ESAD BAJTAL: PITANJE MIRA I POMIRENJA IDE PREKO SAMOKRITIKE, A NE PREKO KRITIKE

Povezani članci

• Galerija Collegium artisticum organizuje izložbu “Media aestate IV. Rinnovare 1996-2000” autora Irfana Handukića
• Koalicija ,,Pod lupom“ pozdravlja izmjene Izbornog zakona BiH koje je predložila CIK BiH
• Današnja BiH je posljednje utočište naopake balkanske historije
• Mišo Marić: Raj skrojen makazama
• Odgovor na “federalizam”: Bh. parlamentarci traže da se Srbima u Hrvatskoj vrati konstitutivnost
• DOK RUDARI NAJAVLJUJU HUSINSKU BUNU: Elektroprivreda BiH za 11 miliona KM nabavlja ugalj od RiTE Stanari Vuka Hamovića

O ljudskim pravima vrlo kratko: osnovno ljudsko pravo je pravo čovjeka da živi u miru i slobodi. Samo u miru, i samo slobodan, čovjek može se boriti za sva druga svoja prava.

Bez mira nema ljudskih prava.

Mi, ovdje nismo u miru. Još traju svađe naše uzajamne uznemirenosti i poratne nepomirenosti. Stoga pitanje pomirenja mora poći od pitanja: Ko to s kim treba da se miri? U tom pogledu, stvari stoje ovako: odnosno, stvari stoje, naopako!

A to naopako znači:

Neko je, ne pitajući me, počinio zločin i zločine u moje ime.
I neko je, ne pitajući vas, počinio zločin i zločine u vaše ime.

Sve nas, na sve strane, koji smo se bunili protiv etno-gluposti i zločina, proglasili su i proglašavali su, i proglašavaju još uvijek, za narodne izdajnike.

I šta sad?

Sada MI, izdajnici, treba da mirimo one koje nismo zavađali.
I one koji se nisu tukli za svoje nego za lične i karijerističke interese drugih.

Da paradoks bude kompletan: ti drugi, pravi krivci, su pomireni.
I nisu se nikad ozbiljo svađali.
Bila je to samo predtstava za naivne.

Izvan TV i novinski blefiranih svađa, kojima zavađaju narod i narode političari sasvim lijepo sarađuju. I dogovaraju se o svojim enormno velikim plaćama. O dnevnicama, toplim obrcima, naknadama za odvojeni život, za korištenje vlastitog auta, o hotelskim troškovima.

A kriminalci se nikad nisu svađali ni prividno: cijeli rat su sarađivali kao u najbolja vremena.

Danas, također.

Droga, ubistva, pljačke banaka sve se odvija koordinirano nema nacionalnih problema među njima. Čak i oni u Haagu druže se, razgovaraju, zajedno idu na sporstske aktivnosti i vjerovatno, žale se jedni drugima kako su nepravedno tu gdje jesu.

Valjda bi sirotinja, umjesto njih trebala da bude u Haagu.
Kao što je bila u rovovima braneći njihove interese.

Jer, oni, svi do jednoga, tvrde da nisu krivi.
I jedni i drugi i treći.
Uprkos svemu što postoji kao dokaz njihove krivice.

A postoje grobovi i grobnice.
Postoje kosturi i kosti.
Postoje žrtve.
Postoje ojađene familije žrtava.
Postoje ožalošćene majke i očevi, sestre i braća.

Sve je tu.
Samo krivaca nema.

Niko se ne osjeća krivim.
Niko nije kriv.

Postoji narod i narodi.
Jedan, drugi, treći….

Ni kriv ni dužan.
Ali, medijski izmanipuliran.

Izmanipuliran tako da vjeruje kako samo njegovi krivci nisu krivi.

A to nije, i ne može biti – istina.
Samo to nije istina.

Istina je da su SVI KRIVCI KRIVI i da svaki krivac treba da odgovara.

Da bi se mi pomirili i smirili, treba nam samo jedna istina.
Istina o njihovoj krivici.

I trebaju nam krivci te očigledne istine, istine da postoje užasne i sasvim nepotrebne žrtve.

Naše žrtve.

