Marc Saxer: Utopija, tehnokracija i borba – kako izići iz krize socijaldemokracije

Kriza socijaldemokracije je najuže povezana s novom sve izrazitijom neravnotežom između kapitalizma i demokracije. Vremenom su se pogoršali uvjeti vezani za pristup tehnokratskog tipa, ali i oni vezani za borbeniju tradiciju radničkog pokreta.

Kako bi spasila svoju političku važnost Socijaldemokracija mora ponovo otkriti svoj utopistički projekt, u cilju uspostavljanja ravnoteže između univerzalne osnove demokracije i partikularnih interesa kapitala.

Marc Saxer

U zlatnom periodu nakon Drugog svjetskog rata Socijaldemokracija je efikasno uspjela pripitomiti i obuzdavati životinjske instinkte kapitala. Danas po mišljenju mnogih ona to više nije u stanju. Ako se želi boriti za jednake mogućnosti za sve, takav emancipatorski projekt mora uspjeti promijeniti strukture vlasti kako politike tako i ekonomije. A to neizbježno izaziva reakciju onih, koji su, na protivnoj strani, živo zainteresirani da se sačuva postojeće stanje stvari.

Kako bi porazio otpore onih, koji se dižu u obranu izvora prihoda, ideologije i rente, što proističu iz njihove privilegirane pozicije, svaki emancipatorski projekt mora biti sposoban da izrazi vlastitu snagu i moć. Historijski, ta moć zavisi o sposobnosti radničke klase da mobilizira mase.

Izborne pobjede Socijaldemokracije dale su joj snagu da se služi državom, kako bi garantirala jednake mogućnosti svima. Masovni štrajkovi i protesti dali su moć sindikatima da pregovaraju sa čvrste pozicije sa kapitalističkom suprotnom stranom. Međutim, dva noseća stuba radničkog pokreta, a to su partije i sindikati, danas su daleko manje u stanju mobilizirati te izvore snage. Duboki uzroci opadanja njihovog utjecaja leže u društvenoj slici, koja je osakatila moć partija, sindikata te radničkog pokreta. A treba otvoreno kazati, bez sakrivanja, da je Socijaldemokracija i sama sebi zadala ozbiljne udarce, napuštanjem utopijskog projekta.

Vanjske strane slabljenja Socijaldemokracije

Ključ procesa, koji su u tijeku, uzrokovala je neravnoteža moći Socijaldemokracije i kapitalizma. U znaku ideologije koja demonizira državu i glorificira tržište, sve zapadne zemlje doživjele su kako dobija zamah razaranje socijalne države. Četrdeset godina neoliberističkih politika dramatično su narušile ravnotežu u redistribuciji novca, podijelili su društva i jako oslabili države.

Kad je potom otkrivena strukturalna nestabilnost financijskog kapitalizma bilo je već prekasno, da bi se krenulo u suprotnom smjeru. Multinacionalne kompanije i velike banke nisu samo izobličile tržišta, nego dovele do stanja u kojem globalne financijske tokove demokratski sistemi nisu više u stanju kontrolirati. Brak kapitalizma i demokracije došao je do svog kraja.

Neoliberalisti smatraju da tržišta moraju biti iznad država, ukoliko se želi stvarati bogatstvo; posljedica je da je država gurnuta na sluganske funkcije u odnosu na tržište. “Demokracija na usluzi tržištu” Angele Merkel je upravo to: svođenje politike na “radionu za popravke” tržišta. I ukoliko se demokracija usudi poremetiti taj odnos podaništva (na primjer irskim odbijanjem ratifikacije Ugovora EU ili odbijanjem Američkog Kongresa da spašava banke) “pogrešna” odluka se smjesta ispravlja ili poništava i to bezprizivno (treba se sjetiti grčkog referenduma o politici štednje – austerity). Posljedice toga su dovođenja zlosretnih vlada, u Grčkoj kao i u Italiji, sastavljenih od tehnokratskih elita, što je dovelo do korozije legitimiteta demokratskog predstavništva.

