Stjepan Mesić: Nema naroda koji bi, zaboravljajući prošlost, mogao izgraditi budućnost

Povezani članci

• Mladost (ne) objašnjava privlačnost socijalizma
• Esad Bajtal: Sve je stranačko, a sve ostalo je kozmetika
• Zločini u “Oluji” su odgovornost svih nas
• „Veliki Hrvati“ u maloj mišjoj rupi grickaju premastan komad sira
• BORIS PAVELIĆ: Opomena za 2022
• Monarhističke magle i dimne zavese

Povodom 70. obljetnice pogibije nedužnih civila, žrtava naci-fašizma u selu Šajini u Istri prisustvovao je bivši Predsjednik RH Stjepan Mesić. Njegovo obraćanje prisutnima  prenosimo u cjelosti:

Gospođe i gospodo, drugarice i drugovi, 

          Okupili smo se kako bismo obilježili 70-tu obljetnicu pogibije 49 nedužnih civila, staraca, žena i djece koji su pobijeni u ofanzivi nacističkih snaga početkom godine 1944. Njihovo je selo, Šajini, tom prilikom spaljeno. Bio je to uobičajeni način postupanja nacista koji su zamijenili fašiste poslije pada Mussolinija, a u drugim dijelovima Hrvatske tako su postupali njihovi domaći pomagači i sljedbenici, ustaše.

To je istina i to treba reći.

Naci-fašisti i ustaše, jednako kao i četnici, palili su i rušili, ubijajući nevine civile: Srbe, Židove, Rome, ali i Hrvate – upravo kao ovdje u Šajinima. Njihova je politika bila zločin, njihova je pokretačka snaga bila mržnja, njihovo je djelo bilo razaranje i uništavanje.

I to je istina i to također treba reći.

Zašto to naglašavam? Pa zato što smo svjedoci trenda koji nas uporno gura prema zaboravu i onih koji su zločine činili, ali i njihovih žrtava. Vrijedi ponoviti, samo ovdje u Šajinima riječ je o 49 staraca, žena i djece, nevinih civila.

Nitko nema pravo te žrtve zaboraviti, nitko ih nema pravo negirati.

Mi smo ovdje da im odamo počast, da podsjetimo na zločin i da se tim podsjećanjem odupremo nastojanjima da se zločini poput ovoga relativiziraju, odnosno negiraju. Ne, ono što se dogodilo – to se dogodilo. I dobro se zna što je bilo prvo, a što je došlo kasnije. Time ne opravdavam zločine osvete nakon Drugog svjetskog rata, ali ih postavljam u neizbježni povijesni kontekst.

Na žalost Hrvatska je danas suočena sa sve ofanzivnijim nastupanjem dobro organizirane i obilato financirane desnice koja pod krinkom borbe protiv ostataka komunizma neskriveno gura svoj projekt kojemu je krajnji cilj etablirati neofašizam na ovdašnjoj političkoj sceni kao legitimnu političku opciju.

I to treba reći, jer je i to istina.

A od istine se ne može pobjeći. Niti od istine o zločinu u Šajinama, niti od one o zločinu u selu Lipa, niti od istine o mreži koncentracionih logora, od kojih je najzloglasniji bio Jasenovac. Napokon, ne može se pobjeći od istine da se dio hrvatskog nacionalnog korpusa opredijelio za ustaštvo i sve ono što je ustaštvo značilo. Ali, to je bio tek dio, i to manji dio. 

Zbog njihovih zločina nitko nema pravo okrivljavati cijeli hrvatski narod. Narodi kao kolektiviteti nikada nisu, niti mogu biti krivi. 

Uvjerljivo najveći dio hrvatskog naroda, kao i Srba u Hrvatskoj stao je na stranu Narodno-oslobodilačke borbe na čelu s maršalom Josipom Brozom Titom. Poklonike neofašizma i neoustaštva ta istina i danas boli i oni uporno pokušavaju prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata i skrenuti pozornost javnosti na zločine počinjene nakon njegovoga završetka.

Te zločine nitko ne poriče, ali oni se ni po karakteru, ni po obujmu ne mogu uspoređivati s onima iz razdoblja od travnja 1941. do svibnja 1945.

Okupljanja poput ovoga današnjega nisu u funkciji stalnog vraćanja u prošlost. Ne, ona su u funkciji sprječavanja ponavljanja te i takve prošlosti. Ono što se na prostorima Jugoslavije, uključujući Hrvatsku, događalo u vrijeme Drugog svjetskog rata nikada se više ne smije ponoviti. Svjestan sam činjenice da smo u Domovinskom ratu bili svjedoci ponavljanja nekih aspekata toga prethodnog velikog rata.

Razlog više da kažemo: nikada više! I da to kao ključnu, životnu poruku prenesemo mladim generacijama.

Nema naroda koji ne bi mogli živjeti zajedno, ne jedni pored drugih, nego zajedno.

Nema naroda koji ne bi mogao skladno živjeti zajedno s bilo kojom i bilo kakvom manjinom.

I nema naroda koji bi, zaboravljajući prošlost, mogao izgraditi budućnost.

Demokratska, evropska Hrvatska mora smoći snage suočiti se s istinom o svojoj prošlosti, mora imati poštenja priznati kome duguje svoju slobodu – pri čemu mislim na pale borce Narodno-oslobodilačke vojske, ali ne zaboravljam ni Hrvatske branitelje; ta Hrvatska mora, napokon, imati i političke volje i hrabrosti suprotstaviti se neofašističkim tendencijama, bez obzira na to tko ih podupirao i odlučno reći: idejama koje su bacile čovječanstvo u najveću tragediju u novijoj povijesti, na hrvatskoj političkoj sceni nema i ne smije biti mjesta.

To smo dužni svim nevinim žrtvama naci-fašizma, od kojih danas odajemo počast onima pobijenima u Šajinama.

          Neka im je vječna slava!