I ovdje dolazimo do ključne tvrdnje.
Ključnog zahtjeva koji traži da u ime poštovanja svojih žrtava, i istine o njihovom stradanju, svaki narod treba (ili još bolje), svaki narod mora da se odrekne svojih krivaca.

Nema pomirenja, bez mirenja sa ISTINOM.
Sa istinom da i na našoj strani postoje isti onakvi krivci kakvi postoje i kakve vidimo na drugim stranama.

To je jedina istina.
Logička i stvarna istina bez koje nema životno neophodnog mirenja i pomirenja.

Nema pomirenja bez prihvatanja te istine.
Bez istine o sebi i svojim krivcima.

Neki kažu: ostavimo istinu.
Pomirimo se, istina će doći sama po sebi.
A znaju da neće.

I znaju da lažu.

Jer, to tvrde oni isti koji prošlom režimu prebacuju da je citiram: “guranjem istine pod tepih” doveo do ovoga što je bilo. Sada bi sami (jer se to sad tiče njihove kože) i njihove odgovornosti, da sakriju tu istu istinu.

Po njima dilema je: Ili Istina, ili Pomirenje.

Ali, NE.
Istina te istine je potpuno drugačija.

DAKLE:

Ne, istina ili pomirenje;
I ne, pomirenje bez istine

Nego,  upravo obrnuto: POMIRENJE sa ISTINOM.
Svojom istinom.

Da bi se ja pomirio s nekim, moram se najprije pomiriti s istinom o sebi.
I istinom o svojim krivcima.

Jedina Istina koja vodi pomirenju glasi ovako:
DA, učinili smo to i to.

A NE, učinili ste nam to i to.
ILI, učinili su nam to i to.

Vrijeme optužbi je davno prošlo.
To više ničemu ne vodi.

Sada je vrijeme priznanja.
Priznanja vlastitih krivica.
Vlastitih zločina i zločinaca.

Kritika Drugog i Drugih, mora biti zamijenjena SAMOKRITIKOM.
Odvažnom kritikom sebe i svojih zločinaca.

Lako je drugom reći šta mu ne valja.
I okrenuti ga protiv sebe.

Mnogo teže je vidjeti i priznati svoju krivicu iste vrste, i zadobiti povjerenje drugog.

Jer, samo onaj ko prizna svoju krivicu stiče i zadobija puno povjerenje drugog.
A pomirenja nema bez – povjerenja.
Povjerenje prethodi – pomirenju.

DAKLE: put uzajamnom povjerenju vodi ne preko kritike, nego, preko samokritike. Još tačnije: put pomirenja vodi preko uzajamne spremnosti na samokritiku.

Objektivno, niko nije nepogrešiv ni čist.

Uprkos vlastitoj povrijeđenosti, svako strana ima dovoljno razloga za preispitivanje sebe, i za samokritički iskorak.

I još nešto.
Vrlo važno.

Samokritika nije sama sebi cilj.
Ona je praktični poziv i promjer drugoj strani da postupi isto tako.
Da se i sama oglasi SAMOKRITIČKI.

Kad se to dogodi, kad krene proces uzajamne javne samokritike, zajednički loše prošlosti, jaz uzajamnog nepovjerenja počinje da se smanjuje, a vrata pomirljivog dijaloga polako ali sigurno počinju da se otvaraju.

U tom smislu, komisije za istinu i pomirenje moraju postati komisije za povjerenje  i istinu. Nema pomirenja bez povjerenja.

Kako se pomiriti s nekim kome ne vjeruješ.
S nekim ko nije spreman da prizna svoju krivicu.
A traži da ti priznaš svoju.
Promjena stanja mora početi sa vlastitom promjenom.

Tek kad sebe promijenimo možemo tražiti i očekivati promjenu od Drugog.
Sve drugo je iluzija.
Sve drugo je licemjerje i laž.

Niko ne može promijeniti drugoga.
Ali, svako može promijeniti samoga sebe.
Ako hoće.

I tek kad svako učini ono što može da učini, bićemo svi na dobitku.

Dakle redoslijed poteza je sljedeći:

Samokritika.
Povjerenje.
Pomirenje.
Istina.
Mir.

Zašto?
Zato što:

Samokritika vodi – povjernju.
Povjerenje vodi – pomirenju.
Pomirenje vodi – istini.
Istina vodi stabilnom – miru.