Za Socijaldemokraciju takav razvoj ima dramatične posljedice. U prvom redu zato, jer je ključno sredstvo snage Socijaldemokracije, nacionalna država, jako nagrižena. Prepuštene samima sebi nacionalne države nisu više u stanju adekvatno se sučeljavati sa globalnim izazovima, koji obuhvaćaju previše toga: od klimatskih promjena i terorizma do divljanja financijskih tržišta. Ni globalna governance nije bez problema sa tehnokrtskom strukturom poput one u Bruxellesu, koja je naravno pobornik liberalističke stvari te je prenijela vlastito donošenje odluka na intervladinu razinu, što još više slabi moć pojedinačnih demokratski izabranih parlamenata.

Na drugom mjestu neravnoteža moći, što se pokazala između kapitala i demokracije još više produbljava društvenu asimetriju. Onaj tko kontrolira sredstva za proizvodnju kao i sredstva za represiju s punim je pravom politički faktor; slabiji se moraju prvo organizirati, ukoliko žele da se njihov glas čuje na političkom planu, a to znači da moraju raspolagati političkim kapitalom nužnim za promicanje vlastitih odluka, a taj politički kapital mora se stalno rađati i preporađati.

Drugim riječima, kako bi implementirala progresivne politike socijaldemokratska vlada mora biti sposobna mobilizirati mase ne samo u izborne dane već uvijek i u kontinuitetu. Zacijelo stalno pogoršavanje svih preduvjeta za stvarnu socijaldemokratsku politiku čini tu mobilizaciju sve težom. Na trenutak mogla bi se prihvatiti iluzija kako moć na izdisaju stare Socijaldemokracije može biti nadomještena “Trećim Putem”, a taj “Treći Put” obećava da će biti pravičnija varijanta kapitalizma.

Taktički razlozi mogu navesti na napuštanje bitke za temeljne vrijednosti, odnosno bitke za primarnu raspodjelu. Ipak ostaje činjenica da su politike devalvacije, kojima upravljaju tržišta osakatile političke izvore moći Socijaldemokracije, dok velika masa onih koji glasaju za centar smatra Socijaldemokraciju samo izvjesnom opcijom, za koju se glasa ili ne glasa, već prema tome kako se mijenja raspoloženje.

Kršćanski demokrati Angele Merkel uzgojili su taj tip razorne buržoazije sa izvjesnim apolitičnim instancama i uspjeli su zadobiti značajnu pobjedu u terminima “asimetrične de-mobilizacije”. Klasičan politički instrumentarij objektivno ima ima daleko manji utjecaj u post-industrijskim društvima.

Erozija klasičnog instrumentarija u post-industrijskim društvima

Post-moderna društva su atomizirana i raspršena u široku lepezu klasa i subkultura, koje koegzistiraju na horizontima paralelnog značenja. To znači da su subjekti iz najborbenijih klasa (“Class Warriors”) lišeni svakog političkog protagonizma. Klasičnim instrumentima borbe – političkim partijama i sindikatima – puše u lice ledeni vjetar stvari koje se mijenjaju. I zaista borbe masa za nametanje univerzalnih prava kćeri su industrijske epohe. Birokratski aparati i način rada tih organizacija danas zvuče kao anatema u usporedbi s individualističkom logikom post-industrijskih društava. Isto vrijedi i za upravljačku tehnokratsku klasu.

Apstraktna pravila, koja bi trebala imati univerzalnu vrijednost potpuno su tuđa i strana sadašnjoj stvarnosti autonomnih i izoliranih pojedinaca. Odluke rezervirane za sve uže elite “eksperata” sve su manje prihvatljive za javno mnijenje, a najmanje je prihvatljivo i vrlo teško se podnosi, od strane upozorene javnosti, drastično smanjenje učešća u procesu političkog odlučivanja. Rezultat je da “Indignadosi”, “Occupy” i slični pokreti protesta doživljavaju političke izbore sve manje kao autentičan izvor legitimiteta.

