji je do 1992. godine živio kao Mostarac i koji je na ljude oko sebe gledao kao na mostarsku raju, odavno ne gleda na Mostar svojim vlastitim pogledom.
Odavno Ljubo Bešlić u Mostaru vidi samo “prave” Hrvate, “prave” Bošnjake i “prave” Srbe.
Ostale građane Mostara, više (jednostavno) neće ili više (jednostavno) ne može da vidi….
Ljubo Bešlić je u mladosti bio sportista, rukometaš, igrao je za rukomentni klub “Velež”.
Bio je golman – zadnji čovjek odbrane, čija je dužnost bila da spriječi golove protivničkih momčadi i da drži svoju mrežu čistu od upada protivničkih pogodaka.
Danas je mostarska mreža Ljube Bešlića pocijepana stotinama i hiljadama protivničkih pogodaka!

Žao mi je, da iza Ljube Bešlića u gradu Mostaru ostaju ovakvi porazni rezultati!
ISKRENO MI JE ŽAO!

Je li možda problem bio u tome, da je Ljubo Bešlić mostarski Hrvat, katolik?
Je li možda problem bio u tome, da on nije „moj“, da on nije „tvoj“, da on nije „naš“?
Je li možda problem bio u tome da je Ljubo Bešlić „njihov“?

Ubjeđen sam i znam vrlo dobro, da u tome (NIKAD) nije problem!

Ljubo Bešlić je možda i mogao dobiti ovu „utakmicu“, da ju je od samoga početka htio odigrati u duhu zajedničke tradicije grada Mostara. Da je htio od početka odlučno igrati na zajedničku pobjedu u regularnom vremenu, a ne kalkulirati sa produzećima, sa nadom da će se time na kraju (jednostavno) nekako izvući „na penale“ Međunarodne Zaje(b)nice.

Da je Ljubo Bešlić na samome početku ove „utakmice“ htio stati pred svoj gradski tim i da je kao kapiten htio „svojim“ igračima, „našim“ igračima, „njihovim“ igračima, odlučno kazati napr. ovako:
„Ovaj naš zajednički grad, ovaj naš zajednički tim, ova naša zajednička momčad nema dva gola!
Ovaj naš zajednički grad – ova naša zajednička momčad ima samo jedan zajednički gol!
Ja, Ljubo Bešlić, stojim između stativa / vratnica našeg gola i branim našu zajedničku mrežu, a vi dragi građani – igrači, svi zajedno i udruženo – naprijed u napad!
Ja, Ljubo Bešlić, nisam prvi čovjek napada. Ja, Ljubo Bešlić, sam zadnji čovjek mostarske odbrane!

Međutim, Ljubo Bešlić nije htio, nije mogao, … vrag će ga znati …možda nije smio…
10 godina… …možda nije umio… vrag će ga znati…10 godina…

Eeeh…Opet će neki od vas možda reći: “Ljubo Bešlić nije ni tako loš, kakve sve političare danas u Mostaru imamo, kakve sve političare danas u Bosni i Hercegovini imamo.
Eeeh…Ljubo Bešlić je još i dobar, kakvih ih ima…

Eeeh moj sine Ljubo…Ti si ipak glavni igrač ove “gradsko-upravne“ utakmice. Ti si kapiten tima!
Eeeh moj sine Ljubo…Ti, kao i svaki dobar sportaš, vrlo dobro znaš pravila ove „sportske“ igre!
Eeeh moj sine Ljubo…Ti vrlo dobro znaš, da nisu odlučujući golovi na početku utakmice.
Odlučujući rezultat je, tek nakon što (narodni) sudija odsvira KRAJ!

P.S.
Kad nas brod plovi, plovi…
I ribu lovi,
na jarbolima stojimo mi!
Kad nas brod tone, tone,
a zvona zvone,
na jarbolima stojimo mi!
A MI VIŠE NISMO DEČKI
KAJ MOŽEMO STOJEČKI!