No izuzetno stanje izazvano ksenofobnom i populističkom desnicom mora navesti na razmišljanje o činjenici da pomanjkanje istinske demokratske alternative aktivira ekstremističke pokrete. Zbog toga moramo imati smjelosti izabrati radikalnu demokraciju. I to upravo sada, kad je direktna demokracija i sudjelovanje građana prava anatema za tehnokratske centre moći. Postalo je jasno kako pluralistička i fragmentirana društva organiziraju svoje procese političkog odlučivanja.

Pred tom pojavom iskustvo nam sugerira neka rješenja: treba se usmjeriti na lokalne procese, participativne, promišljene i direktne. Pa ipak, novi pokreti najčešće odbijaju da se usmjere u tom pravcu i da stvore izvjesnu zajedničku platformu te zato završavaju kao izraz generičkog protesta, koji se ne uspijeva organizirati u dorečen politički prijedlog. Šarmantni pristupi kao “mnoštvo” Hardta i Negrija ili Žižekov “otpor u ne činjenju ničega” ne rade ništa drugo do li supstituciju jasnih politika promjena izvjesnom vrstom “voodooa” ili vjere u deus ex machina.

Ono što je izgubljeno jesu solidarne veze, koje bi bile u stanju držati zajedno protesne pokrete izvan i unutar nacionalnih granica, dajući tako prostora snažnom “agensu promjena”. U protivnom, pokreti protesta brzo ispare, a da ne ostave baš neki naročiti trag u političkoj sredini.

Kriza teorijskih premisa i kritičkog govora

Socijaldemokracija se nalazi pred sve sudbonosnijom pojavom: erozijom vlastitih filozofskih utemeljenja. Očarana još uvijek iluzijama racionalističkog prosvjetiteljstva, Socijaldemokracija je uvjerena da može modelirati društvene odnose na bazi pukog racionalnog interveniranja. Sve moderne institucije – tržište, država i demokracija – nastale su kao kartezijanski subjekti, od homo oeconomicusa do racionalnog glasača.

Znanost je međutim dovela u pitanje taj koncept ljudskog bića. Psihologija na primjer podsjeća kako postoje i drugi aspekti, koji određuju naša ponašanja, lingvistika inzistira na ograničenosti našeg govora, a konstruktivizam na greškama do kojih dovode ideologije. Ratovi i prirodne katastrofe podsjećaju nas, da su racionalna predviđanja često iluzije te da tehnički napredak ima svoju cijenu. Takvi razvojni tokovi – svi zajedno – miniraju pouzdanje u tehnokratski pristup kao istinski sposoban da stvori bolji svijet. Zato ne čudi da sve više ljudi ne vidi više u tehnici rješenje, već problem.

Greške Socijaldemokracije

Budući da su se pojavili novi odnosi snaga u ovim godinama tradicionalna formula: “tržišta koliko je više moguće, države koliko je nužno” nije više upotrebljiva. Debata dubljeg i dalekosežnijeg promišljena kako bi se pronašli novi odgovori, već je započela. S jedne strane je divljanje kapitalizma poprimilo takve oblike, da su njegovi životinjski instinkti postali neukrotivi, a sa druge strane se ne zna kojim tipom društva nadomijestiti kapitalizam.Neki pak misle da, kad smo već dotle dotjerali, treba postići nekakav dogovor, kako bi se izbjeglo najgore. U toj točci postavljaju se dva pitanja: koji tip društva Socijaldemokracija želi izgraditi? I zatim, ako se uzmu u obzir odnosi snaga: da li će takvo društvo ikada moći biti ostvareno? Čini se da je zasad u socijaldemokratskoj debati taj dvostruki niz pitanja prilično nepoznat. Debata se regulira još uvijek prema zastarjeloj alternativi između onih koji vide politiku kao konflikt ili onih koji je smatraju jednostavno serijom promjena.

Paradigma politike kao konflikta proističe iz marksističke tradicije klasne borbe. Ova s jedne strane nikad nije registrirala obećanu pobjedu proletarijata, a s druge strane morala je pretrpjeti i nestanak samog proletarijata. Ipak, teoretičari konflikta preuzeli su Gramscijevu paradigmu politike kao konflikta hegemonija. I zbog toga optužuju pristalice historijskog kompromisa, da su izdali stvar Socijaldemokracije i još uvijek imaju u vidu program emancipacije usredotočen na alternativu hegemonije.

Ima ih koji više vole oponirati sistemu izvana, kako se ne bi kompromitirali miješanjem s vlašću. Ali pred okruženjem, koje je rezultat asimetrije moći, takav pristup čini se da precijenjuje stvarne sposobnosti malih grupa da pobijede na planu hegemonije i da implementiraju progresivne politike.

Tehnokratske politike žele zaobići konflikt koristeći državu kao volan progresa. I tako se utječu sredstvima kao što su predviđanja raznih scenarija, Bijele knjige, petogodišnji planovi, a na taj način razmišljaju svi oni koji shvaćaju politiku kao birokratski proces planiranja, heterodirekcije (različite usmjerenosti) društva te kontrole i vrednovanja.

Trezveni tehnokrat se obraća samo onima, koji žele živjeti neometani od političkih strasti. Jer u suštini društvenu bazu tehnokracije predstavlja onaj srednji sloj, koji gaji iluzije da će riješiti probleme jednostavno politikom zdravog razuma. Kako god to izgledalo čudno, tehnokracija je ukorijenjena u izvjesnu utopističku viziju, značajnu u smislu prosvjetiteljskog ideala moderniteta: “može se doći do napretka upotrebom isključivo razuma«.

Po tehnokratima onaj tko još teoretizira socijalni konflikt samo je romantični nostalgičar za nacionalnom državom i uopće nije shvatio koliko je bilanca moći postala neuravnotežena pod utjecajem globalnog financijskog kapitalizma. I krenuvši odatle, tehnokrati se ne bave ničim drugim do li stvaranjem velikih koalicija sa liberalima i konzervativcima, kako bi i ovi podržali reformske politike. Tako da na kraju i oni upadaju u grešku precijenjivanja političkih mogućnosti interveniranja nacionalnih vlada.

Kad bi međutim jedini ispravan put bio, da svaka vlada proizišla iz izbora – našavši se u jarmu financijskog kapitalizma – mora uznastojati mobilizirati čitavo bogatstvo političkih resursa, kako bi uspjela podržati reformske politike protiv koalicija interesa konzervativnih snaga. Da li bi se takav neprekidni pritisak mogao mobilizirati i pokrenuti odozdo, bez podrške odnosno postojanja izvjesne kulture alternative, pitanje je, koje je zasad ostalo bez rješenja.

Taj je strateški prijelom evidentno proizašao iz diskusije, u kojoj su se našli na suprotnim stranama Jurgen Habermas i Wolfgang Streeck. Budući da su obojica krenula od jetke kritike odnosa kapitalizma i demokracije Habermas se zaletio u institucionalnu inženjeriju na nadnacionalnoj razini, dok je Streeck prihvatio borbu na ruševinama nacionalne države. No značajno je da, dok obojica nadugačko i naširoko opisuju asimetrije, koje je prouzročio globalni kapitalizam, istovremeno vrlo malo govore o tome, gdje pronaći politička sredstva za protivljenje postojećem stanju stvari.

Umjesto da se bude paraliziran uvjerljivom supremacijom kapitala, trebalo bi početi sa buđenjem i obnovom političkih uvjeta za naprednu politiku. Budući da je finacijska moć – represivna i idejna – koalicije konzervativnih interesa danas pobjedonosna, kapitalno pitanje moralo bi biti: koji su i gdje se nalaze politički izvori snaga nužnih za izvjestan emancipatorski projekt?

Obnoviti projekt usredotočen na utopiji

Za inat ili prosto s razloga njihovih diferencija, teoretičari konflikta i i tehnokrati plove na istoj lađi. I kad bi – i to je jedno veliko “kad bi” – bilo moguće pobijediti na izborima, jedan izborni mandat ne bi jamčio legitimitet, nužan za davanje snage istinski progresivnim politikama.

Reformistički tehnokrati moraju shvatiti da jedino sposobnost mobilizacije masa može osigurati politički kapital u stanju da od njih učini stvarno legitimne političke aktere. I da jedino krenuvši od autentičnog hegemonističkog razmišljanja i ponašanja postoji nada, da se svladaju konzervativne snage. Ovdje hegemonističko govorenje i ponašanje znači uvođenje politike u daleko širu naraciju vezanu za “Good Society”.

Politička komunikacija postaje neefikasna ukoliko se ograniči samo na tehničke detalje. Progresivci su se presuviše često ograničavali na tehničke detalje, prepuštajući područje osjećaja, slika, imaginacije i snova desnici. Ljudska bića naviknuta su međutim umatati vlastite misli u naraciju. Pod opsesijom racionalnosti logosa, zaboravili smo da su nam potrebni mitovi, kako bismo našli moralni i metafizički kompas.

Ovom kaotičnom svijetu može se dati smisao jedino umetanjem pojava u okvir emocija, iskustava i intuicija. Drugim riječima, mitska naracija je normalan način, da se svijetu pokloni smisao. Upravo to podrazumijeva pojam moć uvjeravanja. To je sposobnost postizanja sintonije s onim što ljudi misle, govore i čine, pružajući svima smisleni poredak u vidu naracije.

Tehničari političkog sukoba sa svoje strane moraju razumjeti, da je, uz ovakav nesrazmjer u odnisu snaga, široka društvena koalicija neophodna, kako bi se uspostavila mobilizacija takvih razmjera, da uzmogne izvesti implementiranje reformističkih politika. Ukoliko izbori i nisu jedini oblik borbe, zacijelo čvrst izborni mandat može omogućiti uspjeh progresivnim borbama. U tom smislu izdubiti sebi isključivo nišu za pružanje otpora na kraju krajeva ispada kontraproduktivno.

Bacakajući se desno-lijevo između sve težih izazova i sve skučenijih mogućnosti odgovora Socijaldemokracija mora ponovo promisliti vlastitu historiju. Ona može ponovo uspješno djelovati ukoliko mobiliziranje socijalnog kapitala bude kombinirano sa prikladnim političkim projektom. Ta kombinacija mora postati cilj koji svi prihvaćaju.

Da se zadrže zajedno te dvije duše Socijaldemokracije nužna je utopija. Utopija koja skicira bolju sutrašnjicu, Dobro Društvo, sa punim mogućnostima otvorenim za sve njegove članove. Utopija nije detaljan opis realistične budućnosti, utopija je polarna zvijezda, nešto što ulijeva povjerenje, nešto što mnogi mogu podijeliti.

Utopija jamči dobru normativnost, dobre zakonske propise, koji su korisni za politiku i za građane. Samo zamišljanje Dobrog Društva osposobljava građane, da odrede da li je određeni politički proces dobro usmjeren ili nije. Utopistički kompas pokazuje da političke instance mogu vrijediti daleko duže od izbornog trenutka. To vrijedi naročito za napredne politike, jer omogućava davanje adekvatnih odgovora na pitanje, koje je vrlo rasprostranjeno: “napredak, prema kakvom cilju”?

Zacijelo, utopija je daleko više od kompasa. Ona je izvor energije, bez koje progresivne snage ne mogu napredovati, jer jedino vizija boljeg svijeta dozvoljava da se razbiju prepreke straha, i ulijevaju snagu borbama za promjene. Samo oko platforme koju svi akteri – međusobno različiti– prihvaćaju, moguće je ujediniti njihove snage. Zbog toga nije važno, da li će se utopija ostvariti ili ne. Utopija omogućava zamišljanje drugačijeg svijeta u odnosu na stvarnost, koja izgleda okamenjena. Samo vjerom u zajedničku viziju budućnosti mogu se udružiti zajedno osobe, čija su interesiranja inače različita.

Obećanje u moguću promjenu daje narodu osjećaj misije – zadaće za koju misli da je pozvan – te omogućava ujedinjavanje različitih borbi, preskače društvena ograničenja i nacionalne granice i ponovo budi nadu u izgradnju svijeta na posve novim temeljima.

Razumije se, da je cilj sadašnjeg vodećeg govora ugasiti izvore svjetla i nade negiranjem mogućnosti promjena te ruganjem i ismijavanjem alternativne vizije budućnosti. Nakon kolapsa komunističkih režima, “kraj historije” nastojao je obeshrabriti svaku nadu u socijalističku utopiju. A bez te utopije socijaldemokrati gube izvor vlastite vitalne energije, a ujedno i sposobnost pregovaranja u “pragmatičnoj” politici.

Socijaldemokracija postaje gubitnikom, ukoliko poklekne i preda se pred idejom nepostojanja alternative društvu tržišta; a s druge strane, da ponovo stekne politički prostor ona mora za sebe stvoriti pozitivnu viziju post-kapitalističkog svijeta. Stvaranje nove socijaldemokratske utopije je već otpočelo. Fondacija Ebert daje svoj doprinos europskom projektu nazvanom “Dobro Društvo”, a u Aziji projektu pod nazivom “Ekonomija budućnosti”.

Kako bi se svima zajamčile jednake mogućnosti i ostvarili uvjeti za Dobro Društvo, nužna je promjena ekonomskih i političkih sistema. Nužno je pokrenuti proces prema takvoj razvojnoj dinamici, koja će biti društveno pravična, održiva i zelena. Ekonomija Sutrašnjice mora se temeljiti na uvrštavanju svih talenata, sa pravednim plaćama, stabilnim financijskim tržištima, sa izbalansiranim tekućim računima, a sve to u životnoj sredini zaštićenoj kako u društvenom smislu tako i u smislu očuvanja prirode. Ona mora uključivati zelene inovacije i razdvojiti proizvodnost od resursa. Takav model, koji zvuči pomalo akademski, nužan je, ali ne i dovoljan.
Kako je već rečeno, njega se mora uvrstiti u kontekst neophodnih slika i naracija, kako bi stvorio govor hegemonističkog tipa. Treba se okupiti oko izvjesnih vrijednosti u zajedničkoj borbi za promjenu razvojnih perspektiva.

Politički projekti služe upravo zato, da učine mogućim ovakva susretanja različitih govora, neophodnih da zbliže i pretoče u jedno one zajednice, koje su se u svemu do tog susretanja razlikovale. Pokušajmo! Autentičnost treba da dovede do međusobnog povjerenja.Naravno, pretpostavka je postojanje različitosti i mogućnost kritike.

Temeljno pitanje uvijek je isto: da li se istinski reformatorski projekt mora suočiti s problemom primarne redistribucije prihoda i blagostanja ili ga se može svesti na poneku reformu normativnog reguliranja i redistribucije? Rečeno najkraće: da li kretanje u smjeru ekološkog Keynesizma može dovesti do davanja jednakih mogućnosti svima? Ili je pak moć emancipatorskih pokreta nedostatna, da bi podržala i najmanje pomake i promjene u ekonomskoj politici?

Samo živa i ostrašćena debata o tim pitanjima može ponovo pribaviti povjerenje u subjekte promjena. Jedino povjerenje u iskrenost tih subjekata može dati vjerodostojnost utopiji. Bez realistične utopije neće biti moguće kombinirati različite oblike borbe i stvoriti široku društvenu koaliciju. A samo široka društvena koalicija može mobilizirati dovoljno snaga, u stanju da promijene postojeću situaciju i da se upute u smjeru ostvarivanja Dobrog društva, sa svim mogućnostima otvorenim za sve članove društva.

Marc Saxer
Prijevod:
Jasna Tkalec